O značaju ovog francuskog pisca za svjetsku književnost govori činjenica da je njegova pjesnička zbirka “Cvjetovi zla“, izašla 1857. godine, označila početak razdoblja moderne u književnosti. Štoviše, Baudelaire je onaj koji je skovao termin “modernitet”.
Baudelaire je živio bohemskim životom te je bio pretjerano osjećajan i osjetljiv. Na svakom koraku bio je suočen s ljudskom bijedom, patnjom i smrću, što ga je i oblikovalo kao pjesnika. Njegova poezija je na razmeđi dviju krajnosti, dobra i zla. “Cvjetovi zla” predstavljaju oksimoron, cvjetovi su ideali za kojima Baudelaire teži, a zlo je ono koje vlada svijetom i kojemu se i on kao čovjek odaje. Baudelaire je pjesnik bola i “spleena” – tjeskobe modernog čovjeka i njegovih napora da se približi ljepoti.
Upravo je potraga za ljepotom ono što je preokupiralo Baudelaireovo pjesništvo. Razdoblje moderne u svojim postavkama sadrži tzv. “estetiku ružnoće”, koja povlači za sobom novo poimanje Lijepoga. Za Baudelairea je “lijepo” ono što je mistično, tajnovito, zabranjeno i prezirano, ono što se ne može spoznati razumom. U poeziju stoga unosi osjetilne užitke (sinestezija je česta u moderni), prizore s pariških ulica, prizore ljudske bijede, smrti. On relativizira tradicionalna shvaćanja ljepote, koju postavlja u sferu zla, a fantazija je ona koja od vidljivog stvara nevidljivi svijet.
Ipak, osnovicu njegove poezije čini dvojnost ljudske naravi – neprestani sukobi dobra i zla, ljubavi i grijeha, Boga i sotone. Na tragu takvih poimanja ljepote, svijeta i čovjeka, nastaje njegova zbirka poezije “Cvjetovi zla”. Prvi put je izdana 1857. godine, a 1861. izašlo je drugo, prošireno izdanje. Zbirka sadrži oko 200 pjesama, koje su podijeljene u šest ciklusa: “Spleen i Ideal”, “Pariske slike”, “Vino”, “Cvjetovi zla”, “Pobuna” i “Smrt”. Ovim ciklusima kasnije je pridodano još 28 pjesama, koje Baudelaire nije za života objavio u sklopu zbirke. Zbirka je komponirana tematski, a ne kronološki. Započinje pjesmom “Čitatelju”, a završava sonetom “Epigraf osuđenoj knjizi”, koji je naknadno napisan i dodan, a govori o sudskoj osudi koju je zbog te zbirke pjesnik doživio.
Radosni mrtvac – analiza pjesme
I ova pjesma pisana je u formi soneta. Iako je Baudelaire zagovornik “estetike ružnoće”, ne otklanja se od tradicionalne “lijepe” forme, koju predstavlja sonet. Naslov pjesme “Radosni mrtvac” predstavlja stilsku figuru oksimoron, u kojoj se spajaju nespojivi pojmovi. Smisao takvog pjesničkog postupka je odmah na početku iskazati podvojenost čovjeka i njegovu razapetost između života i smrti, dobra i zla. Poznato je da je njegova poezija zapravo poezija protuslovlja. Lirski subjekt u prvom licu sebe stavlja u ulogu mrtvaca koji se raduje smrti. Motiv smrti koji je središnjica pjesme obično je ono što predstavlja ponor, mrak i ružnoću. No za Baudelairea je “ružno” nešto iz čega može stvoriti “lijepo”. Stoga, u ovoj pjesmi on pjeva o željenoj smrti, a zapravo govori o spasenju i ostvarenju ljepote u smrti.
