Moj did

Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, što se jasno vidi već prvim pogledom na njegovo pjesničko stvaralaštvo. Na njegovo pjesništvo jednako je utjecalo njegovo porijeklo, rodni kraj i domovina, ali i književni pravci ekspresionizma i avangarde, čije se odlike javljaju u njegovim pjesmama.

Ivanišević za svoje pjesme često uzima motive iz rodnog zavičaja – Istre i Mediterana. Nerijetko piše dijalektom i osvrće se na svoje osobne misli vezane uz njegov kraj, ljude ili općenito domovinu, ali on nipošto nije politički pisac, čak niti domoljub u nacionalističkom smislu riječi. On voli čovjeka, a domovinu voli kao zbir ljudi koji mu nešto znače na osobnoj, ali i osnovi svijesti, društva, povijesti i kulture. Sve te lokalne teme Ivanišević obrađuje na posve svjetovan, moderan način. Njegove pjesme obiluju ekspresionističkim frazama, avangardnim slikama, a ne libi se ni nadrealističnih prikaza svijeta, čak i s primjesama apokaliptičnih vizija.

Ivanišević eksperimentira jezikom, jezičnim izrazom i konstrukcijom stihova. Izbjegava rimu, ali se voli igrati riječima, pa mu rima katkad dođe kao nusprodukt. On bježi od svih zacrtanih normi u svojim pjesmama, ne želi se uklapati u postojeće konvencije, on ruši očekivanja, ali ipak ima kontrolu nad svojim stihovima, postavlja ih u nekakav neobičan, ali ipak smislen red. Sve ovo je utjecalo na to da kao pjesnik nije bio uvijek shvaćen u nekadašnjim književnim krugovima, gdje su pisci i kritičari bili navikli na određeni stil pjesama. Upravo to je jedna od stvari zbog kojih je Drago Ivanišević postao značajan kao liričar.

Pjesme ovog izuzetnog pjesnika obiluju stilskim figurama, ali najčešće metaforama i nesvakidašnjim analogijama, što i jest odlika moderne i ekspresionističke lirike.

Moj did – analiza pjesme

Pjesma “Moj did” Drage Ivaniševića lirska je misaona pjesma napisana na štokavskom dijalektu i to na ikavici. Vrlo jednostavnim lirskim motivima pjesnik je iznio jednu jako duboku misaonu pjesmu. On piše o svom djedu, na način na koji bi o svom djedu govorio dijete. Ipak, svakodnevni motivi posloženi su u snažni metaforički opis jednog čovjeka, obuhvativši cijeli njegov životni put, sve do smrt. U pjesmi je prvenstveno opisan djedov karakter; prikazan je kao čovjek koji je znao sa svima. Za njega nije bilo niti nedodirljivih niti nevažnih, sve od zvijezda, Sunca i Mjeseca, pa do koze, tovara i vjetra, sve je za pjesnikova djeda bilo dovoljno važno njegove pažnje. On se od djetinjstva povezivao s prirodom, trčeći bos po ledinama i tako sve do starosti, kada je postao jedno s maslinom, kao predstavnikom prirode, ali i njegova rodnog kraja, što je opisano u stihu gdje pjesnikova baka ne raspoznaje djedove noge među korijenjem masline. I tako sve do djedove smrti.

U pjesmi je opisan život čovjeka koji je vrijedio jer je upoznao vrijednost svega, a pogotovo svoje vlastite zemlje, što se vidi po izboru motiva koji simboliziraju upravo Istru i Mediteran – rodni kraj pjesnika i njegove obitelji. U tome se sastojala jedinstvenost i ljepota djedova život. To je bio okidač djedove sreće – značaj malih stvari jednako koliko i velikih.

Motivi koje u pjesmi susrećemo su uglavnom oni iz prirode. To su “zvizde”, “sunce”, “misec”, “tovar”, “zmija”, “koza”, “kiša”, “vitar”, “mraz”, “zviri”, “jastreb”, “masline”. Ipak, pjesma sadrži i društvene motive, poput “did”. “baba”, “oči”, “žile”, “noge”, te religijski motiv “Bog”.

Stilske figure koje je pjesnik koristio u pjesmi su inverzija (“Moj se did sa zvizdan družija”), epifora (ponavljanje riječi “družija” na kraju stihova), asonanca (ponavljanje samoglasnika “a” i “o”), aliteracija (ponavljanje suglasnika “d”), polisidenton (nizanje veznika “i”) i usporedba (“baba moja s očiman o’jastreba”)

S obzirom da u pjesmi ima dosta ponavljanja, čini se da nekim mjestima ima i rime. Drago Ivanišević se trudio izbjeći rimu u svojim pjesmama, ali se čini da joj je u ovoj pjesmi, slučajni ili namjerno, pronašao mjesto. Rima je na trenutke obgrljena, ali je u većini pjesme zapravo odsutna. Pjesma je monostih, a stihovi u njoj su osmerci, deseterci i dvanaesterci.

Bilješka o autoru

Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Bio je pjesnik, dramatik, prevoditelj, slikar, urednik i kazališni redatelj.

Rođen je u Trstu 1907. godine, srednju školu završio je u Splitu, a fakultet u Beogradu gdje je diplomirao francuski jezik, jugoslavensku književnost i komparativnu povijest književnosti na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Školovao se i u Rimu i Münchenu, a doktorirao je Padovi.

Radio je kao asistent Branka Gavelle u beogradskom kazalištu, bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, gdje je radio i kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tamo je osnovao i Glumačke škole HNK-a. Bavio se raznim poslovima vezanim za kazališne i kulturu, ali i značajnim književnim radom.

Uređivao je časopis Teatar, te pisao eseje, kritike, novele, drame, ali je ipak najznačajniji ostao kao pjesnik i to dijalektalni, jer je najčešće pisao na čakavštini ili štokavskoj ikavici.

Zbirke pjesama na čakavštini izdana mu je 1960. godine pod imenom “Jubav”. Prije toga objavio je zbirku “Zemlja pod nogama2, 1940. godine, a zatim i zbirke “Kotarica stihova”, “Srž”, “Igra bogova ili pustinje ljubavi”, “Vrelo bez prestanka”, “Ljubav2 i mnoge druge.

Drago Ivanišević bio je jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, te zasigurno jedan od značajnijih. Umro je u Zagrebu 1981. godine.

Autor: K.V., V.B.