Mihalića se svrstava u red politematičnih i polimorfičnih pisaca poezije, po čemu ga se može usporediti s Ujevićem, Preradovićem i Kranjčevićem. To bi značilo da niti jedna od njegovih pjesama koje se u pojedinoj zbirci nalaze ne slijedi određenu središnju temu ili motiv kojima se većina pisaca posvećuje u svom literarnom opusu. Mihalićev rad koji sačinjavaju pjesničke zbirke, a koje su dio izbora iz djela “Približavanje oluje”, dijeli se u nekoliko faza.
Prva faza reflektira se na zbirkama tako što su ove pjesme pune razmišljanja o ugroženom pojedincu, koji je nagrižen svijetom u kojem živi.
U drugoj fazi ugroženi pojedinac otvara se k svijetu prirode i svom bližnjemu, a odmiče se od povijesnih prilika i društva u cjelini.
Treću fazu obuhvatile su snažne političke okolnosti u kojima se našao i Mihalić, kao jedan od tvoraca “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine. Tako se našao na listi nepoćudnih pisaca. Ovu fazu karakteriziraju pjesme prepune crnih misli, skepse i preispitivanja režima.
Četvrta i zadnja faza Mihalićevog stvaralaštva počinje 1990-ih i traje do novog tisućljeća i njegovog zadnjeg djela. Mihalić se okreće i ka dobrim stvarima, zanima ga i domoljubna poezija, nastala kao odraz povijesno-političkih zbivanja, a nerijetko piše i pjesme u prozi.
Općenito govoreći, Mihalićev stil koji iščitavamo na općoj razini sastoji se od nekoliko prepoznatljivih čimbenika. Prije svega, tu je njegov izričaj u rečenicama, koje čine tzv. sintagmatske stihove. Ponekad je taj stih samo jedna riječ, fraza, cijela rečenica ili pak slog. No ti izričaji su jasni i pjesnik ne upotrebljava mnogo stilističkih ukrasa, kao što je metafora. Stihovi, kao i strofe čine se složeni alogičnim redoslijedom, no tek pročitana u cjelini, pjesma dobiva svoj smisao, kao i svaki njen pojedini dio. Mnoge pjesme odražavaju i Mihalićevu glazbenu potkovanost. Neke pjesme stoga nose naslove koje duguju glazbenoj terminologiji, kao što su pjesme “Etude”, Hommage a J. S. Bach”, “Mala fuga” i razne druge.
Prognana balada – analiza pjesme
Pjesma “Prognana balada” dio je zbirke “Put u nepostojanje”, s posvetom majci i ocu. Zbirka je nastala samo dvije godine nakon objave prve Mihalićeve zbirke, te se i kroz ove pjesme proteže motiv ugroženog pojedinca, ogoljenog u svijetu sumnje i bez nade. Pjesma pripada jednoj od dužih Mihalićevih tvorevina, sastojeći se od jedanaest strofa, među kojim se deveta i jedanaesta sastoje od samo jednog stiha. “Balada” u naslovu ukazuje na karakteristike pjesme. Oslanjajući se na tradiciju francuskih balada iz 14. i 15. stoljeća, pjesma preuzima uvodnu posvetu, a iz tradicije engleskih i škotskih balada određenu dramatičnost i epske momente pripovijedanog, već na samom početku pjesme: “Dogodilo se to iznenada”.
Određenoj dramatičnosti doprinosi i izostajanje interpunkcije, te se takvim kontinuitetom želi stvoriti povezanost pjesme na kompozicijskoj razini, kao da riječi teku, u krug, što pak naglašava cikličnost svega što se događa pojedincu u životu. Sve je jedno i sve je povezano. I izmjene godišnjih doba (od kojih pjesnik spominje proljeće i jesen), kao i jugo i sjevernjak, tek su dio cikličnosti života. Čas smo sretni (“dogodilo se to s osmijehom sunca na ustima”), a već sljedeći čas smo prognani (“A čovjek onaj što je pjevao… bude prognan”).
Pjesma je stoga socijalno-egzistencijalne naravi u kojoj je postavljena suprotnost slobodnog čovjeka, koji “zapjeva takvim složnim glasom” i čovjeka “što je pjevao”. Lišen onoga što voli i čemu se raduje, čovjek postaje rob samoga sebe, “usitnjen do mikroba/I podložan do nepokretnosti”. On postaje prognanikom samoga sebe, a prije svega prognanikom Slobode.
