Podigoh spomenik

Kvint Horacije Flak (65.-8.) rimski je pjesnik zlatnog doba rimske književnosti. Rođen je u južnoj Italiji, kao sin imućnog oslobođenog roba, a školovao se u Rimu i Ateni. Djelovao je u Mecenatovom krugu, u koji ga je uveo Vergilije, a propagira političke i društvene koncepcije Augustovog doba. Bavi se raznolikim pjesničkim vrstama. Poznata su mu satiričke zbirke “Epode” ili “Jambi”, napisao je 2 knjige “Satira”, 4 knjige lirskih pjesama “Carmina” i svečane rodoljubne pjesme “Pjesme stoljetnice”. Poznate su mu i 2 knjige pjesničkih “Poslanica”, među kojima je najpoznatija “Poslanica Pizonima” u antici prozvana “Ars poetica”.

Glavna značajka Horacijeve poezije su refleksivnost, sklonost isticanju epikurejske filozofije koja potiče užitke i zadovoljstva u životu. Rimsku liriku obogatio je stihovima i strofama grčkih liričara. Svoju poeziju podigao je do visoke virtuoznosti forme i sadržaja, ali mu je poezija vrlo hladna, čak i kad govori o ljubavnim osjećajima. Za života ga je resio glas rimskog klasika, ali popularnost njegovog djela narasla je u novom vijeku, kada postaje jedan od najprevođenijih i najčitanijih rimskih pjesnika.

Pjesma “Exegi monumentum”/”Podigoh spomenik”, na hrvatskom u prijevodu Nikole Miličevića, trideseta je i završna pjesma treće knjige Horacijevih “Oda”, odnosno zbirke “Carmina”. U njoj se Horacije referira na sebe kao pjesnika i slavu koju mu je pjesništvo priskrbilo. Poslovičnost Horacijevog izraza priskrbila je i ovoj pjesmi takvu upotrebu, zbog čega se njeni prvi stihovi često navode do danas: “Podigao sam spomenik, trajniji od mjedi, viši od carskih piramida.”

Podigoh spomenik – analiza pjesme

Ova pjesma tumači se kao Horacijevo proročanstvo o njegovoj vječnoj slavi najvećeg rimskog pjesnika. Ujedno, ona je zaključak i tvori cjelinu s početnom pjesmom prve knjige “Oda”. U prvoj pjesmi govori o svom budućem pjesničkom uzdizanju među zvijezde, dok ovom odom zaokružuje tu misao i govori o izvršenju zadatka što si ga je sam postavio. Stoga “Podigoh spomenik” opisuje sveopći utjecaj poezije na njenog autora, profesionalno i privatno. Zato možemo promatrati istovremeno stvarnu sliku koju Horacije o sebi direktno predstavlja publici i sliku koju publika sama o njemu stvara njegovim sugestijama.

On sam sebe od prvog stiha predstavlja kao gotovo uzvišenog graditelja “spomenika koji je trajniji od bronce, a viši od carskih piramida”. Aorist “podigoh” naglašava svršenost trajnijeg procesa i konotira poruku da se trud i napor, koliko bili dugi, isplate.

Iako je “spomenik” o kojemu govori u pjesmi metafora za njegov intelektualni rad, on ga uspoređuje s materijalnim stvarima – broncom i piramidama. Takvom usporedbom zapravo se želi naglasiti vrijednost duhovnih i intelektualnih pojava nad onim materijalnim. Metafizička narav njegovog spomenika jest iznad svih zemnih, ljudskih stvari i pojava: “Neće ga rastočiti kiša,/ ni srušiti oštri sjevernjak, ni tijek/ vremena,/ ni dugi lanci godina.” Osim toga, fizički objekti (mjed, piramide) koje su izgradili ljudi i prirodne pojave (kiše, sjevernjak) govore o fizičkoj manifestaciji ljudske i moći prirode. Na neki način Horacije u ovim početnim stihovima zapravo kritizira političku percepciju svijeta i pokušava nametnuti duhovnije vizure svojim čitateljima. Zato i govori o literarnom radu, koji je iznad svake politike i čiste fizičke sile.

