Notturno

Ujevićeva poezija može se opisati kao vrlo promjenjiva. Naime, sve od njegovih najranijih početaka kada je objavljen njegov prvi sonet ” Za novim vidicima” pa sve do posljednje zbirke koja je objavljenje 1954. godine, njegova poezija se razlikuje, i to kako na tematskom i idejnom planu tako i što se tiče tehnike. Kako je usvajao znanje i poglede modernizma s kraja 19. i početka 20. stoljeća tako je tekao i pravac njegovih djela. No, ipak nekada taj proces nije tekao toliko kronološki jer je Ujević znao pisati različite pjesme.

Vjeruje se da se njegovo pjesništvo može podijeliti na dvije velike faze. Prva, početna faza od 1914. godine i “Hrvatske mlade lirike” pa sve do 1930. godine. Ova faza obuhvaćala je djela “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Druga faza njegovog stvaralaštva obuhvaća njegove tri kasnije zbirke. U pjesmama “Hrvatske mlade lirike” (Sfinga, Ogledalo, Što šapće vodoskok) prevladavaju impersonalnost i slikovni element, dok su u samostalnim zbirkama iz prve faze očiti simbolički utjecaji. U zbirkama “Lelek sebra” i “Kolajna” možemo uočiti strogu pjesničku formu gdje sonet zauzima prvo mjesto uz primjenu akcenatsko- silabičkog stiha. U zbirkama možemo uočiti veliku emocionalnost subjekta koji glorificira patnju roba i predanost velikoj ljubavi. I žena i ljubav su glavne teme obje zbirke. Ujević je ženama dao mitske oznake pa se one mogu naći pod imenima Gospa, Eva, Vivijana, Bogomoljka, Majka, Prinčipesa. Ipak u zbirci “Lelak sebra” Ujević se pomalo udaljuje od motiva žene i okreće se vjerskim motivima (Duhovna klepsidra), zatim je okrenut ljudskoj sudbini (Svakidašnja jadikovka) te nostalgiji za domovinom (Slaboća) i obnovi mita o budućoj ideji slavenstva (Rusija Rusiji). S druge strane zbirka “Kolajna” u potpunosti je posvećena ženi. Ona je organizirana kao kanconijer koji se sastoji od 48 pjesama, a čak i poredak tekstova ima značajnu ulogu. U biti, radi se o reinterpretaciji pjesništva koje govori o ljubavi na moderan način. Autor je reinterpretirao pjesništvo iz kasnog srednjeg vijeka, renesanse i modernizma.

Što se tiče tradicije o njoj se na izravan način govori u Ujevićevoj zadnjoj pjesmi “Kolajne”, a u njoj se lirski subjekt identificira s trubadurima. Također, može se vidjeti i upotreba arhaizama (na primjer “jur”-“već”). Ujević idealizira ženu no u isto vrijeme ona je za njega glavni razlog čovjekove propasti.

Već od 1920. godine, a posebice od 1930. godine zbirkom pjesama “Auto na korzu” vidi se veliki preokret u Ujevićevoj poeziji. Iako se i dalje pojavljuju soneti s pravilnim rimama i akcenatsko-silabičkim metrima kao i ljubavna tematika, ipak sada možemo primijetiti sastave duljeg opsega, a tematika ide u pravcu misaonosti, filozofije i retorike. “Auto na korzu” je zbirka specifična po vezanom stihu te je stilski heterogena. Isto tako možemo i primijetiti da su mnoge pjesme napisane slobodnim stihom (Traženja na miljokazu, Desetogodišnjica vlažnoga humka, Autom kroz korzo). Sve to posljedica je autorove prihvaćenosti novih pjesničkih pravaca kao što su talijanski futurizam, njemački ekspresionizam te u konačnici i francuski nadrealizam. Lirski subjekt je moderniziran ako gledamo liriku njegove prethodne faze pa se ističe raspršenost i pripadnost svjetskoj cjelini.

U “Desetogodišnjici vlažnoga humka” možemo uočiti kako se nižu pojmovi iz daljih povijesnih i zemljopisnih sfera kao što su Teheran, nordijske lire, Kartaga ili Majin Veo. U velikom broju svojih pjesničkih proza Ujević je iznio heterogenost modernog subjekta.

