Sve što se u Kranjčevićevoj prvoj zbirci pjesama “Bugarkinje” tek naslućuje, u punoj se mjeri očituje u najvećem dometu hrvatske poezije 19. stoljeća, Kranjčevićevoj zbirci “Izabrane pjesme”. Od pjesnika rodoljuba (pjesma “Moj dom”) i oštrog kritičara vlastitog društva, Kranjčević će se preobraziti u pjesnika čovjeka, čovječanstva, pjesnika svemirskih vizija.
Prijelaz prema tim kozmičkim motivima čini njegova satirička (“Gospodskom Kastoru”) i ostala lirika, nastala kao reakcija na društvenu situaciju u Bosni, u vrijeme Kallayevog doba, u kojem je proživio najveći dio života. U svojim ponajboljim pjesmama Kranjčević rješava neka bitna, egzistencijalna pitanja (“Mojsije”, “Posljednji Adam”), ali iz posebnog vidnog kuta.
Njegov problem proizlazi iz specifičnog shvaćanja pjesničke odgovornosti: njegovo je mišljenje da pjesnik mora biti mesija svojega naroda. Svojom vidovitošću mora shvatiti i ono što je običnom čovjeku nedostupno. Zadaća mu je izvesti narod iz patnji i neznanja, otkrivati svrhu i smisao ljudskog postojanja uopće.
Tražeći “više pravde, više kruha i slobode i vidjela” (“Zapad sunca”), a promatrajući svijet i život oko sebe kao niz apsurda protiv kojih se i pobunio, pjesnik je istodobno i u samome sebi morao rješavati sukobe između idealističke, religijske koncepcije svijeta što je upio u djetinjstvu i zaključno do boravka u rimskom Germanicumu te, u ono doba aktualnoga, Comteova pozitivizma.
Iz tih njegovih unutarnjih sukoba nastala su i njegova najbolja lirska ostvarenja, s titanskim, svemirskim metaforama i poredbama, religijskom terminologijom i vokabularom, pojavljujući se kao negacija klerikalizma, golgotske vizije motiva Krista (vrlo čest motiv u Kranjčevićevoj poeziji).
Također je pisao i o temi iseljeništva (“Iseljenik”).
Moj dom – analiza pjesme
Ovo je jedna od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama uopće. Ona je odraz je pjesnikove pripadnosti narodu i domovini. Često se u njoj mogu prepoznati i konkretne povijesne situacije u kojima se domovina nalazila.
Tema ove pjesme je ljubav prema domovini koja pjesnika boli, jer je skriva u srcu, stoga su motivi pjesme upravo bol, sjeta, tuga, čežnja, ali iponos
Pjesma je sazdana od katrena i to isprepletenih četrnaesteraca i šesteraca. Kompozicija pjesme je dvodijelna, a ritam prati zanose i strahove lirskog subjekta. Rima je unakrsna (abab).
Stilske figure koje nalazimo u pjesmi su metafora, u kojoj se domovina poistovjećuje s cvijetom, dok cvijet predstavlja jednu od pjesnikovih želja (“U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,/Al’ ovaj nije cvijet.”), epiteti (“čarne, mlađe sne”, “ponajljepši san”, “žedna duša”), personifikacija (“I… gutam svoju bol!/ I ljubim njenu sjen.“), hiperbola (“U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu/ I krunidbeni pir,/ I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu/ u Pola mora šir!”), poredba (“Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,/Ko žića zadnji dah;/ Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,/ I… lutam kojekud.“) i anafora (“I moja žedna duša dom sankom joj se klanja/ I pozdravlja joj dan.”)
U ovoj pjesmi pjesnik opisuje ponos i ljubav koju osjeća prema svojoj domovini:
“Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!”
Govoreći o domovini, pjesnik već u ovoj prvoj strofi najavljuje motiv bola kao posljedicu spoznaje o postojanju onih koji domovini ne žele dobro. Praćenjem možemo vidjeti kako se u cijeloj pjesmi, gotovo u svakoj strofi, suprotstavljaju motivi domoljublja s motivima koji predstavljaju opasnost za domovini.
“Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću te ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!”
U ovoj posljednjoj strofi, na neki način dolazi do obrata. Treba uočiti izražajnost i ulogu hiperbole.
U usporedbi s Mihanovićevom Himnom, Kranjčević hrvatsku povijest prikazuje na ovaj način:
“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren – đulistane
I morske vile dah.
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir
!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Kranjčević je stvorio novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je u Senju, a živio je u Sarajevu. Najznačajniji je hrvatski pjesnik realizma.
Bio je urednik književnog lista “Nada”. Kao učitelj službovao je u Bosni i Hercegovini jer se kao pravaš nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj.
Pjesnički opus počeo je kao pisac domoljubnih pjesama (“Moj dom”), ali je pisao o satiričku liriku (“Gospodskom Kastoru”) te misaone pjesme o bitnim, egzistencijalnim pitanjima (“Mojsije”). Neke pjesme sadržavaju religijske motive, poput onih o Kristu (“Eli! Eli! Lama Azâvtani?!”), ali su mu ipak glavni motivi u pjesmama motivi slobode, ropstva, vjere u ideale, traženje smisla života i čovjekov položaj u svijetu.
Ipak, osobitost njegovog pjesništva su upravo bibleizmi, biblijski izrazi, obilježja biblijskog književnog jezičnog izraza i stila
Najpoznatije zbirke poezije su mu “Bugarkinje”, “Izabrane pjesme” i “Trzaji”.
“Bugarkinje” su prva hrvatska zbirka rodoljubnih pjesama. Njena osobitost očituje se u promatranju rodoljublja i sa socijalnog stajališta, bez romantičnog patosa. U njoj govori o problemu tiranstva uopće, te o sukobu između idealističkog, religijskog i materijalističkog shvaćanja života i čovjeka.
Kranjčević je bio i prvi pjesnik moderne hrvatske književnosti, koji je uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu. Smatrao je da “pjesnik mora biti mesija svojega naroda”.
Autor: L.M.
Odgovori