Pjesma je snažna Horacijeva autoreferenca na njegov odrasli život i djetinjstvo. Te namjere izražene su u pejsažno-mitskim motivima: divlji Aufid (rijeka u pjesnikovoj rodnoj Apuliji) i Daunus (mitski apulski vladar). Pjesnik s početne metafore i personifikacije spomenika vraća fokus pjesme na sebe: “Neću umrijeti sav i moj će bolji dio/ izmaći smrti.” Od prikrivenih značenja pjesma se transformira na posrednu pjesnikovu autobiografiju i njegov književni rad. “Moj bolji dio” metafora je za njegov opus, koji smatra najboljom verzijom sebe, dok onu tjelesnu dimenziju čovjeka/sebe, prepušta smrti bez žaljenja. Time naglašava holističko poimanje čovjeka kao umnog, duhovnog i tjelesnog bića.

Naredni stihovi upućuju na gradaciju Horacijeve autopredodžbe, koju bi mnogi okarakterizirali ohološću: “ja ću živjeti,/ uvijek svjež i mlad, i moja će slava/ s vremenom bivati veća.” Epiteti svjež i mlad govore o novosti i svježini njegove poetike, kakvom su u Rimu njegovo poeziju smatrali. “Slava” govori o široko proširenom glasu i sadašnjoj Horacijevoj slavi, koju za razliku od drugih nije morao dočekati tek poslije smrti. U ovim stihovima Horacije spominje svećenika koji se uspinje na Kaptol s vestalkom. Radi se o vrhovnom svećeniku, onome koji predstavlja vrhovnu božansku vlast na zemlji. Ovi stihovi i usporedba govore o Horacijevom neoreligijskom stavu, koje bi mnogi prozvali i heretičkim. Ne samo da svoj život i djelo stavlja iznad političke vlasti, nego to sad radi i na religijskom planu.

Cijela pjesma se temelji na suprotnosti slike koju Horacije sam o sebi ima (slavni, veliki pjesnik, graditelj “spomenika” koji će nadživjeti sve i svakoga) i slike koju o njemu imaju drugi (“iako skromna roda, postao je moćan/ i prvi je u italske ritmove sveo/ eolsku pjesmu”). Pozadina njegovog intimnog života i stavljanje sebe u okvire herojske zavičajne povijesti (Aufid i Danaus) također idu u prilog Horacijevoj viziji vječnosti “spomenika”.

U završnim stihovima apostrofira Muzu da primi njegov ponos i da lovorovim vijencem ovjenča njegovo čelo. Ti stihovi pomalo i navještaju pjesnikovu nesigurnost u sliku koju je sam o sebi stvorio te mu je potrebno legitimno svekoliko priznanje njegove slave, čiji je simbol lovorov vijenac.
Poanta pjesme je Horacijeva transformacija individualnog identiteta u identitet pjesme i opusa u cjelini. S druge strane, pjesma današnjem čovjeku pruža poruku da su njegova djela mnogo trajnija i utjecajnija nego što misli, a da većina toga ne prestaje nakon smrti. Moralno-didaktička poruka govori čovjeku da teži za života napraviti ono čime bi se nakon smrti ponosio.

Bilješka o autoru

Horacije (Kvint Horacije Flak) rodio se u Venuziji, u Italiji, 65. godine prije Krista. Bio je sin roba koji je bio oslobođen zbog svojih zasluga u službi.

Školovao se u Rimu i u Ateni. Pohađao je studij filozofije koji je bio prekinut zbog građanskog rata 41. godine prije Krista. Tijekom studija posebno se zanimao za epikurejstvo.

Nakon što je kratko stupio u Brutovu republikansku vojsku, vratio se u Rim. Tamo je preko Vergilija upoznao Mecenata koji je postao njegov zaštitnik, a pomoći će mu ostvariti i pjesničku karijeru te će se pobrinuti za njegovo materijalno stanje.

Horacijeva sva pjesnička djela uspješno su sačuvana. Pisao je samo pjesme i sve su ugledale svjetlo dana još za vrijeme njegova života.

Među prvim izdanim pjesmama su “Epode” koje se sastoje od zbirki 13 pjesama. U njima Horacije kritizira rimsko društvo. Malo nakon toga izdao je i “Satire”, također zbirku pjesama koja se bavi raznolikom tematikom.

U drugom razdoblju izdao je “Pjesme”, zbirka koja se sastoji od čak 103 pjesme. Tematika u pjesmama je raznolika pa možemo vidjeti ljubavne, domoljubne, vinske, političke i refleksivne pjesme.

Nakon toga objavio je drugu knjigu “Poslanica”. Prvu je objavio još u mladim danima, kao dvadesetogodišnjak. Teme su joj svakodnevne, bavi se moralnim i književnim problemima. Svaka poslanica tiče se posebne osobe. Najpoznatija je “Poslanica Pizonima” koja je još u antici nazvana “Pjesničkim umijećem”.

Autor: I.D.