Sve što se u Kranjčevićevoj prvoj zbirci pjesama “Bugarkinje” tek naslućuje, u punoj se mjeri očituje u najvećem dometu hrvatske poezije 19. stoljeća, Kranjčevićevoj zbirci “Izabrane pjesme”. Od pjesnika rodoljuba (pjesma “Moj dom”) i oštrog kritičara vlastitog društva, Kranjčević će se preobraziti u pjesnika čovjeka, čovječanstva, pjesnika svemirskih vizija.
Prijelaz prema tim kozmičkim motivima čini njegova satirička (“Gospodskom Kastoru”) i ostala lirika, nastala kao reakcija na društvenu situaciju u Bosni, u vrijeme Kallayevog doba, u kojem je proživio najveći dio života. U svojim ponajboljim pjesmama Kranjčević rješava neka bitna, egzistencijalna pitanja (“Mojsije”, “Posljednji Adam”), ali iz posebnog vidnog kuta.
Njegov problem proizlazi iz specifičnog shvaćanja pjesničke odgovornosti: njegovo je mišljenje da pjesnik mora biti mesija svojega naroda. Svojom vidovitošću mora shvatiti i ono što je običnom čovjeku nedostupno. Zadaća mu je izvesti narod iz patnji i neznanja, otkrivati svrhu i smisao ljudskog postojanja uopće.
Tražeći “više pravde, više kruha i slobode i vidjela” (“Zapad sunca”), a promatrajući svijet i život oko sebe kao niz apsurda protiv kojih se i pobunio, pjesnik je istodobno i u samome sebi morao rješavati sukobe između idealističke, religijske koncepcije svijeta što je upio u djetinjstvu i zaključno do boravka u rimskom Germanicumu te, u ono doba aktualnoga, Comteova pozitivizma.
Iz tih njegovih unutarnjih sukoba nastala su i njegova najbolja lirska ostvarenja, s titanskim, svemirskim metaforama i poredbama, religijskom terminologijom i vokabularom, pojavljujući se kao negacija klerikalizma, golgotske vizije motiva Krista (vrlo čest motiv u Kranjčevićevoj poeziji).
Također je pisao i o temi iseljeništva (“Iseljenik”).
Iseljenik – analiza pjesme
Kranjčević je crpio inspiraciju iz te baštine i ukomponirao je u vlastite stihove, kako bi poslao prepoznatljive književne poruke. Najčešće je inspiraciju izvlačio iz umjetničke proze i narodne poezije, što je slučaj i u pjesmi “Iseljenik”. To prepoznajemo u trenutku kad iseljenik razmišlja kako žena priča djeci priče, odnosno pjeva pjesme:
“Pjeva im nevoljko pjesmu: “mladoj o kraljici Mari”,
Kako joj zlaćanu krunu »moro« je odnio crni.”
Kranjčević je u navedene stihove unio i motiv poznate narodne pjesme o Marinoj kruni. Naš lirski subjekt nesvjestan je svoje nesreće, pa gotovo s užitkom opisuje borbu u kojoj je, braneći izgubio obje ruke i to braneći drugoga. Lik opisanog ekonomskog emigranta je slojevit, on se s nostalgijom sjeća svog doma i pjesme o Marinoj kruni.
U pjesmi se jasno osjeća tjeskoba lirskog subjekta, koji kao da je predstavnik svih primorskih migranata ili općenito putnika. On se na putu u Južnu Ameriku prisjeća ,motiva iz svog doma – kamenitih liti, kadulje i smilja. Vozi se na parobrodu zajedno s ostalim Europljanima koji idu trbuhom za kruhom. Pjesnik ih naziva “prosjacima hleba” i njihov život je “svijet bez krova“, što je metafora za život bez krova nad glavom, tj. doma.
Dok njegovi suputnici utapaju tugu ili sjetu u alkoholu, glavni lirski subjekt ove pjesme se prepustio razmišljanjima i sjećanjima. U svojim mislima on “bježi od kukavne sreće”, nadajući se da će doći na neko sretnije mjesto. Čarolija je nestala kada se oglasi brodska sirena. Sve što mu je ostalo je turobno, teško i tjeskobno, baš kao raspoloženje s početka pjesme.
Vrsta ove pjesme je uskočka elegija, a njena tema bijeg od kukavne sreće. Motivi koji se spominju u njoj su atlantsko more, grane, obala, jarbol, parobrod, kukavna sreća
Strofa kojom je pisana je katrena (prva tri stiha su uvijek šesnaesterci, a četvrti stih uvijek deseterac) i to njih dvanaest. Ritam u pjesmi je dinamičan jer najprije raste, pa onda naglo opada.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je u Senju, a živio je u Sarajevu. Najznačajniji je hrvatski pjesnik realizma.
Bio je urednik književnog lista “Nada”. Kao učitelj službovao je u Bosni i Hercegovini jer se kao pravaš nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj.
Pjesnički opus počeo je kao pisac domoljubnih pjesama (“Moj dom”), ali je pisao o satiričku liriku (“Gospodskom Kastoru”) te misaone pjesme o bitnim, egzistencijalnim pitanjima (“Mojsije”). Neke pjesme sadržavaju religijske motive, poput onih o Kristu (“Eli! Eli! Lama Azâvtani?!”), ali su mu ipak glavni motivi u pjesmama motivi slobode, ropstva, vjere u ideale, traženje smisla života i čovjekov položaj u svijetu.
Ipak, osobitost njegovog pjesništva su upravo bibleizmi, biblijski izrazi, obilježja biblijskog književnog jezičnog izraza i stila
Najpoznatije zbirke poezije su mu “Bugarkinje”, “Izabrane pjesme” i “Trzaji”.
“Bugarkinje” su prva hrvatska zbirka rodoljubnih pjesama. Njena osobitost očituje se u promatranju rodoljublja i sa socijalnog stajališta, bez romantičnog patosa. U njoj govori o problemu tiranstva uopće, te o sukobu između idealističkog, religijskog i materijalističkog shvaćanja života i čovjeka.
Kranjčević je bio i prvi pjesnik moderne hrvatske književnosti, koji je uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu. Smatrao je da “pjesnik mora biti mesija svojega naroda”.
Autor: L.M.
Odgovori