“Igračka vjetrova” izbor je iz Ujevićevih proznih i lirskih djela, koja nosi naslov po istoimenoj pjesmi, koja se također nalazi u zbirci. Zbirka je sukus pjesnikovih djela iz raznih vremenskih razdoblja. On sadržava i pjesme kojima naglašava osobne boli i tragedije, tajne njegove duboke, ali netjelesne ljubavi, pjesme o ljudskoj slozi i bratstvu, refleksivne pjesme koje sadržavaju filozofska promišljanja, a onda i kozmičku čežnju za visinama, a na kraju i one u kojima se jasno vidi Ujevićevo pomirenje sa životom.
Pjesme obuhvaćaju sve tipove njegova stila – od otvorenog, slobodnog stiha, koji svojim intelektualnim sadržajem odiše modernom, pa do zatvorenih formi koje su ispoljavale njegove unutarnje tjeskobe. U pjesmama pronalazimo elemente ekspresionizma, čak i dadaizma kao još jednog oblika pobune protiv ustaljene forme, a onda i nadrealističke opise koji jedini svojom formom mogu opisati katkad kaotično stanje pjesnikova uma.
“Igračka vjetrova” naslov je koji zasigurno najbolje opisuje Ujevićev boemski život koji se često oslikavao u njegovim stihovima. Lirika nastala iz njegovog pera odlikuje se raznolikim formama i pjesničkim zahvatima, nošena kao igračka vjetrova na razne strane, što se čini veoma prikladnim naslovom za zbirku sabranih djela.
Moj grijeh – analiza pjesme
Tin Ujević poznat je i kao esejist, feljtonist, kritičar, ali i pjesnik veoma raznolikih pjesničkih orijentacija. Naime, u zbirkama sabranih djela, posebno onih izašlih nakon njegove smrti nalazimo i pjesničku prozu. Ona ne odudara od lajtmotiva njegovog sveukupnog opusa – čovjek je dio većeg kolektiva, čovječanstva, što ne diskvalificira interes za pojedinčeva čuvstvovanja i autorefleksiju, koja tako često izvire iz Ujevićevih stihova.
“Moj grijeh! Moj grijeh! Moj najveći grijeh!”, riječi koje su dio religioznog obreda grešnikova priznanja i pokajanja pred Bogom, izviru iz autopercepcije subjekta. On “grčevito osjeća neljepotu i nesklad svojega bića“. Izvor takvih osjećaja nalazi u svom odrastanju u Dalmaciji, u životu koji je tamo živio i kojeg se srami: “… ne bih li morao odložiti ovaj ili onaj dio svoje prošlosti kao iznošenu cunju ili ispušenu lulu“. U prvoj rečenici da se naslutiti da njegovo gnušanje vlastitim životom proizlazi iz mraka neznanja, koje je dovodilo do nepravdi u njegovom životu i zbog kojih je danas grešnik kakav je: “Blago onima koji su se učeni rodili, pa nisu nikada sagriješili; blago onima koji su se pravedni rodili, pa nisu nikada sagriješili.” Iako zvuče kao zavist koja se u čovjeku kuha prema onima koji su imali bolji život, koji su imali sreće biti okruženi izvorima (sa)znanja, ove riječi su svojevrsni sarkazam. Hoće reći da ne postoji čovjek bez grijeha, pa makar živio u Utopiji, bez mraka neznanja i nepravde. Ovdje opet do izražaja dolazi Ujevićev lajtmotiv kolektivnog čovjeka, i pripadnosti pojedinca skupnom “mi”.
Uz ove poznate i sveprisutne metamotive njegovog pjesništva, ovdje nalazimo i motive koji se odnose na njegov rodni kraj i time stvaraju vertikalnu, vremensku dimenziju: majka, Dalmacija, dragi zavičaj; govori sa sjetom o tom dijelu svoga života, ali kaže i: “Prosti mi, Nevidljivi, jer sam Dalmatinac.” To ne izražava toliko pokušaj bijega od svog kraja, nego bijeg od samoga sebe, jer mjesto rođenja označava čovjekov početak, njegov iskon i start za sva kasnija djela. Sjeća se i svih promašenih prilika u kojima su mu pofalile “plemenitost i blagorođe što hoće da bude obilno i da se razasipa ne mareći se i ne štedeći se!”
To bolno sjećanje na njegove propuste i nedostatke života ipak ne smatra kočnicom, nego odskočnom daskom, jer ga je to dovelo “do simpatije za sve one koji pate“. Smatra da će ga bolji odnos prema ljudima načiniti društvenim osloboditeljem, ali “se sve misli društvenog oslobođenja vežu tako čudnovato, zar ne? – uz neke nadnevke ili promjene u prostoru“. Zato se treba odmaknuti od čovjeka koji si bio, i kakav više ne želiš biti, otputovati i preneseno i doslovno. I baš kako je sveta Magdalena, grešnica osuđena od svih, dopala u milost i oprost najvećeg Društvenog Osloboditelja, Isusa, i ovaj grešni čovjek ima pravo na drugu šansu u kojoj će iskupiti svoj grijeh.
Bilješka o autoru
Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.
1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.
Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.
1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.
Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.
1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.
Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.
Nakon smrti u Zagrebu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.
Autor: I.D.
Odgovori