Antun Branko Šimić zbirku pjesama “Preobraženja” izdao je 1920. sa svoje 22. godine. Stihovi u pjesmama iz zbirke bili su posve svježi, jednostavno originalni za to vrijeme. Puni su boje, ritma i zvuka. U zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva.
Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj svijeta. što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo s Šimićevim pjesništvom.
Pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na čovjekovim krajnostima.
Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a nemoćan je dokučiti bit svega.
Šimićevu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Zbirka se sastoji od 48 pjesama. Sve su poprilično kratke, ali zato izrazito dojmljive. Neke pjesme iz zbirke bile su i ranije objavljene, ali ih je Šimić za ovu zbirku nanovo preradio, stoga sve pjesme iz ove zbirke spadaju u njegovu posebnu fazu pisanja, takozvanu kanonsku fazu. Zajednička odlika svih pjesama je u njihovom grafičkom aranžmanu, naime sve pjesme sadrže tzv. središnju os. Tu formu Šimić je preuzeo od njemačkog pjesnika Holtza.
Mnogi tvrde da je zbirka pjesama Preobraženja “najbolja hrvatska pjesnička knjiga”.
Pjesnici – analiza pjesme
Pjesnici je prva pjesma u zbirci, svojevrsna ars poetica. Provlači se misao da je svijet prirode i stvari bez čuđenja zapravo nijem i neljudski. Izraz “čuđenje” označava i propitivanje, proučavanje, razmatranje iz različitih kuteva, na neke nove načine. Ono znači novi pogled na uobičajene stvari koje sačinjavaju svijet; jednu novu perspektivu.
Prvi stih: “Pjesnici su čuđenje u svijetu”, izdvojen je kao zasebna ritmička cjelina i odaje dojam da pjesma govori o tome da se ljudi čude pjesnicima jer ih ne razumiju. No zapravo govori o tome da se pjesnici čude svijetu i gledaju ga drugačijim očima nego “obični ljudi”. Oni imaju dar vidjeti i ono što je naizgled nevidljivo. Možda je bolje reći da puno više osjećaju nego što vide i upravo im to osjećanje daje širu perspektivu, koju kasnije u svojim radovima mogu predočiti i onima koji nisu svjesni širine života koji ih okružuje.
“Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari”
Oči pjesnika nisu mrtve, one su savjest svijeta, oči koje vide dalje od onih ostalih ljudi. Stih “njihove oči rastu pored stvari” znači da se oduševljavaju stvarima koje ostale ljude ostavljaju ravnodušnima. Oni vide ljepotu tamo gdje nije očigledna, gdje je skrivena te treba imati posebnog talenta za otkriti je. Da nema očiju pjesnika, cijeli svijet bi bio dosadan, nehuman… Ne bi bio do kraja otkriven. Njegova čuda ostala bi zakopana ispod svakodnevice i površnih slojeva običnog življenja.
“Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu”
Pjesnici prate što se događa oko njih, osluškuju. Ne dozvoljavaju da stvari prođu neopaženo. To bi možda dozvolili obični ljudi, koji sve prihvaćaju ravnodušno, stoički, ali pjesnici se tome opiru. Izazivaju “treptanje u svijetu”, dižu valove. Umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet.
Umjetnici, pa tako i pjesnici, su ti koji se bore za pomicanje i širenje svijesti društva. Oni su su odgovorni za moralni i društveni rast civilizacije, jer bez umjetnosti nema kulture, a bez kulture nema civilizacije. Bez kulture ljudski rod je jednak bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti.
Pjesma ne obiluje različitim stilskim figurama, ali ipak kroz cijelu pjesmu prožeta je stilska figura metafora. Ona je dio izraza poput “čuđenja” , “oči (…) rastu pored stvari” i “treptanje u svijetu”. U samo par stihova, Šimić je uspio kroz nekoliko metafora pružiti jasnu definiciju uloge pjesnika. Njegove riječi su škrte, ali je lirski izraz itekako bogat.
Pjesmu obilježavaju tri strofe nejednake dužine: monostih, distih i tercet (jednostih, dvostih i trostih), izmjenjuju se stihovi nejednake dužine, kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme).
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: F.V., M.L., V.B.
Odgovori