Vladimir Nazor (1876.-1949.) hrvatski je pjesnik, pripovjedač, romanopisac, novelist, feljtonist i esejist. Pripada naraštaju pisaca koji su djelovali u jednom dijelu razdoblja moderne. Pripada najplodnijim i najraznovrsnijim piscima hrvatske književnosti.
Prve godine njegovog stvaralaštva zahvaćene modernističkim težnjama okarakterizirane su nacionalno angažiranom poezijom, koja se često oslanja na mitologiju i legende iz stare slavenske i hrvatske povijesti. Piše i tekstove nadahnute biblijskim motivima, a i svojevrsnu didaktičku poeziju. Prva faza njegovog stvaralaštva traje do 1915. godine, kada mu izlaze zbirke “Intima” (1913.) i “Pjesni ljuvene”. U njima se okreće temama žrtve, pročišćenja i osamljenosti, a izražava sve veću sklonost alegorijskom iskazu.
U njegovom opusu nalazimo i ditirampsku liriku, koja odiše optimizmom i životnim užitcima (pjesma “Cvrčak”), a podjednako je zastupljena i socijalna tematika, koju problematizira u mnogim pjesmama. U stilu neoromantizma okreće se i folklornim elementima, a bajkovitost lirike duguje modernističkim strujanjima. U razdoblju moderne, do 1916. godine, Nazor će tako ostvariti tri poetska kruga: aktivistički (poganski), nacionalistički i intimistički.
Najpoznatije pjesničke zbirke su mu: “Slavenske legende” (1900.), “Pjesme naroda hrvatskoga” (1902.), “Lirika” (1910.), “Hrvatski kraljevi” (1912.), “Intima” (1913.), “Deseterci” (1930.), “Knjiga pjesama” (1942.) i dr.
Analiza pjesme
Pjesma pripada dijalektalnoj poeziji, na čakavskom dijalektu. Tokom prijepora koji su se vodili za standardizaciju hrvatskog književnog jezika u 19. stoljeću kajkavski i čakavski su nakon pobjede štokavštine stavljeni na margine književnosti. Nazor je pokušao ponovno afirmirati dijalektalnu poeziju i istražiti mogućnosti vlastitog izražavanja na čakavskom.
“Seh-duš dan” naslovom sugerira intimnu i socijalnu temu. Govori o Dušnom danu, tradicijskom “blagdanu” kada se sjećamo svih svojih bližnjih koji su preminuli. Stoga u ovoj pjesmi nalazimo i religiozne elemente. Svaka strofa otvara pojedine intimne, moralne i socijalne probleme. U središtu je intimna tema boli majke za prerano umrlim sinom. Ovu pjesničku sliku možemo povezati i s biblijskim oplakivanjem Djevice Marije njenog sina Isusa. Majka je u pjesmi predstavljena kao požrtvovna, religiozna i tradiciji vjerna majka, koja na grob svog sina sadi ružmarin i stavlja mu svijeće.
Njena ljubav prema sinu ne mari za siromaštvo, koje je iskazano u stihovima: “Pet sveć posadila,/ Od ust otkidala/ Dok san ih kupila”. Ovdje zadiremo i u socijalnu problematiku koju pjesnik oslikava. Pjesma podsjeća na „Dvi daske“ Mate Balote, u kojoj je starcu preminula kći, kojoj je lijes napravio od dvije daske koje je iščupao iz poda svoje kuće. Na neki način ovi pjesnici socijalnom problematikom kritiziraju društvo u kojem se događa da roditelji zbog neimaštine i nedovoljne zdravstvene skrbi nadžive svoju djecu. Štoviše, to je kritika duha vremena, koji je odraz povijesno- ekonomskih okolnosti. Takve teme postaju podloga dubokim intimnim osjećajima, kao što je ljubav roditelja prema djetetu. “Hrabra” bol koju osjeća majka daje pjesmi tužni, ali smireni ugođaj. Takvom tonu pjesme prije svega pridonose refreni, koji svojim specifičnim izrazom i ritmom podsjećaju na uspavanku: “Ninaj, nanaj, lepi sin!” Takvom interpretacijom smrti sina Nazor postiže neposrednost u izražavanju intimne teme ljubavi majke prema sinu.