U katrenima pjesnik predstavlja mrtvaca koji se raduje vlastitom ukopu. Pjesnik donosi motive koji su dotada u književnosti neuobičajeni za liriku: kosti, masna gruda, puževi, raka, morski pas, jato gavranova, crvi. Svi ti motivi upućuju na smrt i crnilo. Radosno iščekivanje, koje je zapravo kada uzmemo pjesmu u cjelini, ironija, iskazano je u prvoj strofi, u kojoj budući mrtvac sam želi sebi iskopati grob. Ova strofa otkriva i namjeru takvog radovanja smrti: “Zaboravljen ću spavati u mraku/ Ko pas morski skriven u dubokim dnima”. Usporedba s morskim psom govori o poimanju njega kao “prokletog pjesnika”, koji svojim modernim pjesništvom i estetikom ružnoga ljudima predstavlja strašnu prijetnju. Zato mu je bolje da se makne u dubine i bude zaboravljen od onih koji ga ne shvaćaju. On je odbačen i spas traži u još većem udaljavanju od ljudi. Za njega su oni koji su ga odbacili licemjerni (“Ne prosim od svijeta suze žalosnice”), teže materijalnoj ljepoti, ali on mrzi oporuke i sjaj grobova. Radije će se predati jatu gavranova da “raskljuju moje truplo nemilice”.
U tercinama su personificirani crvi, kojima se pjesnik i obraća apostrofom: “Crvi! slijepi druzi”. Oni su njegov spas, izlaz iz ružnih osjećaja u “lijepome” svijetu je pronalazak lijepih osjećaja u svijetu ružnoga. Katreni predstavljaju čovjekovo radovanje smrti kao spasu i bijegu od svijeta, a tercine predstavljaju radost crva kojima dolazi nova hrana. U posljednjoj strofi subjekt upućuje crve da mu „proruju“ leš, a na kraju postavlja retoričko pitanje: “patnje ima li još koje/ Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.” Smrt je kraj patnje, koja je mučila i tijelo i dušu. Cijela pjesma obavijena je tonom razočarenja u svijet i osjećaja odbačenosti. Uporaba motiva ružnoće paradoksalno dovodi do čiste Ljepote, kao božanskog stanja, lišenog materijalnog svijeta (tijela). Opisi raspadanja tijela pripadaju naturalističkim prizorima.
Tematski je pjesma egzistencijalna, ali prije svega refleksivna, jer je odraz niza pjesnikovih promišljanja o njegovom mjestu na zemlji i dosezanju Vječnog i Lijepog.
Bilješka o autoru
Charles Baudelaire (1821. – 1867.) bio je prvi pisac europske moderne lirike, francuski kritičar i pjesnik.
Njegov rodni grad je Pariz, a potječe iz aristokratske obitelji. Njegova obitelj nije imala previše razumijevanja za njegovu preosjetljivost u djetinjstvu niti za sklonost umjetnosti.
Bio je jako vezan za majku u koju se razočarao kada se ona nakon smrti njegovog oca ponovo udala za drugog čovjeka. Njegov očuh, plemić iz aristokratskih krugova, nikada nije previše mario za njega. Nije imao osjećaja za Charlesa koji je preveliku senzibilnost naslijedio od pokojnog oca.
Charles je ubrzo odlučio napustiti obitelj i otuđiti se od nje. Smatrao je takve odnose lažnima i licemjernima. Pravi život i njegovu bit Charles je tada upoznao u predgrađima Pariza. No, upoznao je stranu poroka, uživao je u alkoholu, narkoticima i ženama sumnjiva morala.
Iako je vodio pravi boemski život, Baudelaire nije zaboravio na umjetnost. Proučavao je Wagnerovu glazbu i pjesme Edgara Allana Poea.
Napisao je mnoge kritike, i to one književne, likovne i glazbene, što nam govori o njegovoj svestranosti i nadarenosti. Napisao je velik broj pjesma u prozi, a bio je i odličan prevoditelj Poeovih pjesama. No, njegov rad i njegova nadarenost nisu bili priznati.
Pošto se nije mogao prikloniti lažnom moralu i licemjerju biva napadnut kao pjesnik i kao čovjek te pozvan na sud zbog svog djela “Cvjetovi zla”. Naime, lirika koju je pisao petnaest godina bila je zabranjena te je iz nje morao izbaciti neprimjerene stihove. Za u to vrijeme skandalozno ponašanje doveo je do vrhunca vezom s mulatkinjom Jeane Duval koju je proglasio svojom muzom i koja mu je bila inspiracija za mnoga napisana djela.
Umire u 46. godini sam i bolestan, umoran od potrage za životnim ciljem i ispunjenjem. Nije dočekao priznanje njegova djela “Cvjetovi zla”.
Osim djela “Cvjetovi zla”, napisao je još kritike i eseje “Estetički kurioziteti” i ” Romantična umjetnost”.
Autor: I.D.
Odgovori