Isus čita novine

Nikola Šop bosansko- hercegovački je pjesnik, rođen u Jajcu 1904. godine. Studirao je komparativnu književnost i latinski jezik, kojeg je predavao u Beogradu. Kada je Beograd u Drugom svjetskom ratu bombardiran, Šop je skočio sa zgrade u plamenu i ozlijedio trajno kralježnicu. Umro je u Zagrebu 1982. godine.

Šop je pjesnik, pripovjedač, dramaturg i prevoditelj s latinskog jezika. Prevodio je rimske klasične pisce, ali i hrvatske latiniste. Ipak, najpoznatiji je ostao kao pjesnik duhovno- religiozne poezije. Piše o kršćanskim temama, a posebno ističe Isusov lik i život. Pjesnik Šop Isusa smješta u humanističko okružje, u običan svijet ljudi. Povezuje nežive motive (novine, vrata, krov, prozor) s živim i stvarnim ljudima, a u sve to upliće i humaniziranog Boga.

Mnogi su Šopu predbacivali takvo pojednostavljivanje Isusa i humanizaciju Boga, ali takvim tematskom naklonošću ostvario je poeziju koja zrači toplinom, suosjećanjem i humanošću. Kroz duhovno- religioznu liriku on progovara o socijalnim temama, koje su nerazdružive od njegovog rodnog bosanskog zavičaja. Folklorni i katolički elementi poezije dio su pjesnikovog proživljenog djetinjstva, kojemu se rado vraća. Za njega Bosna predstavlja i iskonsku neiskvarenost, njen krajolik i pobožni, marljivi ljudi su njegov ideal. Neke pjesme mu zato predstavljaju nešto između pjesničke pastorale i utopijskih pogleda, uklopljenih u kršćanski kontekst.

Posljednju fazu njegovog književnog djelovanja zaokupirale su i “svemirske” teme, u koje Šop prodire traganjem za čovjekovom biti, a ne samo kako bi predstavio poimanje svemirskih prostranstava kao prostorne dimenzije. Tin Ujević je rekao jednom prilikom o Šopu: “Govore da sam ja velik pjesnik, ali Vi ste najdražesniji pjesnik u hrvatskoj literaturi.”

Poznate pjesničke zbirke su mu: “Pjesme siromašnog sina” (1926.), “Isus i moja sjena” (1934.), “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939.), “Za kasnim stolom” (1943.), “Tajanstvena prela” (1943.), “Kućice u svemiru” (1957.), “Astralije” (1961.).

Isus čita novine – analiza pjesme

Tematski je pjesma dio duhovno- religiozne poezije. Takva poezija pruža misaono propitivanje o smislu života i svijeta, čiji odgovori nisu dokučivi čovjeku i njegovom razumu. Ona spaja ljudsku zbilju s duhovnom dimenzijom i povezuje sve postojeće u jednu priču. Možda bismo očekivali da će Šop deificirati ljude, ali on stvara efekt začudnosti, i to već u samom naslovu pjesme: “Isus čita novine”. Isus je humaniziran, kao običan čovjek. Ovdje se radi o neobičnoj personifikaciji, koja oživljava nešto u što čovjek vjeruje da postoji, ali nije opipljivo.

Lirski subjekt “ja” u prvom licu se obraća Isusu s neskrivenom naklonošću, “dobri moj Isuse”, jer ga smatra svojim čovječjim prijateljem. Ali osjeća stid dok kriomice donosi “hljeb skriven pod skut”. Ipak, taj stid nije stid od Isusa, nego stid pred Njim. Isus nalikuje Velikom inkvizitoru kakvim ga je oslikao i Dostojevski. On je tu da sudi ljudima i svemu što oni rade. Motiv novina predstavlja simbol ljudskih nesreća (“teška ta slova”) i sveukupnih djela čovjekovih na zemlji. Isus metaforički čita novine, ali ne komentira. Jer On je Riječ, a lirski subjekt je Glas (usporedba s odnosom Isusa i Ivana Krstitelja). Subjekt na sebe preuzima sramotu cijeloga svijeta i nalazi se pred Isusom kako bi obranio svijet i utješio Ga. Treći katren predstavlja dva retorička pitanja koja govore o subjektovoj nemoći da opravda svijet i njegove postupke pred Isusom, kao i nemoć da utješi Isusa: “Čime ću moći da te tješim u tom času, stojeći pred tobom, sav stidom obuzet?”

