“Croatiam aeternam” zbirka je pjesama prvi put tiskana u Zagrebu 1991. godine. Zbirka se sastoji od tematskih cjelina: “Ti, more hrvatsko”, “Trojedno kraljevstvo, četiri srebrne zemlje”; “Vjetar s tamnih zvijezda”, “Nevijorna szercza” i “Sve hrvatske smrti”.
Većina pjesama nastala je u Londonu, u kojem je pjesnik boravio od 1983. do 1984. godine. Naslov “Croatiam aeternam”, u prijevodu “Vječnu Hrvatsku”, i stihovi na prvoj stranici zbirke upućuju na sličnost s Mozartovim “Requiem”: Requiem aeternam dona eis, / Domine, et lux perpetua luceat eis. Štambuk je umjesto imenice “requiem” stavio “Croatiam”, a pridjev “perpetua” zamijenio s “aeterna”. Prizvuk koji naslov nosi u takvoj interpretaciji sluti na ništavilo i mračne čežnje koje pjesnik uočava za svoju domovinu u predstojećim ratnim vremenima devedesetih.
Štambukovo pjesništvo možemo promatrati kroz tri leksička sloja, koja se otkrivaju i u ovoj zbirci: čakavizmi i kajkavizmi, hrvatske zastarjelice i intelektualizmi. Naslov zbirke i njen sadržaj označavaju paradoks, jer koliko god naslov spomenom imena države konotira politička značenja, zbirka zahtijeva apolitično čitanje. Isprepliću se motivi mora i otoka, za Štambuka su njegov Brač i Selce centar svijeta, ali domoljublje je domišljeni motiv svakoj pjesmi.
Zbirku odlikuje niz pjesama različitih tematika i naslova, od onih posvećenih rodnom kraju, preko povijesno-domoljubnih i ljubavnih. Može se reći da kod Štambuka ljubavne pjesme nisu odraz tipičnog čuvstvovanja muškarca prema ženi, nego muškarca prema “Kroaciji”, svojoj domovini.
Vesna Parun je Štambuka nazvala Orfejem, koji je sišao u Had po svoju Euridiku (Hrvatsku), i to uspješno, jer se Hrvatska trgnula i izašla iz Podzemlja na svjetlo, postavši žuđena “Vječna Hrvatska”.
Paljenje uspomena – analiza pjesme
Čest motiv Štambukovih pjesama je memorija, bilo sjećanje, bilo zaborav kao središnji motivi. Iskazivanjem svojih nostalgičnih, čeznutljivih, ali i prisilno zaboravu predanih osjećaja prikazuje čovjeka koji stoji usred ambivalentne bure života. Subjekt ove pjesme srca je smežurana, studenog, dakle, ohlađenog od emocija, ili možda ipak udaljenog od onoga što je nekad volio. Pokušava to što je nestalo prebroditi, “utopliti noge hladeće”, pokrivati se svijetom kao pokrivačem.
Neminovno je u ovakvim pjesmama promatrati i autobiografsku pozadinu, pogotovo kad se radi o onima u kojima je snažno izraženo sjećanje ili uspomene. Ovakva tematika je logična kada uzmemo u obzir pjesnikovo dugogodišnje izbivanje iz domovine, koju jedino nosi u sjećanjima. No, u strahu od samoga sebe, od svojih osjećaja ljubavi prema nečemu od čega samo uspomene ostaju, želi u sebi “spaliti” tragove “vlažnih snova”. Kako se u sljedećim stihovima očituje, bole ga uspomene na Jadran, dom: “More gori, jadranska bol jača.” U takvim trenucima, cijeli svijet mu postaje bezdan, nema se na što osloniti, jer gubi dio svog identiteta, ono što je bio prije nego je otišao.
Ima u ovoj pjesmi i nečeg predviđajućeg: “Noćas ću, strahom užgan, pepeo sanjati i progorene propasti”. Propasti su ono što se u njegovom odsutstvu događa u domovini, ali za razliku od prethodnog spaljivanja uspomena, sada pjesnik želi spaliti propasti, a i on gori od straha, u mraku, koji slično kao kod A. B. Šimića donosi tjeskobu i slutnju.
Ni u ovoj pjesmi, kao u većini ostalih, Štambuk se ne služi vezanim stihom, kao ni upotrebom kićenih stilskih figura. No, njegov izričaj sadrži oksimoronsku jasnu nejasnoću jednostavnih poimanja, izrečenih nekada tako teško shvatljivim slaganjem stihova.
Bilješka o autoru
Drago Štambuk hrvatski je pjesnik, esejist, liječnik i diplomat. Rođen je 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču, u sačuvanom krilu obiteljske palače Štambuk. Gimnaziju je završio u Splitu, a u Zagrebu 1974. Medicinski fakultet. Specijalizirao je internu medicinu (gastroenterologiju i hepatologiju).
Od 1983. do 1994. boravi u Londonu gdje između ostalog istražuje bolesti jetre i terapiju AIDS-a. Polovicom osamdesetih angažira se na obrani i promicanju interesa domovine u Velikoj Britaniji, a opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Londonu postaje 1991. Godine 1995. postaje prvi veleposlanik Hrvatske u Indiji, a do 1998. obavlja i dužnost veleposlanika na Šri Lanki.
Njegovo književno stvaralaštvo bogato je jednako kao i diplomatska djelatnost. Poznatije knjige pjesama su mu: Meu namin, ANTINOY & MANGAL, Snijeg za Ehnatona, Od onih kakve crta infantkinja, Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Incompatible Animals.
Uredio je i brojne antologije, a i preveo pjesme Hermana Hessea s njemačkog “Heimweh” (“Domotužje”). Na otoku Braču, u rodnim Selcima, utemeljio je svehrvatsku jezičnu smotru “Croatia rediviva” s pjesničkom večeri “Ča-kaj-što” koja jednako tretira čakavske, kajkavske i štokavske pjesnike. Zalaže se koineizaciju hrvatskog jezika.
Autor: I.D.
Odgovori