Mačka

O značaju ovog francuskog pisca za svjetsku književnost govori činjenica da je njegova pjesnička zbirka “Cvjetovi zla“, izašla 1857. godine, označila početak razdoblja moderne u književnosti. Štoviše, Baudelaire je onaj koji je skovao termin “modernitet”.

Baudelaire je živio bohemskim životom te je bio pretjerano osjećajan i osjetljiv. Na svakom koraku bio je suočen s ljudskom bijedom, patnjom i smrću, što ga je i oblikovalo kao pjesnika. Njegova poezija je na razmeđi dviju krajnosti, dobra i zla. “Cvjetovi zla” predstavljaju oksimoron, cvjetovi su ideali za kojima Baudelaire teži, a zlo je ono koje vlada svijetom i kojemu se i on kao čovjek odaje. Baudelaire je pjesnik bola i “spleena” – tjeskobe modernog čovjeka i njegovih napora da se približi ljepoti.

Upravo je potraga za ljepotom ono što je preokupiralo Baudelaireovo pjesništvo. Razdoblje moderne u svojim postavkama sadrži tzv. “estetiku ružnoće”, koja povlači za sobom novo poimanje Lijepoga. Za Baudelairea je “lijepo” ono što je mistično, tajnovito, zabranjeno i prezirano, ono što se ne može spoznati razumom. U poeziju stoga unosi osjetilne užitke (sinestezija je česta u moderni), prizore s pariških ulica, prizore ljudske bijede, smrti. On relativizira tradicionalna shvaćanja ljepote, koju postavlja u sferu zla, a fantazija je ona koja od vidljivog stvara nevidljivi svijet.

Ipak, osnovicu njegove poezije čini dvojnost ljudske naravi – neprestani sukobi dobra i zla, ljubavi i grijeha, Boga i sotone. Na tragu takvih poimanja ljepote, svijeta i čovjeka, nastaje njegova zbirka poezije “Cvjetovi zla”. Prvi put je izdana 1857. godine, a 1861. izašlo je drugo, prošireno izdanje. Zbirka sadrži oko 200 pjesama, koje su podijeljene u šest ciklusa: “Spleen i Ideal”, “Pariske slike”, “Vino”, “Cvjetovi zla”, “Pobuna” i “Smrt”. Ovim ciklusima kasnije je pridodano još 28 pjesama, koje Baudelaire nije za života objavio u sklopu zbirke. Zbirka je komponirana tematski, a ne kronološki. Započinje pjesmom “Čitatelju”, a završava sonetom “Epigraf osuđenoj knjizi”, koji je naknadno napisan i dodan, a govori o sudskoj osudi koju je zbog te zbirke pjesnik doživio.

Mačka – analiza pjesme

Pjesma “Mačka” pisana je u formi soneta, što je jedna od najčešćih formi u zbirci “Cvjetovi zla”. Za Baudelairea je ljepota sadržana u formi prikazivanja, zbog čega sonete i piše, kao visoko stilizirane pjesničke forme.

“Mačka” je odraz simboličke poetike koju modernistički pjesnici slijede. U osnovi simbolizma je izražavanje odnosa prema ljepoti. Ona je ono čemu teži svaki čovjek, ali modernisti, a posebno Baudelaire tu ljepotu traže u naoko nespojivim simbolima, antitezama dobra i zla, lijepog i ružnog. Ljepota se nalazi i u naizgled neznatnim, ali i banalnim stvarima. Mačka je ta koja u pjesniku pobuđuje niz lijepih osjećaja, koji dovode do čiste i bizarne ljepote. U katrenima doziva mačku kao životinju da mu skoči u krilo. Njena ljepota je u njoj samoj: njene “lijepe oči”, “hrbat što se gipko svine”, “krzno iz kog struja sine”. No njena ljepota može predstavljati i zlo.

Mačka je simbol podvojenosti, baš kao čovjek. Ona je istovremeno umiljata, ali ima pandže koje mogu ogrebati. Ima lijepe oči, ali u njima se “ahat sa metalom stapa”, a krzno je istovremeno mekano i iz njega “struja sine”. Sve što je lijepo, može biti i ružno i obratno. Tu je smisao Baudelaireove ljepote. Mačka u lirskom subjektu izaziva brojne asocijacije. Ona nije samo dio pojavnog svijeta, nego pruža i uvid u tajnu vječnog, apsolutnog života.

