Što se tiče razvoja Kranjčevićeve poezije možemo razlikovati njegove tri faze književnog stvaralaštva. Prvo je mladenačko razdoblje “Bugarkinja” koje su izašle 1885. godine, zatim njegovo klasično razdoblje s djelom “Izabrane pjesme” 1898. godine te na kraju kasnog i pesimističnog Kranjčevića koji se može primijetiti u djelu “Trzaji” iz 1902. godine.
Prije nego što je Kranjčević postao poznat i priznat pjesnik kada se pojavio pjesmom “Zavjet u Hrvatskoj vili 1883. godine, hrvatska je književnost ostala bez cijele jedne generacije pjesnika koji su nas prerano napustili, a najvažniji od svih među njima bio je August Šenoa. Tako su 1880-e godine bile u znaku poezije Augusta Harambašića.
Harambašićeva poezija bila je ljubavna i rodoljubna uz velike retoričke geste. Prva zbirka Silvija Strahimira Kranjčevića tretira se kao dug Harmbašićevoj pragmatici i književnom programu Augusta Šenoe kojemu je i posvećena.
Ipak postoje dvije stvari po kojima se Kranjčević razlikuje od svog uzora Harambašića. Kod Kranjčevića nema trivijalne, ljubavne lirike koju je Harambašić neumorno u svojim djelima prikazivao, a niti je narod po njemu jedinstvo svih njegovih jedinki.
Kranjčević je preuzeo neke metafore iz prijašnje patriotske poezije te je glorificirao nacionalnu prošlost uspoređujući je sa sadašnjosti koja nije bila slavna. No, on je za razliku od svojih prethodnika uveo jasne socijalne motive u duhu novog doba.
Postoje neke značajke iz “Bugarkinja” koje je Kranjčević zadržao i u svojim kasnijim zbirkama. Još od samog početka on se služi velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja je bila popularna među pjesnicima sedamdesetih godina 20. stoljeća. To su bili trohejski osmerac, deseterac, dvanaesterac, šesnaesterac, zatim jampski deseterac i jedanaesterac te stilizacija bugarštičkoga stiha, a služio se i suvremenim adaptacijama klasičkih strofa. Koristio se i genijskom i bardskom estetikom te lirskim glasom koji je u njegovim djelima nastupio kao prorok koji govori u ime kolikviteta patetičnim ili ozbiljnim tonom i nudi spas ili preuzima njihovu patnju.
Teme u njegovim pjesmama su često o nekim velikim i bitnim temama, a takve su i proporcije njegovih tekstova, duljina stiha i opseg pjesme.
U djelima nakon “Bugarkinja”, njegove se teme odmiču od nacionalnih pitanja i vežu se sada uz univerzalna ljudska pitanja (Smrti, Prolaznost, Misao svijeta), imaginaciju i ljudsku intimu. Uz sve to, u njegovu liriku sve više ulaze figure i simboli iz kršćanskog mita, no on ih značenjem mijenja u svojim pjesmama za razliku od toga kako su prikazani u biblijskim tekstovima.
Za razvoj hrvatske književnosti 19. stoljeća vrlo je važna pjesma Mojsije, jedna od najduljih i najpoznatijih Kranjčevićevih pjesama. Radi se o pjesmi koja je žanrovski dvojbena jer upotrebljava narativne postupke koji su prisutni i u ostalim djelima s biblijskim podtekstom. Autor ju je zamislio kao dijalog između Jahve i Mojsija. U toj pjesmi resemantiziran je biblijski mit, a u pitanje je doveden i kanon koji je vladao od kanona do Kranjčevića. Po svemu tome Kranjčević je autentični zagovornik naroda i ima pravo govoriti u njegovo ime.
U Mojsiju je ta uloga proroka dovedena do razine kada se više ne idealizira, a čak je i dovedena do razine da je izvrgnuta ruglu, a čak ni sam prorok više nije siguran u ispravne radnje svoje misije. Tema Mojsija je dovedena je iz povijesti, iako je radnja pomaknuta u sredinu koja nema veze s Hrvatskom. Zbog narativnosti i duljine Mojsije je nastavak Šenoinih povjestica iako mijenja funkciju.
Razlika je u tome da je Šenoa donosio optimistične pouke čak i tragičnih događaja, a koje su trebale promijeniti razmišljanje čitatelja, kod Kranjčevića je Biblija reinterpretirana na takav način da u prvi plan dolaze sumnje i pitanja oko bilo kakvog prosvjećivanja. Tako je Kranjčevićev Mojsije raskid sa Šenoinom poetikom.
