“Balade Petrice Kerempuha” knjiga je pjesama Miroslava Krleže. Smatra se najvećim pjesničkim ostvarenjem Miroslava Krleže, a ujedno je i jedno od najvećih djela hrvatske književnosti uopće.
“Balade Petrice Kerempuha” najbolje odražavaju Krležin pjesnički karakter. Već sam naslov zbirke u sebi sadrži oprečnost, sjedinjavajući dva potpuno kontradiktorna pojma. Riječ balada odnosi se na tužne pjesme, često tragične, sumorne atmosfere i patetične poruke, dok je Petrica Kerempuh simbol veselja, zabave, lukavstva i prepredenosti.
Krleža kroz ironiju, paradoks, sarkazam, grotesku i apsurd prikazuje moderno društvo, istovremeno ga realizirajući, ali i negirajući. On prikazuje njegove nedostatke s jasnim pozivom da bi se društvo trebalo mijenjati na bolje. Petrica Kerempuh ga, kao lik, kroz svoje djelovanje i mijenja. Jednom po jednom nesebičnom zgodom on zadovoljava pravdu i čini svijet malo boljim mjestom za siromašnog, potlačenog pojedinca i to ne samo kroz osvetu, već i zabavu koju pružaju njegove zgode.
Pjesme iz ove zbirke tematski su vrlo socijalno angažirane. One su pjesnikov osvrt na hrvatsku povijest i to onu temeljenu na seljačkim bunama i otporima običnog naroda, i malog čovjeka unutar njega, sustavu koji ga izrabljuje. Prikazuje se poprilično mračna slika života malog hrvatskog seljaka, kmeta i radnika kojim gospodare i koje izrabljuju vlastelini, najčešće strani gospodari. Zbog takve tematike su pjesme i prozvane baladama.
“Khevenhiller” je najpoznatija pjesma iz ove Krležine zbirke pjesama sa svojim slavnim stihovima “Nigdar ni tak bilo/ da ni nekak bilo,/ pak ni vezda nebu/ da nam nekak nebu”. Dobila je ime po Jurju Khevenhilleru, koji je bio koruški kapetan. Bio zadužen za gradnju tvrđave koja je trebala poslužiti kao obrana Hrvatske od najezde Turaka. Ta tvrđava, nazvana Karlstadt, u čast vojvode Karla koji je i naredio gradnju, danas je je grad Karlovac.
Khevenhiller – analiza pjesme
Pjesma je pisana kajkavskim narječjem i to onom učenom kajkavštinom kakvu nalazimo u hrvatskim pjesmaricama 16. stoljeća. Krleža je namjerno koristio kajkavštinu pred štokavštinom, kako bi usporio rapidno odumiranje ovog jezika.
Sastoji se od dva temeljna tematska djela. Prvi dio pjesme govori općenito o čovjekovom životu, s naglaskom na život i društveno-egzistencijalni položaj zagorskih kmetova u hrvatskoj povijesti. Njihov društveni položaj bio jako loš, suočeni su sa siromaštvom unatoč teškom radu, jer su iskorištavani sa svih strana – i od hrvatske i od strane vlastele. Oni se tješe predajući se humoru i jednostavno se mireći sa stvarnošću. Ona se neće mijenjati, pa bar mogu potražiti sigurnost u izvjesnosti.
Drugi dio pjesme govori o točno određenoj socijalnoj nepravdi, koja se ispoljava kroz situacije i svakodnevne probleme s kojima se kmetovi suočavaju. Ti svakodnevni problemi tvore jedan konstantan egzistencijalan problem koji pritišće seljaka toliko redovito da ga on prepoznaje kao neizbježni dio života. Zato se kmet ne žali, niti djeluje kako bi promijenio, a tako možda i popravio svoj život.
Klasna razlika između vlastele i kmetova ističe se socijalnim motivima. Iako je kmet pomiren sa sudbinom, on svejedno postavlja pitanje zašto on mora biti gladan, dok je gospodar sit.
Zadnji stihovi opet nose mirenje sa sudbinom, iako se ona ni nakon smrti ne mijenja. Siromah i onda ostaje ponižen, pokopan u sirotinjskom grobu, bez spomenika, osim onog koji ostavi pas:
“Gda drugog spomenika na grebu mu nebu,
Neg pesji brabonjek na bogečkem grebu”
Ovaj zadnji stih u sebi nosi poantu pjesme, jasno izričući njenu nedvojbenu tematiku i ideju.
Bilješka o autoru
Miroslav Krleža poznati je književnik i vjerojatno najveći hrvatski pisac 20. stoljeća. Radi se o književniku čije umjetničko djelovanje pokriva središnje književnoumjetničke žanrove u kojima se može primijetiti utjecaj dramatike Ibsena i Strindberga te Nietzschea, barem što se tiče ranije faze djelovanja.
Rodio se u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine u građanskoj obitelji nižeg srednjeg-socijalnog statusa. Svoje školovanje odradio je u vojnoj kadetskoj školi u Pečuhu i to u vrijeme neposredno prije I. svjetskog rata u vrijeme Balkanskih ratova, kada odlazi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij te preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da postane dobrovoljac u srpskoj vojsci.
Nažalost njegova odluka da se pridruži srpskoj vojsci nije dobro prošla kad su ga osumnjičili za špijuna zbog čega je bio protjeran preko srpske granice. Nakon tog uzaludnog pokušaja vraća se u Austro-Ugarsku gdje biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma.
Međutim brzo je pušten i mobiliziran 1915. kao domobran te poslan na bojišnicu u istočnu Europu gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu nakon čega vrijeme provodi uglavnom po bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja nakon čega se okreće književnosti.
Pored vojnog života bio je poprilično aktivan u politici, pogotovo nakon stvaranja Kraljevine SHS, kad je bio fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom te kad je bio angažiran u komunističkom pokretu novonastale države. To je period kad se uvelike razvija njegova spisateljska djelatnost i kad je zapravo pisao srpskom ekavicom
Potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća, postao je dominantna osoba u književnom životu bivše Jugoslavije.
Uskoro u klimi slabašne liberalizacije pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, a 1967. potpisuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, što je dovelo do ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na “nacionalizam”. U to je vrijeme simpatizirao zahtjeve proljećara, no povukao se kad je bilo očito da će Tito ugušiti sam ustanak.
Do kraja života radio je u Lekikografskom zavodu. Umro je 29. prosinca 1981. u Zagrebu.
Među njegovima djelima možemo spomenuti “Povratak Filipa Latinovicza”, “Gospodu Glembajeve”, “Na rubu pameti” i “Zastave”.
Autor: V.B.
Odgovori