“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.
Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.
Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.
Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.
Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.
Spalatum – analiza pjesme
Za ovu pjesmu možemo reći da je izrazito refleksivna pjesma, nastala za vrijeme pjesnikova boravka u Hampstead Heathu, 1984. godine. Sastoji se od dvije strofe i završnog stiha, pisanih slobodnim stilom. Jednostavno naslovljena “Spalatum” ne krije da se u njenim stihovima otkriva čežnja za dalekim gradom u rodnom kraju, kojeg subjekt još samo drži u sjećanjima. “I onaj grad što na dalekoj obali traje, tvrd i nestvaran, topi vezivo pamćenja”. Kao lajtmotiv možemo označiti zaborav, pod čijim utjecajem slike koje su nam jednom tako žive bile u pamćenju, sada blijede i padaju u “tamne podrume” sjećanja. Grad Split subjektu koji ga se sjeća, dakako pjesniku samom, predstavlja i bol i nježnost, baš kao sve u životu što ima dvije strane medalje. No, otuđenost od kraja najčešće kod ljudi ostavlja samo pozitivne slike i dobra sjećanja, dok je Split u sjećanju pjesnika oslikan kao mračni nagovještaj, sa “smradom luke” i “fantomski tamnožutom Kapetanijom” koja umorna lebdi u “spaciju vjekova”.
“Kao da nikada ne bjeh tamo, sićušan” odražava konačni zaborav i otuđenje od tog grada, ali istovremeno ti stihovi jače nego bilo koji drugi skrivaju nostalgiju i prešućenu čežnju. Dok je bio u tom gradu nije ga dovoljno ni doživljavao, ili ako i je, slutio je propasti i smrti, “leđima okrenut zamračenoj palači”. Okrenuo je leđa svemu onome ružnom što se dešavalo u tom gradu, gotovo kao da je zažmirio, ali i dalje je znao da je to tamo. Čovječji dualizam koji sadrži dobro i zlo, podvojenost koja se zbog tog sukoba u pjesniku ostvaruje, iskazana je posljednjim stihom: “A sprijeda, avaj, bje li to more?” Okrećući leđa onome od čega je htio pobjeći, čovjek se hvata za lijepe uspomene (što je u Štambukovom slučaju gotovo uvijek motiv mora) i pokušava gledati naprijed, uz uvijek prisutnu prijeteću “zamračenu palaču” iza leđa.
Bilješka o autoru
Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).
Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.
Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.
Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.
Autor: I.D.
Odgovori