Svakidašnja jadikovka

“Igračka vjetrova” izbor je iz Ujevićevih proznih i lirskih djela, koja nosi naslov po istoimenoj pjesmi, koja se također nalazi u zbirci. Zbirka je sukus pjesnikovih djela iz raznih vremenskih razdoblja. On sadržava i pjesme kojima naglašava osobne boli i tragedije, tajne njegove duboke, ali netjelesne ljubavi, pjesme o ljudskoj slozi i bratstvu, refleksivne pjesme koje sadržavaju filozofska promišljanja, a onda i kozmičku čežnju za visinama, a na kraju i one u kojima se jasno vidi Ujevićevo pomirenje sa životom.

Pjesme obuhvaćaju sve tipove njegova stila – od otvorenog, slobodnog stiha, koji svojim intelektualnim sadržajem odiše modernom, pa do zatvorenih formi koje su ispoljavale njegove unutarnje tjeskobe. U pjesmama pronalazimo elemente ekspresionizma, čak i dadaizma kao još jednog oblika pobune protiv ustaljene forme, a onda i nadrealističke opise koji jedini svojom formom mogu opisati katkad kaotično stanje pjesnikova uma.

“Igračka vjetrova” naslov je koji zasigurno najbolje opisuje Ujevićev boemski život koji se često oslikavao u njegovim stihovima. Lirika nastala iz njegovog pera odlikuje se raznolikim formama i pjesničkim zahvatima, nošena kao igračka vjetrova na razne strane, što se čini veoma prikladnim naslovom za zbirku sabranih djela.

Svakidašnja jadikovka – analiza pjesme

Pjesma originalno pripada Ujevićevoj prvoj tiskanoj zbirci pjesama “Lelek sebra” iz 1920. godine. Njegovi pjesnički početci u ovoj zbirci odlikuju se usmjerenosti prema vjerskim, egzistencijalnim/duhovnim kao i domoljubnim motivima. Ujedno, zbirka je odraz zaokreta u hrvatskoj književnosti s početka 20. stoljeća, u koju ubrajamo i djela drugih pisaca, sličnih tematskih i motivskih opredijeljena, kao što je primjerice lirika Antuna Branka Šimića.

“Svakidašnja jadikovka” jedna je od takvih egzistencijalnih pjesama, koja propitkuje ljudsku sudbinu. Lirski subjekt koji se izražava u prvom licu jednine, opterećen je brojnim propitivanjima samoće, prolaznosti života. Pjesma govori i o njegovoj potrebi za ljubavlju, osjećajem smiraja i željom za pripadnosti nekomu ili nečemu. Glavni motivi koji potvrđuju ideju pjesme su samoća, slabost, otuđenost, umor. Pjesma počinje antologijskim stihovima, koji se često citiraju: “Kako je teško biti slab,/ kako je teško biti sam,/ i biti star, a biti mlad!” Ovi stihovi, koji čine prvu strofu, ujedno su i nagovještaj sadržaja pjesme. Paradoks koji je sadržan u stihu “i biti star, a biti mlad“, može se tumačiti kao pjesnikova motivacija za pisanje pjesme, jer govori o osjećaju izgubljenosti i potraćenosti života u mladim godinama. Taj osjećaj “izgubljenosti” pjesnik objašnjava narednim stihovima. U drugoj strofi navodi kako je osamljen, bez igdje ikoga, a to ga dovodi i do slabosti i očaja. “Izgubljenost” i otuđenost od samoga sebe izražena je i paradoksom u trećoj strofi: “I gaziti po cestama,/i biti gažen u blatu“.

Motiv “zvjezdanosti” popularan je u lirici ranih hrvatskih modernista, pa nije zaobišao ni Ujevićevo pjesništvo. Za Ujevića su zvijezde ideal koji treba dosegnuti, a “bez sjaja zvijezde na nebu” on ne vidi sreću u životu. Sam je, slab, pogažen, a ni zvijezde mu ne sjaje. Pjesnik gradacijski pojačava emocionalni naboj pjesme, koji se kreće od osjećaja samoće u prvoj strofi, preko slabosti i nemoći, te eskalira potpunim jadom i očajem. U petoj strofi pojavljuje se invokacija: “O Bože, Bože”, koja se u pjesmi pojavljuje još četiri puta na početku strofa. Mnoštvom biblijskih pjesničkih slika, subjekt se poistovjećuje s patnjom Isusa Krista: “Sin tvoj putuje… po trnju i kamenju“, “plamen na rukama“, “kalež otrova“. Jadikovka o samoći izražena je u najviše stihova: “I nema sestre, ni brata,/ i nema oca ni majke,/ i nema drage ni druga.“, “i sam samcat putuje“. Pojedini stihovi odražavaju i razočarenje: “O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao“. Pjesnik osjeća da ga je Bog napustio i da zato sada luta svijetom, bez igdje ikoga, kao Isus na križu koji zaziva Oca: “Bože, Bože, zašto si me ostavio?”

Izlaz iz ovih osjećaja koji guše, muče i pale pjesnika, vidi u “besjedi”, “moćnoj riječi” koja će mu biti odgovor od Boga. Početak Ivanovog evanđelja “u početku bijaše riječ” na ovaj način biva simbolički prisutan u pjesmi, što pridonosi uzvišenosti, ali i svetosti tona pjesme. Odgovor koji pjesnik očekuje je: “i ljubav, ili sveta smrt“, jer “mučno je, najmučnije,/ biti već star, a tako mlad!“.

Jedna od estetski i stilski najbogatijih Ujevićevih pjesama odiše majstorskim pjesničkim umijećem. Forma pjesme i njena kompozicija igraju značajnu ulogu u općem dojmu. Kompoziciju čini dvadeset i jedna strofa (tercina), pisana nerimovanim osmercima. Od stilskih figura nalazimo paradoks (“i biti star, a biti mlad“) koji je ujedno i kontrast; anaforu – ponavljanje riječi na početku stihova (“i nema sestre ni brata,/ i nema oca ni majke“; “Jer mi je mučno biti slab,/ jer mi je mučno biti sam“); polisindeton (veznici “i” i “jer”), retoričko pitanje (“i komu da se potuži?“), metafore (“Ta besjeda je lomača“), ali među njima možda su najbrojniji epiteti (blistava obećanja, krvave noge, ranjeno srce, umorne kosti, zamračena pučina, gorak vijenac pelina). Ujevićevo pjesništvo generalno odlikuje i upotreba arhaizama, koji ne izostaju ni u ovoj pjesmi (pečalno, ilinštak, glavnja).

Pjesma je poruka svima onima koji se osjećaju zaglavljeno u svojoj koži, jer su usamljeni, otuđeni, bez ljubavi i jasnih ambicija da nisu sami u svojim problemima, nego da dijele “jadikovku” čovječanstva. Treba težiti idealima, vlastitim zvijezdama i živjeti dok si mlad, jer kad čovjeka stigne starost, sve postaje manje ostvarivo.

Bilješka o autoru

Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.

1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.

Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.

1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.

Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.

1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.

Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.

Nakon smrti u Zagrebu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.

Autor: I.D.