“Približavanje oluje” izbor je iz djela Mihalićeve poezije, počevši od prve zbirke “Komorna muzika”. Osim pjesama iz navedene zbirke, nalazimo i izbor iz sljedećih objavljenih knjiga poezije: “Put u nepostojanje”; “Početak zaborava”, “Darežljivo progonstvo”, “Godišnja doba”, “Ljubav za stvarnu zemlju”, “Jezero”, “Posljednja večera”, “Vrt crnih jabuka”, “Klopka za uspomene”; “Pohvala praznom džepu”; “Tihe lomače”, “Iskorak”; “Mozartova čarobna kočija”; “Zavodnička šuma”; “Baršunasta žena” i “Karlovački diptih”.
Mihalića se svrstava u red politematičnih i polimorfičnih pisaca poezije, po čemu ga se može usporediti s Ujevićem, Preradovićem i Kranjčevićem. To bi značilo da niti jedna od njegovih pjesama koje se u pojedinoj zbirci nalaze ne slijedi određenu središnju temu ili motiv kojima se većina pisaca posvećuje u svom literarnom opusu. Mihalićev rad koji sačinjavaju pjesničke zbirke, a koje su dio izbora iz djela “Približavanje oluje”, dijeli se u nekoliko faza.
Prvoj fazi pripadaju zbirke “Komorna muzika”, “Put u nepostojanje”, “Početak zaborava” i “Darežljivo progonstvo”. Sve četiri napisane su i objavljene do 1959. godine, kada je veoma hrabro bilo objaviti išta, s obzirom na političko okružje. Ovo razdoblje reflektira se na zbirkama tako što su ove pjesme pune razmišljanja o ugroženom pojedincu, koji je nagrižen svijetom u kojem živi.
Drugu fazu čine: “Godišnja doba”, “Ljubav za stvarnu zemlju”, “Jezero”, “Posljednja večera” i “Vrt crnih jabuka”. U ovoj fazi ugroženi pojedinac otvara se k svijetu prirode i svom bližnjemu, a odmiče se od povijesnih prilika i društva u cjelini.
Treću fazu obuhvatile su snažne političke okolnosti u kojima se našao i Mihalić, kao jedan od tvoraca “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine. Tako se našao na listi nepoćudnih pisaca, te mu sljedeća zbirka izlazi tek 1977. godine, “Klopka za uspomene”. Ovu fazu karakteriziraju pjesme prepune crnih misli, skepse i preispitivanja režima. Ova faza završava zbirkama “Pohvala praznom džepu”, “Tihe lomače”, “Iskorak”.
Četvrta i zadnja faza Mihalićevog stvaralaštva počinje 1990-ih i traje do novog tisućljeća i njegovog zadnjeg djela. Mihalić se okreće i ka dobrim stvarima, zanima ga i domoljubna poezija, nastala kao odraz povijesno-političkih zbivanja, a nerijetko piše i pjesme u prozi.
Općenito govoreći, Mihalićev stil koji iščitavamo na općoj razini sastoji se od nekoliko prepoznatljivih čimbenika. Prije svega, tu je njegov izričaj u rečenicama, koje čine tzv. sintagmatske stihove. Ponekad je taj stih samo jedna riječ, fraza, cijela rečenica ili pak slog. No ti izričaji su jasni i pjesnik ne upotrebljava mnogo stilističkih ukrasa, kao što je metafora. Stihovi, kao i strofe čine se složeni alogičnim redoslijedom, no tek pročitana u cjelini, pjesma dobiva svoj smisao, kao i svaki njen pojedini dio. Mnoge pjesme odražavaju i Mihalićevu glazbenu potkovanost. Neke pjesme stoga nose naslove koje duguju glazbenoj terminologiji, kao što su pjesme “Etude”, Hommage a J. S. Bach”, “Mala fuga” i razne druge.
Približavanje oluje – analiza pjesme
Pjesma kojoj cijela knjiga izbora iz djela duguje svoj naslov, naoko je tipična ljubavna, intimna lirika. No ona u sebi sadrži i refleksivnost, borbe ljubavnika sa samima sobom jednom kada ljubavni sklad biva narušen i kada je pitanje treba li ostati ili nastaviti dalje, sam, svojim putem. Pjesma je napisana u dramskom dijalogu, no pjesnik/subjekt je jedini sudionik tog monološkog dijaloga: Vera, kojoj se obraća, šuti, a on odgovara i umjesto nje.
Oluja koja predstoji predstavlja opasnost koja ljubavnicima dolazi, te pjesnik poziva Veru da se sakriju od oluje. Pjesnik/subjekt ispada kao brižan i nježan kavalir koji brine za svoju damu: “Bojim se za tebe, za mene je svejedno”. Oni su dvoje ljudi koji se znaju od prije i koje je uzburkala nekakva situacija, bilo to određeno zahlađenje strasti ili neki događaj koji se ispriječio njihovom odnosu.