Što se tiče zrelijeg književnost stvaralaštva Tina Ujevića koji se tiče njegove dvije zbirke “Ojađeno zvono” i “Žedan kamen na studencu”, možemo ga svrstati u dva smjera u kojima se kreće kompozicija teksta. Prvi smjer je panoramski i on se može opisati kao mnoštvo slika koje riječima autor predočuje iz nejasnih izvora, a drugi je okarakteriziran kao neprestano kruženje u kojem se slike koje su elementi opisa učvršćuju oko jedne izabrane točke (simbola, slike ili osobine). Slobodni stih je često vrlo dug, a autor njime pridaje poetskom jeziku ekstatični ton pjesniku, odnosno lirskom subjektu daje karakter modernog vizionara. Autor se također služi i rimovanim stihom koji je različite duljine (Prodavačice cvijeća, Stihovi su postali grad, Zadržane sile bića). Svime time on pokušava u pjesmama predočiti dinamički aspekt stvarnosti. Korijene takvih postupaka možemo vidjeti kod talijanskih futurista, ali i kod tehničkih izuma.

Iako je Ujević htio biti vizionar, on nikada svijet nije vidio sasvim optimistično premda je imao veliko suosjećanje i htio je svijet s više nepravde.

Notturno – analiza pjesme

Pjesme istog naslova pišu Antun Gustav Matoš (“Notturno”) i Miroslav Krleža (“Nokturno”). Motiv mraka i noći vežemo i uz pjesništvo Antuna Branka Šimića. Možemo se zapitati zašto je noć opsesivni motiv hrvatskih pjesnika. Odgovor leži upravo u njenoj tami, slutanjama i svemu nepoznatom što može donijeti. Ujedno, noć je doba u kojem smo sami sa sobom, u svojim snovima ili pak dijelimo postelju s voljenom osobom, pa je noć simbol i ljubavnih strasti.

Ujevićev “Notturno”, objavljen u zbirci “Kolajna”. Puno je kraći i naizgled sadržajno jednostavniji nego Matošev ili Krležin. Govori o jednoj nemirnoj noći, punoj tjeskobe i emocionalnih previranja lirskog subjekta. Spjevana u dva katrena ukrštene rime (abab), pjesma odražava pjesnikovu potrebu za jednostavnošću i kratkoćom u opisu svoje agonije. U ovom slučaju manji broj stihova govori više od hrpe nagomilanih stihova. Emocionalni sukobi unutar lirskog subjekta toliko su tijesni, prelijevaju se iz tjelesnog u psihičko i obrnuto “noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote”.

Notturno je noćnost u kojoj se događaju promjene u čovjeku, bori se sam protiv sebe i svoje duše, koja je nemoćna trenutno, ali u svojoj dubini ona plamti: “Duša je strašna u dubini,/ ona je zublja u dnu noći”. Njegove tjelesne reakcije (žari mu se čelo, vjeđe se pote), odražavaju REM fazu sna, onu u kojoj sanjamo. Bilo da je san lijep ili neugodan, svaki čovjek će ovu fazu jednako proživljavati, što već signalizira promjenu pozicije subjekta u drugoj strofi. U Ujevićevom snu ukazuje se mistična ljepota, zbog koje njegova duša još više gori: “umrijet ću noćas od ljepote”. Metaforička ljepota koju spominje vjerojatno je žena o kojoj sanja. Stoga pjesmu možemo svrstati istovremeno u misaonu i ljubavnu liriku.

U prvoj strofi naglasak je na lirskom subjektu “ja”, koji opisuje tjelesne i emocionalne, gotovo duhovne reakcije na san i njegov sadržaj. Prva dva stiha drugog katrena suptilno, spominjući dušu, mijenjaju lirski subjekt u “mi”: “plačimo, plačimo u tišini/umrimo, umrimo u samoći”. Ovaj postupak govori o poistovjećivanju lirskog “ja” s patnjama svih koji čine “mi”. Noć je, dakle, za Ujevića vrijeme borbi sa samim sobom, hvatanje onog nedostižnog, makar na tren, u snu. Zadnji stihovi pjesme “plačimo, plačimo … umrimo, umrimo”, anaforom naglašavaju očaj koji slijedi nakon buđenja iz divnog sna. Subjekt zaključuje da nakon tog sna preostaje samo umrijeti u samoći, jer se snovi rijetko ostvaruju, a s javom se moramo naučiti nositi.

Bilješka o piscu

Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.

1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.

Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.

1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.

Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.

1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.

Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.

Nakon smrti u Zagrebu u vremenu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.

Autor: I.D.