Mihalića se svrstava u red politematičnih i polimorfičnih pisaca poezije, po čemu ga se može usporediti s Ujevićem, Preradovićem i Kranjčevićem. To bi značilo da niti jedna od njegovih pjesama koje se u pojedinoj zbirci nalaze ne slijedi određenu središnju temu ili motiv kojima se većina pisaca posvećuje u svom literarnom opusu. Mihalićev rad koji sačinjavaju pjesničke zbirke, a koje su dio izbora iz djela “Približavanje oluje”, dijeli se u nekoliko faza.
Prva faza reflektira se na zbirkama tako što su ove pjesme pune razmišljanja o ugroženom pojedincu, koji je nagrižen svijetom u kojem živi.
U drugoj fazi ugroženi pojedinac otvara se k svijetu prirode i svom bližnjemu, a odmiče se od povijesnih prilika i društva u cjelini.
Treću fazu obuhvatile su snažne političke okolnosti u kojima se našao i Mihalić, kao jedan od tvoraca “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine. Tako se našao na listi nepoćudnih pisaca. Ovu fazu karakteriziraju pjesme prepune crnih misli, skepse i preispitivanja režima.
Četvrta i zadnja faza Mihalićevog stvaralaštva počinje 1990-ih i traje do novog tisućljeća i njegovog zadnjeg djela. Mihalić se okreće i ka dobrim stvarima, zanima ga i domoljubna poezija, nastala kao odraz povijesno-političkih zbivanja, a nerijetko piše i pjesme u prozi.
Općenito govoreći, Mihalićev stil koji iščitavamo na općoj razini sastoji se od nekoliko prepoznatljivih čimbenika. Prije svega, tu je njegov izričaj u rečenicama, koje čine tzv. sintagmatske stihove. Ponekad je taj stih samo jedna riječ, fraza, cijela rečenica ili pak slog. No ti izričaji su jasni i pjesnik ne upotrebljava mnogo stilističkih ukrasa, kao što je metafora. Stihovi, kao i strofe čine se složeni alogičnim redoslijedom, no tek pročitana u cjelini, pjesma dobiva svoj smisao, kao i svaki njen pojedini dio. Mnoge pjesme odražavaju i Mihalićevu glazbenu potkovanost. Neke pjesme stoga nose naslove koje duguju glazbenoj terminologiji, kao što su pjesme “Etude”, Hommage a J. S. Bach”, “Mala fuga” i razne druge.
Posljednja večera – analiza pjesme
Unošenje kršćanskog motiva posljednje večere Krista i njegovih apostola čest je pjesnički postupak, koji se upotrebljava u raznim alegorijama. Mihalićeva interpretacija ovog tako svjetovnog, a opet svetog čina može se odnositi na nekoliko situacija. Jedna je sveopći društveni rasap i otuđivanje čovjeka od svog naroda i društva kojemu pripada.
S druge strane, pjesma na jednoj intimnijoj i dubljoj razini može predstavljati i ljude odmetnike od svojih bližnjih, obitelji, prijatelja s kojima su jednom dijelili sve. Određene situacije, poput udaljenosti, različitih ambicija i motiva u životu, političke opredijeljenosti, dovode do duhovnog udaljavanja.
Čak i kada se jednog dana ti ljudi nađu, oni duhom nisu prisutni: “Samo mi znamo kako posljednji put nismo bili svi za stolom. Ta jedino smo gledali praznine među nama i u sebi.” Motiv posljednje večere označava s jedne strane želju da se vrati izgubljeno zajedništvo, pokušavajući mundanom svetošću taj čin dovesti do reuspostave nade u svakom pojedinom čovjeku za tim stolom. S druge strane, večera koja sadrži atribut “posljednja” označava svjestan i stvarni kraj jedne ere.
