O značaju ovog francuskog pisca za svjetsku književnost govori činjenica da je njegova pjesnička zbirka “Cvjetovi zla“, izašla 1857. godine, označila početak razdoblja moderne u književnosti. Štoviše, Baudelaire je onaj koji je skovao termin “modernitet”.
Baudelaire je živio bohemskim životom te je bio pretjerano osjećajan i osjetljiv. Na svakom koraku bio je suočen s ljudskom bijedom, patnjom i smrću, što ga je i oblikovalo kao pjesnika. Njegova poezija je na razmeđi dviju krajnosti, dobra i zla. “Cvjetovi zla” predstavljaju oksimoron, cvjetovi su ideali za kojima Baudelaire teži, a zlo je ono koje vlada svijetom i kojemu se i on kao čovjek odaje. Baudelaire je pjesnik bola i “spleena” – tjeskobe modernog čovjeka i njegovih napora da se približi ljepoti.
Upravo je potraga za ljepotom ono što je preokupiralo Baudelaireovo pjesništvo. Razdoblje moderne u svojim postavkama sadrži tzv. “estetiku ružnoće”, koja povlači za sobom novo poimanje Lijepoga. Za Baudelairea je “lijepo” ono što je mistično, tajnovito, zabranjeno i prezirano, ono što se ne može spoznati razumom. U poeziju stoga unosi osjetilne užitke (sinestezija je česta u moderni), prizore s pariških ulica, prizore ljudske bijede, smrti. On relativizira tradicionalna shvaćanja ljepote, koju postavlja u sferu zla, a fantazija je ona koja od vidljivog stvara nevidljivi svijet.
Ipak, osnovicu njegove poezije čini dvojnost ljudske naravi – neprestani sukobi dobra i zla, ljubavi i grijeha, Boga i sotone. Na tragu takvih poimanja ljepote, svijeta i čovjeka, nastaje njegova zbirka poezije “Cvjetovi zla”. Prvi put je izdana 1857. godine, a 1861. izašlo je drugo, prošireno izdanje. Zbirka sadrži oko 200 pjesama, koje su podijeljene u šest ciklusa: “Spleen i Ideal”, “Pariske slike”, “Vino”, “Cvjetovi zla”, “Pobuna” i “Smrt”. Ovim ciklusima kasnije je pridodano još 28 pjesama, koje Baudelaire nije za života objavio u sklopu zbirke. Zbirka je komponirana tematski, a ne kronološki. Započinje pjesmom “Čitatelju”, a završava sonetom “Epigraf osuđenoj knjizi”, koji je naknadno napisan i dodan, a govori o sudskoj osudi koju je zbog te zbirke pjesnik doživio.
Jesenska pjesma – analiza pjesma
Pjesma se sastoji od dva dijela, numerirana rimskim I. i II. Iako bi se iz naslova pjesme moglo zaključiti da se radi o lirskoj pejsažnoj pjesmi, radi se zapravo o dvjema lirskim misaonim pjesama. Motiv jeseni i njen ugođaj samo su podloga piščevim razmatranjima i ostalim motivima pjesama.
Prva pjesma sastoji se od četiri katrena, u kojima nalazimo unakrsnu rimu. Godišnje doba jesen stvara ugođaj sjetnog raspoloženja lirskog subjekta. Jesen je simbol za podvojenost. Onako kako ona stoji između ljeta i zime, kao dva suprotna pola, tako se osjeća i pjesnik: “Skoro ćemo sići u studene tmice; / Zbogom, sjaju živi naših kratkih ljeta!” Od samog početka pjesma sugerira pesimistični ton i turobne slutnje koje transformiraju dušu lirskog subjekta. Motivi nadolazeće vremenske zime, u njemu izazivaju emocionalnu “zimu”: gnjev, grozu i mržnju. Sunce koje je vladalo ljetom njegovog života, označava snagu koja “u pako polarni pada”. Oksimoron “pako polarni” odražava podvojenost njegovog bića, osjećaj da je došao do točke promjene. Više nije isti, njegovo “sunce” se ugasilo, ali za njega ni ne postoji nada izlaska novog metaforičkog sunca. “Jesen” je početak kraja, ona navješćuje zimu života, odnosno smrt.
Motivi jeseni u gradu nalaze se u pozadini pjesme. Raspoređeni su u kombinaciji akustičnih i vizualnih pjesničkih slika: “čujem: već o pločnik biju cjepanice”, “ja strepeći slušam udar svakog panja”. Pjesma tako dobiva i glazbenu pozadinu, zvuk cjepanica, koje ljudi pripremaju kao ogrjev za zimu, čuje se udar panjeva. Zvukovi iz vanjskog osjetilnog svijeta pretvaraju se u simbole unutarnjeg osjetilnog svijeta. Zlokobni zvuci navještaju smrt, koja dolazi s hladnoćom. Tema pjesme je prolaznost ljudskog života, a pjesnik je motiv jeseni upotrijebio kao metaforu za ono doba ljudskog života kada shvatimo da više nismo mladi te da nam je smrt bliže nego ikad: “Jučer ljeto, a danas već jesen!”.
