Antun Branko Šimić zbirku pjesama “Preobraženja” izdao je 1920. sa svoje 22. godine. Stihovi u pjesmama iz zbirke bili su posve svježi, jednostavno originalni za to vrijeme. Puni su boje, ritma i zvuka. U zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva.
Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj svijeta. što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo s Šimićevim pjesništvom.
Pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na čovjekovim krajnostima.
Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a nemoćan je dokučiti bit svega.
Šimićevu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Zbirka se sastoji od 48 pjesama. Sve su poprilično kratke, ali zato izrazito dojmljive. Neke pjesme iz zbirke bile su i ranije objavljene, ali ih je Šimić za ovu zbirku nanovo preradio, stoga sve pjesme iz ove zbirke spadaju u njegovu posebnu fazu pisanja, takozvanu kanonsku fazu. Zajednička odlika svih pjesama je u njihovom grafičkom aranžmanu, naime sve pjesme sadrže tzv. središnju os. Tu formu Šimić je preuzeo od njemačkog pjesnika Holtza.
Mnogi tvrde da je zbirka pjesama Preobraženja “najbolja hrvatska pjesnička knjiga”.
Moja preobraženja – analiza pjesme
U pjesmi “Preobraženja” Šimić je opisao život kao mučan i težak. U toj pjesmi život je za njega prokletstvo koje traje i kojemu nema kraja sve do smrti. On umire svaki dan i traži od Boga da ga spasti te muke. Ta muka posljedica je njegove pjesničke duše, koja vidi i osjeća više od obična čovjeka. Zato su i njegove patnje čine težima i puno nesnosnijima za izdržati. Stihom “umrem na dan sto puta”, pjesnik nam daje do znanja kako pati i kako ga boli.
Da se pjesnik u ovim stihovima predstavlja kao umjetnik vidimo u izrazu “Ja pjevam“. Pjevanje označava njegovo umjetničko izražavanje koje je jednako i blagoslov i prokletstvo. Blagoslov jer se putem njega samoostvaruje i rješava tereta umjetničke boli, a prokletstvo je upravo u toj boli kojeg kao umjetnik jače doživljava. I to ne zato što je slab, već zato što vidi puno dublje i šire od ostalih.
Šimić smatra da kao pjesnik može i mora opjevati sebe. To se također može vidjeti u dijelovima pjesme gdje dvije strofe počinju riječima “Ja pjevam sebe…”
Za pjesnika je jedini spas smrt i on za njom čezne. Bolan život za njega može imati sretan završetak, a to je umiranje.
Umoran je od života i od mijena koje se u njemu događaju. Te mijene mogu značiti dobra i loša razdoblja njegova života, možda njegovih misli ili osjećanja, koja se mogu vrlo brzo promijeniti iz dobrih u loše. Mijene su uzastopni osjećaji umiranja i ponovnog rađanja. Umiranja u trenucima boli i beznađa, a rađanja kada negativnosti popuste pa se opet osjeća dovoljno jakim za život.
Motiv “zvijezda” također može imati različita značenja. Ona može značiti nebesko tijelo koje sja, a isto tako može biti i osoba koja se po nečemu posebno ističe pa se i može okarakterizirati kao zvijezda. Ona u oba slučaja znači stalnost, konstantu, neko čvrsto stanje jakosti i ljepote. Zvijezde ne podliježu mjenama, pa njihova fiksnost znači i sigurnost, neosjetljivost na promjene. Uz sve to, zvijezda i osvjetljava put. Ona sja i, kako sljedeći stihovi navode, pruža utjehu u najcrnjim noćima. Ona je vodilja iz mraka, što možemo povezati i sa biblijskim motivom zvijezde.
Bojama i pjesničkim slikama on nam cijelo vrijeme daje do znanja da se čovjekov duh može preobraziti, tj. mijenjati. To možemo vidjeti na početku pjesme, već u prvom stihu gdje su noći koji provodi “crne bezdane i mučne”, a sve to zaokružuje posljednjim stihom u istom tonu “u crne muke noćnih očajnika”.
Kontrast tami na početku pjesme, pjesnik daje već u drugom stihu gdje se pojavljuju svijetle boje i to stihom “blijedo meko lice u kristalno jutro”, zatim u trećem stihu već korača pogledom “preko polja livada i voda”. Nakon toga sve zaokružuje ponovo sumornim mislima.
No, iako cijelo vrijeme doziva smrt, pjesnik je ne doživljava kao kraj, već stihovima “preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati” nagovještava vječnost. On će trajati i za njega smrt nije kraj, već je olakšanje.
Ovi stihovi čitatelju pružaju riječi utjehe, nade i olakšanja, pjesnik naglašava da će i njegova uloga nakon smrti biti pružanje nade onima kojima je najpotrebnija. Tako pjesnik pronalazi smisao svog života jer će taj život ostati i nakon smrti, kada će pomagati smrtnicima da ne prolaze kroz ista stanja muke i boli kao što je on za života prolazio.
Ritam pjesme je eksplozivan i snažan, a cijelu pjesmu krase i brojni epiteti.
Bilješka o autoru
Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.
Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.
Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.
Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.
Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.
Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.
Autor: F.V., M.L., V.B.
Odgovori