Mihalića se svrstava u red politematičnih i polimorfičnih pisaca poezije, po čemu ga se može usporediti s Ujevićem, Preradovićem i Kranjčevićem. To bi značilo da niti jedna od njegovih pjesama koje se u pojedinoj zbirci nalaze ne slijedi određenu središnju temu ili motiv kojima se većina pisaca posvećuje u svom literarnom opusu. Mihalićev rad koji sačinjavaju pjesničke zbirke, a koje su dio izbora iz djela “Približavanje oluje”, dijeli se u nekoliko faza.
Prva faza reflektira se na zbirkama tako što su ove pjesme pune razmišljanja o ugroženom pojedincu, koji je nagrižen svijetom u kojem živi.
U drugoj fazi ugroženi pojedinac otvara se k svijetu prirode i svom bližnjemu, a odmiče se od povijesnih prilika i društva u cjelini.
Treću fazu obuhvatile su snažne političke okolnosti u kojima se našao i Mihalić, kao jedan od tvoraca “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine. Tako se našao na listi nepoćudnih pisaca. Ovu fazu karakteriziraju pjesme prepune crnih misli, skepse i preispitivanja režima.
Četvrta i zadnja faza Mihalićevog stvaralaštva počinje 1990-ih i traje do novog tisućljeća i njegovog zadnjeg djela. Mihalić se okreće i ka dobrim stvarima, zanima ga i domoljubna poezija, nastala kao odraz povijesno-političkih zbivanja, a nerijetko piše i pjesme u prozi.
Općenito govoreći, Mihalićev stil koji iščitavamo na općoj razini sastoji se od nekoliko prepoznatljivih čimbenika. Prije svega, tu je njegov izričaj u rečenicama, koje čine tzv. sintagmatske stihove. Ponekad je taj stih samo jedna riječ, fraza, cijela rečenica ili pak slog. No ti izričaji su jasni i pjesnik ne upotrebljava mnogo stilističkih ukrasa, kao što je metafora. Stihovi, kao i strofe čine se složeni alogičnim redoslijedom, no tek pročitana u cjelini, pjesma dobiva svoj smisao, kao i svaki njen pojedini dio. Mnoge pjesme odražavaju i Mihalićevu glazbenu potkovanost. Neke pjesme stoga nose naslove koje duguju glazbenoj terminologiji, kao što su pjesme “Etude”, Hommage a J. S. Bach”, “Mala fuga” i razne druge.
Metamorfoza – analiza pjesme
Ova pjesma pripada prvoj Mihalićevoj zbirci, “Komorna muzika”, u kojoj pratimo sliku poniženog čovjeka, pritisnutog sumnjama, preispitivanjima i beznađem. “Metamorfoza” je upravo jedna socijalno-egzistencijalna pjesma koja smješta lirski subjekt u prvom licu u okvire sveopćih društvenih i političkih promjena, u kojima se čovjek gubi i mijenja da ni sam sebe više ne poznaje.
Četiri katrena čine svaki za sebe pjesničku sliku. Prva strofa počinje subjektovim zapitivanjem samog sebe o uzroku njegove promjene, kojoj se i sam čudi: “Htio bih znati odakle/dolazi ova praznina”. Subjekt implicira silovitost promjena u izvanjskom svijetu koje dolaze toliko naglo i burno da čovjeka hvataju nespremnoga, ali ne donose mu ništa osim praznine. Motiv praznine provlači se kroz cijelu pjesmu na razne načine. Ista riječ pojavljuje se i u trećoj strofi, ali ovaj motiv naglašen je i prijedlogom lišavanja “bez”: bez riba, bez školjaka, bez podvodnog raslinja; a čak i kao dio pridjeva “bezimen”. Svime ovime želi se na razini pjesme kao cjeline prenaglasiti ispraznost koju subjekt osjeća mijenjajući se mimo svoje volje i svijesti: “Čak me pomalo nema.”
Zatim, tu je i motiv jezera, koje je naprije “prozirno” i kome se vidi dno, ali je i ono prazno, jer u njemu nema riba. Poistovjećivanje subjekta i jezera predstavlja s jedne strane čovjekovu fizičku materiju sastavljenu od vode bez koje nije on, a s druge strane duhovnu dimenziju koja je neopipljiva, ali itekako kompleksna i nestalna, baš kao i voda unutar samog čovjeka. No obično je čovjek prepun raznih iskustava, razmišljanja, strahova, nadanja, svega onoga što tu vodu čini, baš kao što jezero ili more čine ribe, školjke, rakovi ili raslinje. Ali on, subjekt se čini prazno i bezimeno. I dok se tako koprca u jezeru života, koje predstavlja motiv različit od onog s kojim se subjekt poistovjećuje, zamućuje se voda i njemu se smućuje. Shvaća da ono prazno jezero u njemu nije samo, nego je dio većeg jezera koje je ogavno i puno “ogavnih bića koja pužu po dnu”, a to veće jezero ga mijenja i čini od njega prazno jezero koje jedino u sebi ima gađenje od samoga sebe: “…sada sam sebi zaudaram.”