Verina prisutna neprisutnost u pjesmi iskazuje zapravo pjesnikovo drugo “ja” koje realnije gleda na prošlost, sadašnjost i budućnost. Pjesnik kao da je zaglibio u prošlosti, sjeća se onoga što mu je ona “darovala”, “ovo će mjesto u mome sjećanju ostati sveto”.
Ovo je jedna od Mihalićevih pjesama u koje unosi motive prirode koja se ponaša gotovo ljudski, kao da je odraz njegovog stanja. Motivi kiše, hladnoće, oblaka koji donose tuču, gromovi, zrnje rasuto iz klasja nagovješćuju i oluju među njima. No, poslije kiše uvijek dolazi sunce, ali i novi početak.
Tako središnji motiv oluje označava i prekretnicu njihovog odnosa, točku u kojoj će odlučiti hoće li nastaviti živjeti u prošlosti i od nje graditi svoju budućnost ili će nastaviti dalje. Subjekt zapravo želi ostati s Verom, potražiti sklonište od metaforičke oluje, skrasiti se, no istovremeno njoj prepušta odluku, iako već zna ishod.
Riječi “Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati” završavaju Verinu šutnju, pjesnikov monološki dijalog i materijaliziraju njegovu želju za što bržim zaboravom, ali i želju za promjenom, shvaćajući da je približavanje oluje znak da krenu naprijed.
Bilješka o autoru
Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Majka Zlata bila je poznata karlovačka glumica, a otac, Stjepan Mihalić, poznati je romanopisac, novelist, feljtonist, putopisac i dramatičar.
Od ranog djetinjstva zanimao se za književnost i cijeli svoj život posvetio je upravo knjigama. Dao je veliki značaj hrvatskoj suvremenoj književnosti svojim djelima, a najviše pjesmama.
Slavko Mihalić svoju je prvu pjesmu napisao na Božić 1942. godine. Tijekom života bavio se i slikanjem, ali je želio i postao novinarom u netom osnovanoj hrvatskoj redakciji “Borbe”. Život ga je nanio u Zagreb, na studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1952. osnovao i Klub za suvremenu književnost, a te godine izdaje i 1. broj lista “Tribina”.
Budući da se nije moglo živjeti od pisanja poezije, Mihalić se bacio i na pisanje novela, feljtona, reportaža i intervjua. Godine 1953. objavio je svoje prve pjesme u književnom časopisu “Krugovi”. Budući da se zaposlio u izdavačkom poduzeću “Lykos”, imao je gdje tiskati i svoju prvu zbirku, s dvanaest pjesama 1954. pod naslovom “Komorna muzika”. Naslov zbirka duguje Mihalićevom pohađanju Glazbene škole u Karlovcu.
Nakon uspjeha te zbirke, izdavač Lykos pokreće s Mihalićem kao glavnim urednikom “Malu biblioteku poezije”, u sklopu koje Mihalić 1956. objavljuje svoju drugu zbirku pjesama “Put u nepostojanje”. Sljedeće godine objavljuje novu zbirku poezije, “Iskrišta u tmini” i zbirku “Početak zaborava”. Godine 1959. izlazi nova zbirka, “Darežljivo progonstvo”, a 1961. zbirka “Godišnja doba”.
Slavko Mihalić odlazi u Društvo hrvatskih književnika i radi u tjedniku “Telegram”. Jedan je od sastavljača “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine, nakon čije objave u “Telegramu” Mihalić odlazi iz tog tjednika.
Sedamdesete godine provodi kao prevoditelj, a postaje i tajnik biblioteke “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Devedesete godine za njega su bile plodne pa objavljuje nekoliko zbirki pjesama i zbirki izbora iz djela. Neki od njih su: “Zavodnička šuma”, “Baršunasta žena”, “Karlovački diptih”, “Približavanje oluje” i mnoge druge.
Slavko Mihalić za svoje pjesničko umijeće nagrađen je i brojnim književnim nagradama, među kojima je prvu dobio već 1957. godine za svoju zbirku “Put u nepostojanje”.
Od dječje književnosti najznačajnija mu je knjiga sa stihovima “Djevojčica i pjesma” i zbirka pripovijedaka “Petrica Kerempuh”. U spomenutoj zbirci vodi se likom poznatog zagorskog šaljivčine.
Objavio je veliki broj pjesama za odrasle u knjigama, a velik broj je preveden i na strane jezike. Umro je 2007. godine u Zagrebu.
Autor: I.D.
Odgovori