Epiteti i simboli koji prate Isusov lik (“sveti lik”, “blagi kruh na stolu”, “lice čisto”) kršćanski su motivi koji predstavljaju vječno dobro. Isus je ljubav, On je otkupitelj, ali i sudac. No ovi biblijski motivi neodvojivi su od socijalnih motiva, jer jedni opisuju druge. Posebnu simboliku predstavlja simbol kruha, kojim počinje i završava pjesnička tema. Na početku pjesme “hljeb je skriven pod skut”. Ljudi se srame Boga i njegove žrtve. Ali kruh je simbol euharistije, pomirenja Boga i čovjeka.  Duševne promjene koje subjekt doživljava kroz pjesmu otkrivaju otvorenu ljubav i pripadanje Bogu. Kruh je “mirisni, blagi kruh na stolu”, on je nešto vidljivo i dostupno svima. Olfaktivna pjesnička slika mirisnog kruha stvara ugođaj topline i obiteljskog ozračja. Odabir riječi “hljeb” s početka pjesme nije samo odraz kolokvijalnosti, nego i vulgarnosti i nesvetosti. Hljeb s početka pjesme doživljava transformaciju iz obične ljudske hrane u svetu Božju hranu, metaforom koju predstavlja riječ “kruh”.

Forma dijaloga, u kojoj subjekt razgovara s Isusom daje pjesmi dojam vapaja osamljenog i razočaranog čovjeka. On se ne uznosi, dapače, nizom epiteta prikazan je kao mali, skroman čovjek (“stas mali”, “glas uzdrhtali”, “zemlja mala”), ali na sebe preuzima svetu ulogu da opravda ljudske postupke. Isus u dijalogu nema govornu, nego emocionalnu ulogu. On se javlja osjećajima tuge, zabrinutosti, bola, pa i gnjeva (“moleći pred pragom da tvoj gnjev umiri”). Subjekt sa sebe u posljednjem katrenu skida ulogu žrtve i prepušta Isusu da ostane sam u svojoj boli, jer shvaća da ne može on sam pomoći svijetu.

Pjesma je napisana u pet katrena s ukrštenom rimom, što pjesmu svrstava u tradicionalne postavke pjesništva. Filozofsko-religiozni sadržaj pjesme i njena tradicionalna kompozicija na ovaj način dolaze u sukob, koji također pridonosi efektu začudnosti.

Bilješka o piscu

Nikola Šop Hrvatski je pjesnik rođen u Jajcu, u Bosni, 1904. godine. U Jajcu je završio osnovnu školu, a srednju školu pohađao je u Banja Luci. Višu gimnaziju završio je u Beogradu, te tamo diplomirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filološkom fakultetu.

1944. godine Šop se preselio u Zagreb. Tamo je živio i radio do smrti. Kao pjesnik dugo vremena nije bio prepoznat i cijenjen. Tek je 1970. godine dobio nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Kao pjesnik, Šop se istaknuo svojom poezijom “modernog” kršćanina. On u svojim pjesmama Boga čini nešto ljudskijim nego što je to tradicija i tako razbija tisućljetne dogme Crkve o Bogu kao nedodirljivom i nepojmljivom. To je nešto što su mu jednako zamjerali i zbog čega je postao poznati, cijenjeni i rado čitani pjesnik. U pjesmama Nikole Šopa nema bogobojaznosti, već samo topline i jednakosti čovjeka s Bogom i Kristom, koji su opisani kao prijatelji, pa time postali izuzetno topli i pristupačni.

Šop je 1929. izdao zbirku “Pjesme siromašnog sina”, a 1935. “Isus je moja sjena”. Ostale zbirke su mu “Od ranih do kasnih pijetlova”, “Za kasnim stolom”, “Kućice u svemiru”, “Astralije” i zbirka bajkovite pjesničke proze “Tajanstvena prela”, izdana 1943. godine.

Šop je umro u Zagrebu 1982. godine.

Autor: I.D.