Iz druge strofe čitamo kako je razlog tom odvajanju družine koja se na posljednjoj večeri našla bio nekakav događaj na koji su svi primorani: “Odviše smo dobro znali što svakog od nas čeka odmah iza vrata”. Pomirenost sa sudbinom odvajanja čini u drugoj strofi motiv beznađa i sumnje u njih same, a opet spremnosti da učine kako se od njih zahtijeva. Na njima nije da razmišljaju o estetskim razlozima njihovih žrtava, “sve će to jednom bolje ukrasiti drugi umjesto nas”. Radi se i dalje o godinama jugoslavenskog socijalizma o kojemu Mihalić piše uglavnom iz perspektive ugroženog čovjeka, kojemu su oduzete slobode izražavanja i apsolutnog mišljenja.
U društvima u kojima se jedni opredjeljuju za vodeće strukture vođeni koristoljubljem i interesima, a drugi ostaju vjerni svojim stajalištima, dolazi do raskola. Ne postoji sredina, postoje samo Jedni i Drugi. Lijevi i Desni. Čak i kada se nađe pojedinac, ili se dogodi čudo, ponos ne dopušta čovjeku da popusti i “da još jednom sjednemo za isti stol”.
Bilješka o autoru
Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Majka Zlata bila je poznata karlovačka glumica, a otac, Stjepan Mihalić, poznati je romanopisac, novelist, feljtonist, putopisac i dramatičar.
Od ranog djetinjstva zanimao se za književnost i cijeli svoj život posvetio je upravo knjigama. Dao je veliki značaj hrvatskoj suvremenoj književnosti svojim djelima, a najviše pjesmama.
Slavko Mihalić svoju je prvu pjesmu napisao na Božić 1942. godine. Tijekom života bavio se i slikanjem, ali je želio i postao novinarom u netom osnovanoj hrvatskoj redakciji “Borbe”. Život ga je nanio u Zagreb, na studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1952. osnovao i Klub za suvremenu književnost, a te godine izdaje i 1. broj lista “Tribina”.
Budući da se nije moglo živjeti od pisanja poezije, Mihalić se bacio i na pisanje novela, feljtona, reportaža i intervjua. Godine 1953. objavio je svoje prve pjesme u književnom časopisu “Krugovi”. Budući da se zaposlio u izdavačkom poduzeću “Lykos”, imao je gdje tiskati i svoju prvu zbirku, s dvanaest pjesama 1954. pod naslovom “Komorna muzika”. Naslov zbirka duguje Mihalićevom pohađanju Glazbene škole u Karlovcu.
Nakon uspjeha te zbirke, izdavač Lykos pokreće s Mihalićem kao glavnim urednikom “Malu biblioteku poezije”, u sklopu koje Mihalić 1956. objavljuje svoju drugu zbirku pjesama “Put u nepostojanje”. Sljedeće godine objavljuje novu zbirku poezije, “Iskrišta u tmini” i zbirku “Početak zaborava”. Godine 1959. izlazi nova zbirka, “Darežljivo progonstvo”, a 1961. zbirka “Godišnja doba”.
Slavko Mihalić odlazi u Društvo hrvatskih književnika i radi u tjedniku “Telegram”. Jedan je od sastavljača “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine, nakon čije objave u “Telegramu” Mihalić odlazi iz tog tjednika.
Sedamdesete godine provodi kao prevoditelj, a postaje i tajnik biblioteke “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Devedesete godine za njega su bile plodne pa objavljuje nekoliko zbirki pjesama i zbirki izbora iz djela. Neki od njih su: “Zavodnička šuma”, “Baršunasta žena”, “Karlovački diptih”, “Približavanje oluje” i mnoge druge.
Slavko Mihalić za svoje pjesničko umijeće nagrađen je i brojnim književnim nagradama, među kojima je prvu dobio već 1957. godine za svoju zbirku “Put u nepostojanje”.
Od dječje književnosti najznačajnija mu je knjiga sa stihovima “Djevojčica i pjesma” i zbirka pripovijedaka “Petrica Kerempuh”. U spomenutoj zbirci vodi se likom poznatog zagorskog šaljivčine.
Objavio je veliki broj pjesama za odrasle u knjigama, a velik broj je preveden i na strane jezike. Umro je 2007. godine u Zagrebu.
Autor: I.D
Odgovori