Možemo zaključiti kako niti jedan hrvatski pjesnik, niti prije, a niti poslije Kranjčevića nije bio u tako velikoj mjeri usredotočen na mitske arhetipove. Potreba za mitskim i kršćanskim simbolima potječe iz filozofije povijesti koju je nastojao predočiti čitateljima u određenim pjesmama. On sveukupnu povijest vidi kao borbu čovjeka za slobodu i za kruh, a materijalne potrebe čovjeka i uzrok su njegovih patnji. Uz sve to, okretanje od religije još je više bilo ključno za vezivanje uz biblijsku problematiku. Snažni mitovi još više daju na važnosti mračnoj slici suvremenosti kao izdaju na ideal ranog kršćanstva.
Kranjčević je kao urednik Nade objavljivao djela nekih pjesnika moderne i mnoge od njih je jako cijenio. Ipak ostao je dosljedan sebi i njegova djela nisu se dotakla promjena. Njegova poezija iz Trzaja koji su objavljeni 1902. godine te Pjesme koje su posthumno izdane ostale su jednake njegovoj prethodnoj fazi. Iako je bio malo privučen svjetonazorima iz druge polovice 19. stoljeća koja se mogu vidjeti i u njegovim djelima, općenito se struktura djela nije bitno mijenjala jer je ostao kod tradicionalnog učenja o pjesmi kao o harmoničnoj cjelini.
Uzvišeni stil, jake slike i narativnost ostale su temeljnim odrednicama pjesama čije su teme bile važne i velike. U Trzajima je prisutna ljubavna, odnosno erotska poezija u prvom licu, no glavni naglasak je na zbirke kojima je tema ljudska situacija ili ljudska povijest.
Nevjerica ili sumnja koja je postojala što se tiče religioznih dogmi u Izabranim pjesmama, postojala je i u Trzajima, no ovdje se slavi sloboda misli i ljudska pamet. To je dovelo do toga da je Kranjčević bio napadan od Katoličke crkve, ali i od velikog broja pisaca.
Veliko prihvaćanje i popularnost poezija Silvija Strahimira Kranjčevića doživjela je nakon Drugog svjetskog rata. Smatra se da je bio najveći pjesnik 19. stoljeća i most koji je vodio do moderne iako se ne svrstava u tu pjesničku grupaciju.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rodio se 17. veljače 1865. godine u Senju gdje je završio pučku školu i gimnaziju. No, nije nikada maturirao zbog svoje osornosti. Iz tog razloga morao je krajem 1883. godine u senjsko sjemenište gdje je proveo dva mjeseca te nakon toga još šest mjeseci u Rimu.
Zahvaljujući biskupu Strossmayeru koji mu je omogućio stipendiju, odnosno učiteljski tečaj, riješio se svećeničkog poziva kojega nije želio.
Kada se vratio iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu gdje se družio s književnicima koji su bili pravaški orijentirani. U isto je vrijeme pripremao i svoju prvu zbirku “Bugarkinje” koja će biti objavljena potkraj 1885. godine.
Pokušavao se zaposliti kao učitelj u Senju, ali pošto to nije uspio otišao je 1886. godine raditi u Bosnu.Sve do 1893. godine radio je u školama u Livnu, Mostaru, Bijeljini i Sarajevu gdje je i ostao do smrti.
Bio je urednik časopisa “Nada” kada je živio u Sarajevu. Časopis je izlazio devet godina, od 1894. do 1903. godine i tada je bio najutjecajniji i najkvalitetniji južnoslavenski književni časopis. U časopisu je objavio i veliku većinu svojih književnokritičkih napisa.
Za vrijeme kada je boravio u Sarajevu, u Zagrebu su mu izašle “Izabrane pjesme” s kojima je postao vodeći hrvatski pjesnik, a 1902. godine u Tuzli je objavio treću zbirku “Trzaji”.
Kada je “Nada” prestala izlaziti 1904. godine počeo je raditi kao direktor trgovačke škole.
Nakon što se razbolio, 1906. godine otišao je na operaciju u Beč, ali se nije uspio izliječiti. Umro je 1908. godine u Sarajevu. 1909. godine izašlo je njegovo izdanje “Pjesma”.
Autor: M.L.
Odgovori