Giambattista Marino (1569.-1625.) talijanski je barokni pjesnik te začetnik i glavni predstavnik pravca koji je po njemu nazvan marinizmom.
Marinizam je dio općenite stilske oznake cijelog baroka, koja se pojavljuje i u španjolskoj književnosti pod nazivom gongorizam, a u francuskoj književnosti poznata je pod nazivom precioznost. Jednim imenom ovi pravci se najčešće nazivaju manirizmom. Svi ti pravci pokušavaju se objasniti uspostavom naglašeno neprirodnog načina izražavanja kao umjetničke konvencije.
Pjesnik Marino svoj je prenaglašeni pjesnički izraz ostvario raskošnim jezikom i obiljem pjesničkih slika. Često takva izražajna virtuoznost u baroku postaje sama sebi svrhom. Marinova poezija obiluje metaforama, paradoksima, kontrastima i hiperbolama. Možemo reći da upotrebljava sve one stilske figure koje najbolje izražavaju prenaglašenost i stilsko pretjerivanje.
U baroku se pojavljuje i stilska figura “concetto” (končeto), koja se temelji na pronalaženju sličnosti između pojedinih pojava i predmeta, naizgled različitih, i njihovo spajanje u zajedničku, duhovitu metaforu. Najčešći figure kojima se ostvaruje končeto su paradoks, antiteza i hiperbola. Ovi stilski postupci Giambattisti Marinu poslužili su da zapanji čitatelja, jer je smatrao da je pjesnikov cilj da začudi, što mu svakako uspijeva.
Marino je napisao nekoliko tisuća lirskih pjesama i veliki mitološki spjev “Adonis”.
Ljudski život – analiza pjesme
Pjesma je napisana u obliku soneta, a tematizira ljudski život. U baroku su stalno prisutni svijest o prolaznosti života te nemir i tjeskoba zbog sigurne smrti. Pjesnik Marino je u ovoj pjesmi obuhvatio sva razdoblja ljudskog života, od rođenja do smrti i iznio svoje viđenje tog ciklusa. Prevladava pesimističan ugođaj, koji se ostvaruje raznim motivima i slikama.
Prvi katren donosi metaforu dječjeg plača: “Utvara jadni čovjek, čim se rodi… na plač oči”. Ovu sliku možemo povezati i sa Shakespeareovim citatom: “Plačući smo došli na ovo veliko glumište budala”. Za pjesnika je ljudsko rođenje i dolazak na materijalni svijet vrijedan plača, jer ga čekaju razne tegobe u kasnijim životnim razdobljima.
U adolescenciji se odriče svega dječjega (“i mlijeko mu već ne godi”), ali već počinje osjećati teškoće, koje su izražene metaforom bića. U zrelijoj mladosti “iz sreće u jad ljubavna bol ga vodi”. Svako razdoblje ima svoje radosti, ali Marino je htio u pjesmi iskazati sve one tegobne strane ljudskog života, kroz koje čovjek prolazi ovisno o dobi. Postupkom gradacije, u tercinama dolazimo do posljednja dva razdoblja čovjekovog života na zemlji.
U poodmakloj starosti (“dok ga život gorak ne zgrbi, te se skršen o štap prigne”) čovjeka snađe bolest i opet pati. Dakle, nikada nije dobro, od rođenja pa do smrti sve je samo borba, bol i patnja. Zato možemo reći da je glavna tema pjesme mučnina postojanja. Ta tema ostvarena je kroz motive plača, biča, ljubavnih boli, bolesti.
Posljednja tercina sadržava metaforu “teškog kamena”, koji označava nadgrobni spomenik, odnosno čovjekovu smrt i zapravo njegovo spasenje od svih nedaća. No poanta pjesme nije da čovjek treba radosno iščekivati smrt, jer tada naše muke prestaju, nego da je život prekratak: “Od zipke pa do groba samo je korak.” Ovom hiperbolom pjesnik nastoji začuditi čitatelja i na bizaran način prenijeti poruku o svom viđenju ljudskog života.
Osim preuveličavanja, i u ovoj Marinovoj pjesmi pronalazimo figuru končeta. Povezuju se motivi kolijevke (djetinjstva) i groba (starosti i smrti), koji svojom antitezom tvore efektivnu figuru. Odlika barokne lirike u pjesmi je gomilanje epiteta (jadni čovjek, stega čvrstih spona, bolna dreka, ozbiljna ljeta, ljubavna bol, kamen teški) i personifikacija (bolna pod bičem čuje mu se dreka; iz sreće u jad ljubavna bol ga vodi; dok ga život gorak ne zgrbi). Prolaznost i prividnost čovjekovog života ostvarena je i deminutivnim nazivom za čovjeka – stvorak, koja sugerira čovjekovu neznatnost.
Bilješka o autoru
Giambattista Marino najveći je talijanski barokni pjesnik, najpoznatiji kao začetnik marinizma – pjesničkog smjera u razdoblju književnog baroka.
Marino je rođen u Napulju 1569. godine. Otac mu je bio pravnik, pa je i natjerao i Giambattistu da studira pravo, ali on je vrlo brzo napustio studij. Od rane mladosti se interesirao za književnost, pa je rano počeo i pisati. Radio je kao sekretar, gdje je upoznao i Torquata Tassa, također slavnog talijanskog pjesnika.
Marino je kasnije bio dvorski pjesnik i kao takav bio je jako poznati. Kažu da je bio posljednji dvorski pjesnik, ali zato izuzetno hvaljen i slavan. Čak su se i na francuskom dvoru čitale njegove pjesme. Ipak, bio je i dosta osporavan. Imao je poprilično buran život. Čak je dva puta završio u zatvoru. Jednom jer mu je djevojka umrla nakon pobačaja, iako postoji sumnja da je tada bio zatvoren jer je bio homoseksualac. Marino je 1600. godine pobjegao iz zatvora i otišao u Rim.
Putujući iz Rima u Veneciju, Marino je 1602. objavio djelo “Rime”. 1604. ušao je u službu kardinala koji je kasnije postao papa Klement VII.
Marino se preselio u Torino gdje je postao sekretar vojvode. Tada je po drugi put završio u zatvoru jer je vojvoda mislio da mu se Marino ruga. U zatvoru je Marino pisao mnogim utjecajnim ljudima, pa je na kraju pomilovan, ali su se pri njegovu zatvaranju izgubili mnogi njegovi rukopisi.
Marino je tada otišao u Francusku, gdje je tiskao svoje najznačajnije djelo, veliki mitološki spjev “Adone”. U Parizu se Marino i obogatio, pa se vratio u Rim, gdje su ga dočekali s počastima. 1625. preselio se u Napulj, gdje je iste godine i umro.
Autor: I.D.
Odgovori