Iz takvog tumačenja možemo iščitati teoriju “suglasja u prirodi”, koju je pjesnik iznio u pjesmi “Suglasja”: “Put čovjeka vodi kroz same simbole/ što motre ga prisno, a duh im se divi.” Dakle, sav osjetilni i pojavni svijet predstavlja simbole koji u sebi kriju spoznaju i ljepotu. No Baudelaire ne traži utjehu u prirodi kao romantičari, on u njoj traži dublje, skrivenije značenje.

U tercinama se lirski subjekt i dalje obraća mački, “ljupki stvore”, ali mačka je sad metafora za ženu: “U duhu tad vidim obris svoje žene.” U renesansi bismo očekivali petrarkistički opis žene, bijele puti, crne kose, rumenih obraza, ali Baudelaireova žena ima pogled “dubok, hladan, sjekne ko strijela iz zjene”. Metafora hladnog pogleda predstavlja emocionalnu hladnoću i rezerviranost te žene, na koje ga asocira mačji pogled. Iz njene puti “hlapi kroz sve pore/ Miomir opasan”, a njeno tijelo je “bakrenoga sjaja”.

Pjesnik u opisima mačke i asocijacijama na ženu povezuje sva osjetila – dodir, vid, njuh. Vizualnim pjesničkim slikama pripada ljepota mačke, njene oči, ženin pogled, tijelo bakrenoga sjaja. Taktilne slike su pandže, ruka koja gladi mačje krzno, a olfaktivna pjesnička slika u posljednjoj tercini je “miomiris opasan”, koji je ujedno i metafora za opasno ponašanje žene. Sinestezija (spajanje svih osjetila) je čest postupak u modernizmu, a služi isticanju “suglasja” i njegove uloge u stvaranju ljepote. Osim toga, pjesma je i odraz impresionizma, koji njeguje poeziju “prvog pogleda”. Poanta pjesme je u tome da ne postoji apsolutna ljepota koja se odvija po nekim normama i zakonima. Ljepota je dio svake dimenzije, vidljive i nevidljive, lijepog i ružnog, dobra i zla. Možda bismo Baudelaireovu poruku mogli sažeti u riječi – ljepota je ne samo u očima, nego u svim osjetilima promatrača.

Bilješka o autoru

Charles Baudelaire (1821. – 1867.) bio je prvi pisac europske moderne lirike, francuski kritičar i pjesnik.

Njegov rodni grad je Pariz, a potječe iz aristokratske obitelji. Njegova obitelj nije imala previše razumijevanja za njegovu preosjetljivost u djetinjstvu niti za sklonost umjetnosti.

Bio je jako vezan za majku u koju se razočarao kada se ona nakon smrti njegovog oca ponovo udala za drugog čovjeka. Njegov očuh, plemić iz aristokratskih krugova, nikada nije previše mario za njega. Nije imao osjećaja za Charlesa koji je preveliku senzibilnost naslijedio od pokojnog oca.

Charles je ubrzo odlučio napustiti obitelj i otuđiti se od nje. Smatrao je takve odnose lažnima i licemjernima. Pravi život i njegovu bit Charles je tada upoznao u predgrađima Pariza. No, upoznao je stranu poroka, uživao je u alkoholu, narkoticima i ženama sumnjiva morala.

Iako je vodio pravi boemski život, Baudelaire nije zaboravio na umjetnost. Proučavao je Wagnerovu glazbu i pjesme Edgara Allana Poea.

Napisao je mnoge kritike, i to one književne, likovne i glazbene, što nam govori o njegovoj svestranosti i nadarenosti. Napisao je velik broj pjesma u prozi, a bio je i odličan prevoditelj Poeovih pjesama. No, njegov rad i njegova nadarenost nisu bili priznati.

Pošto se nije mogao prikloniti lažnom moralu i licemjerju biva napadnut kao pjesnik i kao čovjek te pozvan na sud zbog svog djela “Cvjetovi zla”. Naime, lirika koju je pisao petnaest godina bila je zabranjena te je iz nje morao izbaciti neprimjerene stihove. Za u to vrijeme skandalozno ponašanje doveo je do vrhunca vezom s mulatkinjom Jeane Duval koju je proglasio svojom muzom i koja mu je bila inspiracija za mnoga napisana djela.

Umire u 46. godini sam i bolestan, umoran od potrage za životnim ciljem i ispunjenjem. Nije dočekao priznanje njegova djela “Cvjetovi zla”.

Osim djela “Cvjetovi zla”, napisao je još kritike i eseje “Estetički kurioziteti” i ” Romantična umjetnost”.

Autor: I.D.