Poezija Silvija Strahimira Kranjčevića podrazumijeva početno mladalačko razdoblje iz kojeg dolazi zbirka pjesama “Bugarkinje”, zatim razdoblje klasičnog stvaralaštva sa zbirkom “Izabrane pjesme” koje su potvrdile status koji je Kranjčević imao među tadašnjim pjesnicima i kasnije razdoblje s “Trzajima” obilježeno najviše pesimizmom te određenim dogmama.
Djelovanju Silvija Strahimira Kranjčevića predhodilo je razdoblje “suše” u hrvatskoj književnosti, kada je književnost ostala bez cijele jedne generacije književnika poput Andrije Palmovića i Augusta Šenoe.
Zbog toga je razdoblje koje obuhvaća 80-e godine 19. stoljeća bilo obilježeno djelovanjem Augusta Harambašića i njegove poezije. On se smatra posljednjim predstavnikom preporoda u književnosti koji je inzistirao na ljubavnoj i domoljubnoj poeziji uz pomoć retoričkih gesti.
Upravo se prva zbirka pjesama od Kranjčevića temelji na pragmatici na kojoj je inzistirao Harambašić. Ali uz pomoć dviju komponenti Kranjčević se odvaja od osvog istomišljenika i uzora Harambašića.
Unatoč tome što je preuzeo uobičajene metafore iz prethodnog razdoblja, uveo je i socijalne motive u skladu s novim vremenom koje je nastupilo i iz kojeg dolaze djela poput: “Najveći mučenik”, “Plaća pravde” te “Radnik”.
Pjesma “Mojsije” koja se smatra ambicioznim djelom predstavljala je raskid sa Šenoinom poetikom koja se posvetila stvaranju hrvatske kulture i nacije te otvaranje književnosti drugim zadaćama.
Mojsije
…”Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehova,
Što geniji ga nose u srcu;
“O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi,
Neg ti uz pune lonce misirske!”…
U skladu s razvojem književnosti u 19. stoljeću najvažnijom se smatra jedna od najduljih i najambicioznijih Kranjčevićevih pjesama, “Mojsije”. Radi se o pjesmi poznatoj po dvojbenom tekstu kada je u pitanju žanr.
Kranjčević je u pjesmi Mojsije koristio narativne postupke koji su bili prisutni i u ostalim tekstovima prepoznatljivom biblijskom temom i podtekstom. Kako je zamišljena pjesma?
Silvije Kranjčević je imao viziju koju je želio prenijeti na papir, pa je tako osmislio pjesmu u obliku razgovora između Jahvea (starozavjetnog Boga) i Mojsija.
Za pjesmu je preuzeo likove iz Biblije, gdje je Mojsije predstavljen kao prorok te zakonodavac starih Židova, koji je svoj narod izveo iz ropstva i doveo u obećanu zemlju. U Hanaan na kraju nitko nije ušao.
U pjesmi je više toga dovedeno u pitanje, a što je tada imalo čvrste temelje. Upitnim je postao kanon koji je bio prisutan kao vladajući u razdoblju djelovanja od Preporoda do Kranjčevića, a što je sam Silvije prihvatio u u poznatoj zbirci pjesama “Bugarkinje” te polako resemantiziran mit iz Biblije.
U pjesmi “Mojsije” istaknuta je uloga proroka koji više nije idealiziran nego je izložen od strane kolektiva i stavljen pred ruglo. Prorok više nije onaj koji je siguran u ispravnost svega što radi pa tako i svoje misije.
Zbog nacionalne teme iz povijesti te duljine i načina kako je napisana, spomenuta pjesma je doživljena i opisana kao tekst koji se nastavlja na poznate Šenoine povjestice i to kada je u pitanju žanr, jedino što je ovdje promijenjena funkcija.
Za razliku od Kranjčevića koji je Mojsija doživio kao način da se Biblija drugačije protumači i tako istakne upitnost pokušaja rasvjetljivanja istine, August Šenoa je povjestice doživio kao najbolji način da upozna javnost s određenim temama, oslanjajući se pritom i na optimizam pa i onda kada se govori o tragičnim događajima.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević se smatra jednim od najznačajnijih pjesnika iz razdoblja realizma koji je iza sebe ostavio veliko naslijeđe. Rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju gdje je završio Pučku školu te osam razreda gimanzije. Zbog buntovnog karaktera na kraju nije maturirao.
Budući da nije maturirao 1883. godine je bio primoran provesti dva mjeseca u sjemeništu u Senju, a nakon toga još šest mjeseci u Rimu, unutar poznate obrazovne ustanove Collegium Germanico-Hungaricum. Zahvaljujući pomoći biskupa Strossmayera Silvije se riješio svećeničkog poziva. Na biskupovu intervenciju Silvije se upisao na tečaj za učitelja.
Kada se vratio iz Rima neko je vrijeme proveo u Zagrebu i družio se s književnicima koji su pratili nazore pravaške političke orijentacije. U tom je periodu počeo pripremati prvu zbirku pjesama “Bugarkinje”. Ona je objavljena na kraju 1885. godine.
Nakon neuspjelog pokušaja da pronađe mjesto učitelja u Senju, 1886. godine odlazi u Bosnu, a do 1893. godine radi na nekoliko različitih lokacija kao što su Sarajevo, Mostar i Livno. U Sarajevu je na ostao do kraja svog života.
U tamošnji grad je došao 1893. godine na nagovor Koste Hörmanna kojeg su austrijske vlasti imenovale povjerenikom za kulturu. Iako je Hörmann pokrenuo časopis “Nada” čija je prvotna uloga bila da se istakne kao režimski list koji je trebao djelovati na području Bosne i Hercegovine, glavni urednik bio je Kranjčević koji je u devet godina koliko je “Nada” izlazila, stvorio jedan od najkvalitetnijih časopisa bivše Jugoslavije.
Kada je časopis prestao izlaziti Kranjčević je 1904. godine počeo obnašati funkciju direktora u trgovačkoj školi. Zbog teške bolesti otišao je u Beč kako bi se izliječio, ali nažalost nije uspio. Umro je 29. listopada 1908. godine u Sarajevu. Dok je boravio u Sarajevu u Zagrebu su izašle “Izabrane pjesme”, a treća zbirka “Trzaji” objavljena je u Tuzli.
Autor: S.Š.
Odgovori