Simboli koji oslikavaju smrtnu scenografiju pjesme u pjesmi su “črna zemlja”, “grob”, “lug”, a posebno “črna tica” – vrana, koja je u narodu navještaj smrti. Priroda se mijenja u odnosu na sinovo rođenje i smrt. U prvoj strofi “tice su kantale”, a zatim, kada je smrt počela nadolaziti, lišće se osušilo i magla se spustila. Posljednja strofa govori o “črnoj tici” koja je majku vodila kroz lug do sinovog groba. Upravo takvi postupci, u kojima je pridoda odraz emocionalnih stanja i ugođaja pjesme pripadaju neoromantičarskim poetskim strujanjima. Osim toga, vidljiva je i Nazorova naklonost simbolizmu, koji je u moderni najsnažniji stilski pravac.
Pjesma je pisana iz perspektive majke, koja je i lirski subjekt pjesme. Pjesnik prati najvažnije trenutke u životu jedne majke – rođenje sina i dojenje, razdoblje kada je dijete ovisno o majci. Na ovaj način pjesnik uspostavlja sličnosti između rođenja i smrti. Kako je sin bio ovisan o majci dok je bio u kolijevki, sada je u grobu opet ovisan o njenim molitvama, svijećama i ružmarinu koji ona sadi. Majčina tuga i neizmjernost boli izražena je u prvoj strofi (“Ja san te va črnu/ Zemlju položila…”) i posljednjoj (“Ter trudna i strta/ Na tvoj grob sam pala…”), gdje posebnu ulogu igra i trotočje, interpunkcija koja izražava nedorečenost i silinu nakupljenih emocija.
Pjesma se sastoji od tri strofe, od po deset stihova. Posljednji distih svake strofe predstavlja refren, koji podsjeća na dječje uspavanke. Ritam je ostvaren upotrebom šesteraca i čakavske akcentuacije, koja je u pjesmi grafički naznačena. Čakavština ovakvoj temi daje autentičnost i omogućava još bolji prijenos životne zbilje u poetski izraz.
Bilješka o piscu
Vladimir Nazor, istaknuti hrvatski književnik rođen je 30. svibnja 1876. u Postirama na Braču. Studirao je botaniku u Grazu, gdje je diplomirao 1902. godine. Profesionalno je radio kao srednjoškolski profesor u Zadru, nekoliko istarskih gradova, Zagrebu te kao upravitelj dječjeg doma u Crikvenici.
Od 1931. godine živio je u Zagrebu, gdje je umirovljen 1933. i gdje je ostao tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zajedno s I. G. Kovačićem, prešao je u područje pod kontrolom partizanskih snaga. Nakon rata, imenovan je predsjednikom Prezidija Sabora Socijalističke Republike Hrvatske.
Nazorovo najvažnije djelo pripada pjesničkom opusu. Njegova pjesnička karijera uključuje značajne zbirke pripovjednih pjesama kao što su “Slavenske legende” (1900), “Živana” (1902), “Knjiga o kraljevima hrvatskijem” (1904) i “Hrvatski kraljev” (1912). Također je pisao liričke knjige, među kojima se ističu “Lirika” (1910) i “Nove pjesme” (1913) te epove “Medvjed Brundo” (1915) i “Utva zlatokrila” (1916).
U ovom periodu, njegov rad je obilježila preokupacija velikim metafizičkim pitanjima o odnosu čovjeka prema apsolutu, povijesnoj sudbini naroda te interes za slavenske i antičke mitove, s jakim utopijskim i nacionalnim idejama.
Kasnije, tijekom Prvog svjetskog rata i u post-ratnom razdoblju, Nazorovo pjesništvo postaje dublje i introspektivnije, s naglaskom na mistiku i subjektivnosti. Zbirke poput “Intima” (1915), “Niza od koralja” (1922), “Pjesme o četiri arhanđela” (1927), “Deseterci” (1930) i “Knjiga pjesama” (1942) odražavaju njegovu težnju za cjelovitim razumijevanjem čovjeka, ljubavi, prirode i Boga, koristeći iracionalističke i mistične pristupe.
