Miroslav Krleža poznat je kao pisac eseja, romana, feljtona, ali i kao tvorac nevelikog pjesničkog opusa. Prvi ciklus Krležine lirike nastao je između 1914. i 1922. godine, zbog čega se naziva i “ratna lirika”. Većina pjesama objavljena je u njegovoj “Knjizi pjesama” 1931. godine, a dio i 1932. godine u “Knjizi lirike”. Pjesma “Nokturno” prvi je puta otisnuta u zbirci “Pjesme u tmini” u Zagrebu 1937. godine. Zbirka je dio ciklusa pjesama pod nazivom “Ranjavi motivi”.
Krležina rana poezija može se opisati kao lirska drama u pjesmama. Radi se o nemirima, kaosu, ludilu i ratnim razaranjima koji su ranili i uzbudili njegovu ličnost do te mjere da se njegova poezija reflektirala kao niz razmišljanja o životu i njegovom smislu. Krležina lirika kojoj pripada i “Nokturno” sadrži motive emocionalne ranjivosti, osjećaja crnine i fatalnosti ratnih zbivanja, proživljavanja ratnih katastrofa, nestajanja humanosti u društvu. S druge strane, u toj lirici naziru se i komponente plašljive ljudske nade i vjere u čovjeka i njegovu pobjedu nad mračnim silama društva.
“Nokturno” pripada pjesničkom izrazu kojeg su se prihvatili i Antun Gustav Matoš i Tin Ujević. Stoga se ova tri notturna hrvatskog pjesništva često promatraju komparativno, zbog sličnosti motiva noći, ali i zbog različitosti do koje dolazi s obzirom na individualne pjesničke interpretacije. “Notturno” kojeg Krleža modificira u “Nokturno” označava umjetničko djelo u čijem središtu su noć te ugođaji i emocionalna stanja koja ona donosi.
Noć je nekome asocijacija na mir i odmor, nekome na ljepotu noćnog pejsaža, a Krleži predstavlja ništavilo i crnilo, što ga razlikuje od Matoša i Ujevića. Motiv noćnosti nalazimo i kao lajtmotiv Šimićevog pjesništva, što pruža dovoljnu legitimaciju „notturnu“ kao jednoj od glavnih opsesija i inspiracija modernog hrvatskog pjesništva.
Nokturno – analiza pjesme
“Nokturno” Miroslava Krleže po tematici je refleksivna lirska pjesma. Pjesnikovo poimanje noći je puno dramatičnih i fatalnih slutnji i nemira. Ali za razliku od Ujevićevog “Notturna”, Krleža ne govori o sebi kao individui usred noći, nego su njegovi lirski opisi u ovoj pjesmi poopćena prezentacija metaforičke noći koja se događa na jednom širem društvenom planu.
Kostur pjesme predstavljaju dvije oprečne dimenzije motiva. Jednu dimenziju predstavljaju oku vidljivi, materijalni i prirodni motivi. To su noć, zemlja, stvari i predmeti. Druga, osjetilna dimenzija predstavlja ljudske, emotivne i duhovne motive: očaj, fantomi, svijest, mrena, duša, kletva. Prvi motivi predstavljaju noć kao prirodnu pojavu i zemlju kao majku svega na njoj. Predmeti koji “lijeću ko fantomi” dio su te zbilje.
No, izvanjski svijet povezan je s unutarnjim ljudskim stanjima duha: “očajna mrena svijesti ko velo prše/ i stvari sve crne kao pocijepane strše”. Odnosno, prikriveni lirski subjekt “mi” u čije ime pjesnik govori, proživljava nesreću, koja dovodi do metaforičke noći uma i duše. Možemo reći da nije noć uzrok patnje, nego je patnja uzrok noći koja se nadvila, štoviše tami i pomračenju vrijednosti i radosti. Sveukupni dojam pjesme tako je crnilo i potištenost te nesreća prirode i čovjeka.
Pjesma odražava očaj (“To noću biva”) uzrokovan raznim ljudskim katastrofama. Njih predstavljaju polomljene stvari i predmeti koji lete naokolo. Sve upućuje na nekakvu strahotu i materijalnog i duhovnog svijeta. Noć je metafora za dehumanizirani pejzaž, vrijeme kada svi spavaju: “O, osjeća se onda, da sve gine i sve da trune”. Zemlja je sama, lišena ljudi, zbog čega možemo zaključiti da je noć ovdje za Krležu simbol za rat i zlo, jer je pjesma nastala u ranoj pjesnikovoj fazi, usred poslijeratnih zbivanja. Imenica “mumljanje” koja u sebi sadržava onomatopeju zvuči kao vapaj umrlih duša iz pakla.. “Zemlja sama u praznini kune”, jer je sve uništeno.
Rima u pjesmi je promjenjiva, a stih je slobodan. Ponavljanja usklika “o” označava osjećaj neizvjesnosti sudbine i agonije koje zbog takvog stanja rasula slijede. Isto takvo značenje ima i odabir i ponavljanje glagola koji označavaju razaranje i smrt: lomi, trune, gine, kune.
Prvih deset stihova svojevrsna su argumentacija takvog stanja, u koju pjesnik uvodi stihom “to noću biva”. Pjesma je zaokružena završnim distihom u kojemu se ponavlja taj početni stih, gdje završava argumentacija. Ovakva simetrija i zaokruženost funkcioniraju kao uvjeravanje čitatelja u strahotu “noćnih” zbivanja. Ponavljanja riječi u pjesmi ostvaruju tu ulogu, a najčešća su anafora, epifora i simploka. Rima u kojoj se odražava aliteracija “tvrdih” suglasnika (prše-krše-strše) naglašava strahote i također ima onomatopejsku funkciju dočaravanja loma i krša.
Poanta pjesme je da u tmini duša i rasapu vrijednosti kao što je rat ili neka druga katastrofa, ljudi nestaju i ginu bez obzira na dob i spol (sve gine, sve trune). Noć je osim prirodne vremenske pojave simbol smrti, vrijeme kada svi umiru, i ostavljaju zemlju kojoj su nekada pravili društvo. Početna neizvjesnost prerasta u izvjesni kraj koji svakog čeka, ali to je samo “noć” tijela, a duša ostaje vapiti u očaju.
Bilješka o piscu
Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primjetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja.
Rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci.
Nažalost njegova odluka da se pridruži srbskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma.
Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofanzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti.
Pored vojnog života bio je poprilino aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom
Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, posato je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije.
Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak.
Do kraja života radio je u Lekikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.
Među njegovima djelima možemo spomenuti Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti i Zastave.
Autor: I.D.
Odgovori