Jednostavno je interpretirati piščevu poziciju u skladu s vremenom u kojem je pjesma nastala. Nalazi se usred tamnog jezera koje ga je ščepalo i isisalo iz njega sve ono što ga je činilo živim. Jedino na ovaj način pisci poput Mihalića mogli su pisati o društveno-političkim promjenama koje su različito pogađale pojedince. Subjekt pjesme koji ništa drugo nije nego pišćev “ja”, donosi sliku čovjeka kao produkta vremena u kojem egzistira, ali i sliku čovjeka koji je nemoćan pred mijenama društva i koji se uz sve svoje napore i želje jednostavno ne može odijeliti od “tamnog i otrovnog” te na kraju doživljava potpunu razočaranost i gađenje prema samom sebi. Pouka pjesme kao da glasi: ako se utopimo u gomili, ona će nas progutat i izgubit ćemo sebe.
Poseban sintaktički postupak slaganja stihova i razlamanja rečenica tako da jedan dio zavisne rečenice iza zareza ostaje na kraju jednoga stiha, dok se sintaktički i logički veže uz sljedeći stih. Na ovaj način se pažnja čitatelja preusmjerava na sljedeći stih u kojeg nas uvodi ovakva pauza nastala odvajanjem logičkih dijelova te se tvori određena dramatičnost i iščekivanje sljedeće misli.
Bilješka o autoru
Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Majka Zlata bila je poznata karlovačka glumica, a otac, Stjepan Mihalić, poznati je romanopisac, novelist, feljtonist, putopisac i dramatičar.
Od ranog djetinjstva zanimao se za književnost i cijeli svoj život posvetio je upravo knjigama. Dao je veliki značaj hrvatskoj suvremenoj književnosti svojim djelima, a najviše pjesmama.
Slavko Mihalić svoju je prvu pjesmu napisao na Božić 1942. godine. Tijekom života bavio se i slikanjem, ali je želio i postao novinarom u netom osnovanoj hrvatskoj redakciji “Borbe”. Život ga je nanio u Zagreb, na studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1952. osnovao i Klub za suvremenu književnost, a te godine izdaje i 1. broj lista “Tribina”.
Budući da se nije moglo živjeti od pisanja poezije, Mihalić se bacio i na pisanje novela, feljtona, reportaža i intervjua. Godine 1953. objavio je svoje prve pjesme u književnom časopisu “Krugovi”. Budući da se zaposlio u izdavačkom poduzeću “Lykos”, imao je gdje tiskati i svoju prvu zbirku, s dvanaest pjesama 1954. pod naslovom “Komorna muzika”. Naslov zbirka duguje Mihalićevom pohađanju Glazbene škole u Karlovcu.
Nakon uspjeha te zbirke, izdavač Lykos pokreće s Mihalićem kao glavnim urednikom “Malu biblioteku poezije”, u sklopu koje Mihalić 1956. objavljuje svoju drugu zbirku pjesama “Put u nepostojanje”. Sljedeće godine objavljuje novu zbirku poezije, “Iskrišta u tmini” i zbirku “Početak zaborava”. Godine 1959. izlazi nova zbirka, “Darežljivo progonstvo”, a 1961. zbirka “Godišnja doba”.
Slavko Mihalić odlazi u Društvo hrvatskih književnika i radi u tjedniku “Telegram”. Jedan je od sastavljača “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine, nakon čije objave u “Telegramu” Mihalić odlazi iz tog tjednika.
Sedamdesete godine provodi kao prevoditelj, a postaje i tajnik biblioteke “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Devedesete godine za njega su bile plodne pa objavljuje nekoliko zbirki pjesama i zbirki izbora iz djela. Neki od njih su: “Zavodnička šuma”, “Baršunasta žena”, “Karlovački diptih”, “Približavanje oluje” i mnoge druge.
Slavko Mihalić za svoje pjesničko umijeće nagrađen je i brojnim književnim nagradama, među kojima je prvu dobio već 1957. godine za svoju zbirku “Put u nepostojanje”.
Od dječje književnosti najznačajnija mu je knjiga sa stihovima “Djevojčica i pjesma” i zbirka pripovijedaka “Petrica Kerempuh”. U spomenutoj zbirci vodi se likom poznatog zagorskog šaljivčine.
Objavio je veliki broj pjesama za odrasle u knjigama, a velik broj je preveden i na strane jezike. Umro je 2007. godine u Zagrebu.
Autor: I.D.
Odgovori