Ne nadaj se

Mihalića se svrstava u red politematičnih i polimorfičnih pisaca poezije, po čemu ga se može usporediti s Ujevićem, Preradovićem i Kranjčevićem. To bi značilo da niti jedna od njegovih pjesama koje se u pojedinoj zbirci nalaze ne slijedi određenu središnju temu ili motiv kojima se većina pisaca posvećuje u svom literarnom opusu. Mihalićev rad koji sačinjavaju pjesničke zbirke, a koje su dio izbora iz djela “Približavanje oluje”, dijeli se u nekoliko faza.

Prva faza reflektira se na zbirkama tako što su ove pjesme pune razmišljanja o ugroženom pojedincu, koji je nagrižen svijetom u kojem živi.

U drugoj fazi ugroženi pojedinac otvara se k svijetu prirode i svom bližnjemu, a odmiče se od povijesnih prilika i društva u cjelini.

Treću fazu obuhvatile su snažne političke okolnosti u kojima se našao i Mihalić, kao jedan od tvoraca “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine. Tako se našao na listi nepoćudnih pisaca. Ovu fazu karakteriziraju pjesme prepune crnih misli, skepse i preispitivanja režima.

Četvrta i zadnja faza Mihalićevog stvaralaštva počinje 1990-ih i traje do novog tisućljeća i njegovog zadnjeg djela. Mihalić se okreće i ka dobrim stvarima, zanima ga i domoljubna poezija, nastala kao odraz povijesno-političkih zbivanja, a nerijetko piše i pjesme u prozi.

Općenito govoreći, Mihalićev stil koji iščitavamo na općoj razini sastoji se od nekoliko prepoznatljivih čimbenika. Prije svega, tu je njegov izričaj u rečenicama, koje čine tzv. sintagmatske stihove. Ponekad je taj stih samo jedna riječ, fraza, cijela rečenica ili pak slog. No ti izričaji su jasni i pjesnik ne upotrebljava mnogo stilističkih ukrasa, kao što je metafora. Stihovi, kao i strofe čine se složeni alogičnim redoslijedom, no tek pročitana u cjelini, pjesma dobiva svoj smisao, kao i svaki njen pojedini dio. Mnoge pjesme odražavaju i Mihalićevu glazbenu potkovanost. Neke pjesme stoga nose naslove koje duguju glazbenoj terminologiji, kao što su pjesme “Etude”, Hommage a J. S. Bach”, “Mala fuga” i razne druge.

Ne nadaj se – analiza pjesme

Pjesma je po svemu formulirana kao “poslanica” prijatelju, no zapravo se pjesnik obraća sebi. Čine ju dvije strofe od po sedam stihova, od kojih neke nerijetko čini gotovo samo jedna riječ, primjerice “šuma”. Tema pjesme je odnos pojedinca prema izvanjskom svijetu i njegovo podnošenje “strelica i metaka” koje razno razni “lovci” upućuju prema njemu.

Pjesma počinje veoma pesimističnim stavom o beznađu, kao uputa čovjeku da se ne nada svojem spasenju. Upozorenje prijatelju – “ne nadaj se” čini početak obiju strofa i naglašava motiv čovjeka bez nade u spas. No, spasenje za pojedinca, odnosno prijatelja kao subjekta pjesme, predstavlja ideal onoga što on želi postići, a pjesnik kao pošiljatelj opomene i upute prijatelju razlikuje još jednu vrstu spasenja. Naime, “Ne nadaj se” predstavlja po svemu stoičku filozofiju. Sudbina i njene strelice upućene pojedincu neizbježne su, no ono što čini razliku između običnog i mudrog čovjeka je njihova sposobnost da se s tim strelicama nose.

“Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođen…” stihovi su koji upravo govore o toj neminovnosti i neizbježnosti sudbine, koja nas ganja i pogađa, bilo dobrim, bilo lošim iskustvima. Pojedinac nad tim svijetom nema moći i jedino što može je prepustiti mu se i stoički podnositi: “ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem.” Upravo to mirovanje u samom sebi dovodi do mudrosti kao ideala i kao spasenja koje pisac sugerira “prijatelju”.

Bol i patnja koju čovjek osjeća u sebi, ali kreposno podnosi, nije samo za ljepotu njegove duše, nego i za ljepotu svijeta oko njega o čemu govore sljedeći stihovi: “tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati/šuma./Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe.” Besmislenost borbe sa strelicama i metcima “lovaca” koji nas proganjaju ipak ne treba narušiti smirenje i mudrost koju pojedinac postigne, i ne treba se dati “grabežjivim pogledima, očima gavranova”.

Bilješka o autoru

Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Majka Zlata bila je poznata karlovačka glumica, a otac, Stjepan Mihalić, poznati je romanopisac, novelist, feljtonist, putopisac i dramatičar.

Od ranog djetinjstva zanimao se za književnost i cijeli svoj život posvetio je upravo knjigama. Dao je veliki značaj hrvatskoj suvremenoj književnosti svojim djelima, a najviše pjesmama.

Slavko Mihalić svoju je prvu pjesmu napisao na Božić 1942. godine. Tijekom života bavio se i slikanjem, ali je želio i postao novinarom u netom osnovanoj hrvatskoj redakciji “Borbe”. Život ga je nanio u Zagreb, na studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1952. osnovao i Klub za suvremenu književnost, a te godine izdaje i 1. broj lista “Tribina”.

Budući da se nije moglo živjeti od pisanja poezije, Mihalić se bacio i na pisanje novela, feljtona, reportaža i intervjua. Godine 1953. objavio je svoje prve pjesme u književnom časopisu “Krugovi”. Budući da se zaposlio u izdavačkom poduzeću “Lykos”, imao je gdje tiskati i svoju prvu zbirku, s dvanaest pjesama 1954. pod naslovom “Komorna muzika”. Naslov zbirka duguje Mihalićevom pohađanju Glazbene škole u Karlovcu.

Nakon uspjeha te zbirke, izdavač Lykos pokreće s Mihalićem kao glavnim urednikom “Malu biblioteku poezije”, u sklopu koje Mihalić 1956. objavljuje svoju drugu zbirku pjesama “Put u nepostojanje”. Sljedeće godine objavljuje novu zbirku poezije, “Iskrišta u tmini” i zbirku “Početak zaborava”. Godine 1959. izlazi nova zbirka, “Darežljivo progonstvo”, a 1961. zbirka “Godišnja doba”.

Slavko Mihalić odlazi u Društvo hrvatskih književnika i radi u tjedniku “Telegram”. Jedan je od sastavljača “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine, nakon čije objave u “Telegramu” Mihalić odlazi iz tog tjednika.

Sedamdesete godine provodi kao prevoditelj, a postaje i tajnik biblioteke “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Devedesete godine za njega su bile plodne pa objavljuje nekoliko zbirki pjesama i zbirki izbora iz djela. Neki od njih su: “Zavodnička šuma”, “Baršunasta žena”, “Karlovački diptih”, “Približavanje oluje” i mnoge druge.

Slavko Mihalić za svoje pjesničko umijeće nagrađen je i brojnim književnim nagradama, među kojima je prvu dobio već 1957. godine za svoju zbirku “Put u nepostojanje”.

Od dječje književnosti najznačajnija mu je knjiga sa stihovima “Djevojčica i pjesma” i zbirka pripovijedaka “Petrica Kerempuh”. U spomenutoj zbirci vodi se likom poznatog zagorskog šaljivčine.

Objavio je veliki broj pjesama za odrasle u knjigama, a velik broj je preveden i na strane jezike. Umro je 2007. godine u Zagrebu.

Autor: I.D.