Marina

Arthur Rimbaud (1854.-1891.) jedan je od “prokletih pjesnika”, podvojenih između poezije i životne zbilje. Smatra ga se pretečom simbolizma i nadrealizma. U Pariz ga je pozvao deset godina stariji Verlaine, ali je Rimbaud svojim viđenjem poezije utjecao na Verlainea. Rimbaud već u sedamnaestoj godini piše svoju poznatu pjesmu “Pijani brod”, a u dvadesetoj godini napušta Francusku i prestaje pisati. Poznata je njegova pjesnička autobiografija “Sezona u paklu” (1873.) i zbirka poetskih fragmenata “Iluminacije”, koju je Verlaine bez njegovog znanja izdao 1886. godine.

Rimbaud teži napuštanju tradicionalne poezije u potrazi za novim mogućnostima jezika i izraza. Negira vrijednost razuma te se prepušta struji mašte. Svoja čula svjesno pri tome dovodi do nesvjesnog i podsvijesti, u kojima traži inspiraciju. U takvim potragama pronalazi začudne i šokantne vizije, kakve su opisane i u pjesmi “Samoglasnici”.

Marina – analiza pjesme

Rimbaud je kao i njegovi suvremenici slijedio ideju sugestivnosti izraza umjesto izravnog razumijevanja te zvučnog i simboličkog označavanja. Iz svijeta zbilje ovi pjesnici crpe poetsku zbilju. Za Rimbauda je riječ zvuk, odvojena od svog smislenog značenja. Riječ mora protresti čitatelja i odvesti ga u imaginarni svijet snova.

Morski motivi upućuju na pejsažnu temu, ali kako je slučaj kod simbolista, takva tema tek je pozadina misaone lirike. Morski pejsaž koji sugerira naslov pjesme pun je dinamičkih kontrasta. Štoviše, govorimo o oksimoronima, u kojima se spajaju motivi s kopna i mora te opisuju more. Motivi kopna su kola, korijenje kupina, šuma, debla mola. Te slike izmjenjuju se s motivima broda, oseke, pjene. Takve izmjene sugeriraju “suglasje” prirode i pojavnog svijeta.

Pjesnik je motiv broda izrazio sinegdohom “pramac”, a zvukovna sugestija za more su sinegdohe “pjena” i “oseka”. Motivi šume i debla nisu motivi koji se izravno mogu povezati s morem, ali ovdje postaju dio poetske zbilje. Ovakve asocijacije pružaju uvid u pjesnikove imaginacije. Sinesteziji motiva pridružuje se i pojavnost boja iskazanih u motivima – srebro, bakar, čelik, kupine.

Dinamici pjesme pridonose glagoli kretanja – tuku, odižu, struje, bježe, nasrću. Cijela pjesma može se promatrati kao likovno- akustični prikaz prepun simbolističkih tumačenja. Ljepota prirode je u sinesteziji svega postojećeg, a takva sinestezija dovodi do “vrtloga svjetlosti”, koji predstavljaju apsolutnu ljepotu umjetničkog iskaza. Rimbaud želi u čitatelju potaknuti najdublje izraze duše, u kojima se skrivaju snovi i čista ljepota.

Bilješka o autoru

Jean Nicolas Arthur Rimbaud bio je značajni francuski pjesnik, simbolist. Svoje pjesme počeo je pisati još kao dijete, najuspješnije su pjesme koje je napisao kao tinejdžer, a do svojih dvadesetih godina posve je prestao pisati. Zato je prozvan djetetom Shakespeareom.

Rimbaud je rođen u Charlevillu 1854. godine, u obitelji srednje klase. Kada mu je bilo 6 godina ostavio ih je otac, pa je Rimbauda odgajala stroga majka katolkinja, pod čijim je snažnim utjecajem ostao i kasnije u životu. Ona je Rimbauda i njegovu sestru sama podučavala do njihove devete godine i tek onda su poslani u školu. Kontrolirala je njihovo učenje, a sve propuste i neznanje strogo je kažnjavala. Svoju djecu je pratila do škole do njihove petnaeste, čak i šesnaeste godine, ne dopuštajući im da se udaljavaju od nje. Rimbaud je već tada počeo pisati i to buneći se protiv klasičnog obrazovanja.

Ipak, bio je veliki katolik. Čitao je Bibliju i nakon što je došao na koledž u Charlevilleu. Jedan njegov učitelj potaknuo ga je da počne pisati pjesme na francuskom i latinskom. Prva tiskana pjesma bila mu je “Novogodišnji poklon siročadi”, objavljena 1870. godine u jednom časopisu.

Krajem iste godine, Rimbaud se počeo ponašati nekonvencionalno i provokativno. Postao je nepristojan i neuredan. Tada je Rimbaud pisao tada cijenjenom pjesniku Paulu Verlainu. On je bio oduševljen njegovim pjesmama, pa ga je čak pozvao u Pariz. Njih dvojica započeli su burnu aferu. Zbog njega je Verlaine ostavio ženu i dijete, te su obojica otputovala u London. Živjeli su siromašno, ali uživajući u alkoholu i drogama, kao pravi boemi.

Verlaine se vratio u Francusku, ali mu je Rimbaud nedostajao, pa su se ponovo susreli u Bruxellesu. Tada je Verlaine pokušao ubiti Rimbauda od ljubomore i bijesa za njim. Ipak, samo ga je ranio u zapešće, pucajući na njega iz pištolja.

Rimbaud se vratio u rodni grad i tamo napisao svoje značajno djelo “Boravak u paklu”. Bila je to pjesma u prozi koja je kasnije imala značajan utjecaj na razvoj moderne poezije 20. stoljeća.

Rimbaud se 1875. posljednji put vidio s Verlainom. Nakon tog susreta odlučio je sasvim se odreći pisanja, te živjeti mirnim životom. Bio je vojnik, ali je dezertirao i vratio se u Francusku. Na Cipru je radio kao nadzornik kamenoloma, ali se vratio doma zbog groznice. Kasnije mu je dijagnosticiran rak na koljenu.

Prije smrti je htio vratiti se u Afriku, gdje je neko vrijeme radio, ali mu se stanje pogoršalo. Umro je 1891. godine, sa samo 37 godina.

Osim zbirke “Boravak u paklu”, Rimbaud ima objavljenu zbirku “Sabrani stihovi” koja sadrži njegove rane radove, te zbirku “Iluminacije” koju je objavio Verlaine bez njegova znanja.

Autor: I.D.