Pisac upotrebljava razna stilistička sredstva kao što su anafora (ponavljanje riječi na početcima stihova), kojom se postiže dojam epskog pripovijedanja, ali i naglašavanja važnijih misli. Također, tu i je i polisindeton i domišljanje stihova u zagradama, što implicira postojanje multisubjektivnosti, lirskog subjekta i pripovjedača koji su jedna te ista osoba, te “prognanika” pojedinca u društvu. Dolazi do sukoba dvaju svjetova, svijeta pjesnika “s virom mudrosti u očima” koji je glasnik slobode i istine, i svijeta prognanstva u kojemu taj isti pjesnik plaća cijenu istine.
Mihalić je i ovom pjesmom vješto alegorijom prenio poruku o društvu u kojemu je pisao tu zbirku: Ako hoćeš biti slobodan pjevati o istini i osjećati “silnu radost” zbog toga, platit ćeš cijenu toga (“Ta netko je morao platiti”). Odraz je to vremena u kojemu istina nije bila pojedinčeva istina, nego nametnuta, kolektivna istina kojoj su se ljudi morali pokoravati, u suprotnom postaju prognanici društva, a i samih sebe, jer ne mogu izraziti svoj pjev.
Bilješka o autoru
Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Majka Zlata bila je poznata karlovačka glumica, a otac, Stjepan Mihalić, poznati je romanopisac, novelist, feljtonist, putopisac i dramatičar.
Od ranog djetinjstva zanimao se za književnost i cijeli svoj život posvetio je upravo knjigama. Dao je veliki značaj hrvatskoj suvremenoj književnosti svojim djelima, a najviše pjesmama.
Slavko Mihalić svoju je prvu pjesmu napisao na Božić 1942. godine. Tijekom života bavio se i slikanjem, ali je želio i postao novinarom u netom osnovanoj hrvatskoj redakciji “Borbe”. Život ga je nanio u Zagreb, na studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1952. osnovao i Klub za suvremenu književnost, a te godine izdaje i 1. broj lista “Tribina”.
Budući da se nije moglo živjeti od pisanja poezije, Mihalić se bacio i na pisanje novela, feljtona, reportaža i intervjua. Godine 1953. objavio je svoje prve pjesme u književnom časopisu “Krugovi”. Budući da se zaposlio u izdavačkom poduzeću “Lykos”, imao je gdje tiskati i svoju prvu zbirku, s dvanaest pjesama 1954. pod naslovom “Komorna muzika”. Naslov zbirka duguje Mihalićevom pohađanju Glazbene škole u Karlovcu.
Nakon uspjeha te zbirke, izdavač Lykos pokreće s Mihalićem kao glavnim urednikom “Malu biblioteku poezije”, u sklopu koje Mihalić 1956. objavljuje svoju drugu zbirku pjesama “Put u nepostojanje”. Sljedeće godine objavljuje novu zbirku poezije, “Iskrišta u tmini” i zbirku “Početak zaborava”. Godine 1959. izlazi nova zbirka, “Darežljivo progonstvo”, a 1961. zbirka “Godišnja doba”.
Slavko Mihalić odlazi u Društvo hrvatskih književnika i radi u tjedniku “Telegram”. Jedan je od sastavljača “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine, nakon čije objave u “Telegramu” Mihalić odlazi iz tog tjednika.
Sedamdesete godine provodi kao prevoditelj, a postaje i tajnik biblioteke “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Devedesete godine za njega su bile plodne pa objavljuje nekoliko zbirki pjesama i zbirki izbora iz djela. Neki od njih su: “Zavodnička šuma”, “Baršunasta žena”, “Karlovački diptih”, “Približavanje oluje” i mnoge druge.
Slavko Mihalić za svoje pjesničko umijeće nagrađen je i brojnim književnim nagradama, među kojima je prvu dobio već 1957. godine za svoju zbirku “Put u nepostojanje”.
Od dječje književnosti najznačajnija mu je knjiga sa stihovima “Djevojčica i pjesma” i zbirka pripovijedaka “Petrica Kerempuh”. U spomenutoj zbirci vodi se likom poznatog zagorskog šaljivčine.
Objavio je veliki broj pjesama za odrasle u knjigama, a velik broj je preveden i na strane jezike. Umro je 2007. godine u Zagrebu.
Autor: I.D.
Odgovori