Nakon što se 1942. godine pridružio partizanima, Vladimir Nazor ušao je u novo fazu svog života i književnog stvaralaštva. Djela koja je napisao nakon rata i pjesme koje je donio iz tog razdoblja odražavaju značajne promjene u njegovom književnom izrazu. Njegova zbirka “Legende o drugu Titu” (1946) ima sličnosti s “Hrvatskim kraljevima”, ali također pokazuje i novitete u Nazorovom stvaralaštvu. U partizanskoj lirici koja je obuhvatila aktivističke pjesme, partizanske popijevke i partijske pohvalnice, pojavljuju se tendencije i lirske vrste koje prethodno nisu bile prisutne u njegovom radu.
Nazorovo pjesništvo proteže se kroz dug vremenski period i podliježe značajnim promjenama, što otežava njegovo smještanje unutar jasno definiranih književnih perioda. U vrijeme kada je objavio svoje prve pjesme, Nazor je bio prepoznat kao pripadnik modernističkih struja, s vitalističkim i utopijskim predznakom, nasuprot dekadentnim i eskapističkim tendencijama tog doba. Međutim, zbirka “Intima” dovela je ovu klasifikaciju u pitanje.
Njegovo međuratno pjesništvo, iako još uvijek nosi elemente modernističkih poetika, ne može se u potpunosti obuhvatiti pojmom moderne. Tijekom 1930-ih godina, sam Nazor je svoje djelo prepoznao kao izraz “vječne romantike”, a kritika mu je također pripisivala etiketom zakašnjelog romantizma.
Kao književnik, Nazor je značajno prepoznat među hrvatskim modernistima, no razlikuje se od njih po tome što je njegova svjetotvorna imaginacija jača od stilističke sofisticiranosti. Njegove rane pjesme modernističke su po svojim motivima, ali ne teže istom stupnju stilskog rafiniranja koje je karakteristično za većinu hrvatskih modernista. Međutim, Nazor je iznimno bogat u svojoj versifikaciji, s velikim potencijalom različitih oblika akcenatskog stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu pojavio nakon dugotrajne dominacije silabičke versifikacije u 19. stoljeću.
Nazorov opsežan pripovjedački opus često se isprepliće s njegovim pjesničkim radom, osobito u djelima koja se bave motivima iz mita, legende i folklora, kao što su “Istarske priče” (1913), “Stoimena” (1916) i “Arkun” (1920).
Dio njegovih pripovijedaka također se usredotočuje na dalmatinske teme, kao što su “Priče s ostrva, iz grada i sa planine” (1925.-1926.), a velik dio njegovog proznog stvaralaštva temelji se na memoarskom materijalu.
Kao prozaik, Nazor je pokazao sposobnost da istraži aspekte života koji su mu bili strani u pjesničkom stvaralaštvu te je uspješno analizirao karakter i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svog djetinjstva i mladosti, primjerice u djelima “Vra Krste” i “Voda”.
Važan segment njegovog proznog opusa čine putopisi, među kojima se ističe putopis iz Egipta (“Putopisi”, 1942) te memoarska proza, uključujući “Na vrhu jezika i pera” (1942) i “Kristali i sjemenke” (1949), koja nudi zanimljive uvide u hrvatski književni život.
Nazor je također bio angažiran u pisanju o djelima drugih pisaca i književnoteoretskim pitanjima. Njegov pristup ovim temama bio je metodičan i gotovo akademski, što se osobito očituje u njegovim raspravama o hrvatskoj versifikaciji.
Kao teoretičar, bavio se i prevođenjem pjesničkih djela, što je uključivalo prijevode s talijanskog, njemačkog i pomalo s francuskog jezika. Posebno se cijene njegovi prijevodi lirike Gabrielea D’Annunzija, Giuseppea Pascolija i Johanna Wolfganga von Goethea.
Najpoznatija djela su mu: Veli Jože (1908), Voda (1926) i dječja priča Bijeli Jelen (1947).
Umro je u 19. lipnja 1949. godine, a pokopan je na Mirogoju u Zagrebu.
Autor: I.D.
Odgovori