Utjehu za takva raspoloženja pjesnik u drugom dijelu pjesme nalazi u zelenim očima žene. Drugi dio sastoji se od tri katrena, s unakrsno rimovanim stihovima. Iako i ova pjesma nastavlja pesimističnim tonom, ona ipak odražava vjeru i nadu u spasenje. “Krijes zelenkast tvojijeh zjenica” inače je ono što mu pruža utjehu, ali ni to mu sada previše ne pomaže, a jedina utjeha mu je sunce. Kao i u prethodnom dijelu pjesme, sunce je metafora za život i mladost, koji su prošli. Pjesnik se želi vratiti u to doba i osjećati ponovno onu mladenačku snagu. Obuzima ga nostalgija, još jača nego u prvoj pjesmi, a motiv emocionalne hladnoće prenosi se i u ovu pjesmu. No on zna da se sunce i mladost neće vratiti, pa ipak odlučuje utjehu pronaći u ženi: “Ljubovco il’ sestro, blagošću pozlati/ Jednu slavnu jesen il’ sunce što pada.”
Nakon što je u njoj osjetio po zadnji put onu snagu, odlučuje se pomiriti s neizbježnim krajem: “Grob lakom čeka kao meta!” Tako pomiren s ljudskom sudbinom, pjesnik/lirski subjekt završava cjelinu “Jesenska pjesma” za Baudelairea neobično optimističnim stihovima: “I pusti da žaleć za vatrama ljeta/ Na poznome suncu bar malo se zgrijem.” Odluči odbaciti nostalgiju, sjetu, hladnoću u duši i prepušta se posljednjim užitcima, jer zna da su posljednji koje će na zemlji doživjeti.
Oba dijela pjesme povezuje misao o smrti, koja predstavlja antitezu radosti, životu i ljubavi. Pišući o prolaznosti života i o navještaju svoje smrti, lirski subjekt zapravo progovara o onome za čim žudi – za suncem života i ljudskom toplinom. Odbačenost od svijeta i patnja zbog kratkotrajnosti ljudskog vijeka ipak ga neće pokolebati da uživa u svemu onome što mu je život pružio, pa makar to bilo i na koncu ovozemaljskog života.
Bilješka o autoru
Charles Baudelaire (1821. – 1867.) bio je prvi pisac europske moderne lirike, francuski kritičar i pjesnik.
Njegov rodni grad je Pariz, a potječe iz aristokratske obitelji. Njegova obitelj nije imala previše razumijevanja za njegovu preosjetljivost u djetinjstvu niti za sklonost umjetnosti.
Bio je jako vezan za majku u koju se razočarao kada se ona nakon smrti njegovog oca ponovo udala za drugog čovjeka. Njegov očuh, plemić iz aristokratskih krugova, nikada nije previše mario za njega. Nije imao osjećaja za Charlesa koji je preveliku senzibilnost naslijedio od pokojnog oca.
Charles je ubrzo odlučio napustiti obitelj i otuđiti se od nje. Smatrao je takve odnose lažnima i licemjernima. Pravi život i njegovu bit Charles je tada upoznao u predgrađima Pariza. No, upoznao je stranu poroka, uživao je u alkoholu, narkoticima i ženama sumnjiva morala.
Iako je vodio pravi boemski život, Baudelaire nije zaboravio na umjetnost. Proučavao je Wagnerovu glazbu i pjesme Edgara Allana Poea.
Napisao je mnoge kritike, i to one književne, likovne i glazbene, što nam govori o njegovoj svestranosti i nadarenosti. Napisao je velik broj pjesma u prozi, a bio je i odličan prevoditelj Poeovih pjesama. No, njegov rad i njegova nadarenost nisu bili priznati.
Pošto se nije mogao prikloniti lažnom moralu i licemjerju biva napadnut kao pjesnik i kao čovjek te pozvan na sud zbog svog djela “Cvjetovi zla”. Naime, lirika koju je pisao petnaest godina bila je zabranjena te je iz nje morao izbaciti neprimjerene stihove. Za u to vrijeme skandalozno ponašanje doveo je do vrhunca vezom s mulatkinjom Jeane Duval koju je proglasio svojom muzom i koja mu je bila inspiracija za mnoga napisana djela.
Umire u 46. godini sam i bolestan, umoran od potrage za životnim ciljem i ispunjenjem. Nije dočekao priznanje njegova djela “Cvjetovi zla”.
Osim djela “Cvjetovi zla”, napisao je još kritike i eseje “Estetički kurioziteti” i ” Romantična umjetnost”.
Autor: I.D.
Odgovori