Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, što se jasno vidi već prvim pogledom na njegovo pjesničko stvaralaštvo. Na njegovo pjesništvo jednako je utjecalo njegovo porijeklo, rodni kraj i domovina, ali i književni pravci ekspresionizma i avangarde, čije se odlike javljaju u njegovim pjesmama.
Ivanišević za svoje pjesme često uzima motive iz rodnog zavičaja – Istre i Mediterana. Nerijetko piše dijalektom i osvrće se na svoje osobne misli vezane uz njegov kraj, ljude ili općenito domovinu, ali on nipošto nije politički pisac, čak niti domoljub u nacionalističkom smislu riječi. On voli čovjeka, a domovinu voli kao zbir ljudi koji mu nešto znače na osobnoj, ali i osnovi svijesti, društva, povijesti i kulture. Sve te lokalne teme Ivanišević obrađuje na posve svjetovan, moderan način. Njegove pjesme obiluju ekspresionističkim frazama, avangardnim slikama, a ne libi se ni nadrealističnih prikaza svijeta, čak i s primjesama apokaliptičnih vizija.
Ivanišević eksperimentira jezikom, jezičnim izrazom i konstrukcijom stihova. Izbjegava rimu, ali se voli igrati riječima, pa mu rima katkad dođe kao nusprodukt. On bježi od svih zacrtanih normi u svojim pjesmama, ne želi se uklapati u postojeće konvencije, on ruši očekivanja, ali ipak ima kontrolu nad svojim stihovima, postavlja ih u nekakav neobičan, ali ipak smislen red. Sve ovo je utjecalo na to da kao pjesnik nije bio uvijek shvaćen u nekadašnjim književnim krugovima, gdje su pisci i kritičari bili navikli na određeni stil pjesama. Upravo to je jedna od stvari zbog kojih je Drago Ivanišević postao značajan kao liričar.
Pjesme ovog izuzetnog pjesnika obiluju stilskim figurama, ali najčešće metaforama i nesvakidašnjim analogijama, što i jest odlika moderne i ekspresionističke lirike.
Hrvatska – analiza pjesme
Pjesma “Hrvatska” Drage Ivaniševića, domoljubna je pjesma kojom ovaj pjesnik izriče svoje osjećaje domovini, ali ne kao mjestu niti jeziku, što je odlika gotovo svih domoljubnih pjesama, već prema personificiranoj domovini koja kao čovjek ima svoje patnje, nade, sreći i ono najvažnije – ljude. Po tome se da zaključiti da pjesnik svojom domovinom ne smatra zemlju, nacionalnost, jezik ili bilo koja druga nacionalna obilježja, već ljude koji u njoj obitavaju, nesreće koje se ljudima, kao pripadnicima domovine, događaju, a ne domovini kao državi. Isto tako veseli se stvarima kojima se ljudi vesele, usrećuju ga stvari koje narod usrećuju, a ljute one koje ga unesrećuju. Hrvatska je za njega puno dublju pojam od zastave ili himne, što bi trebalo biti primjer svim ljudima. Pjesnik ne hvali ni jezik kao takav, već riječi koje mu je govorila majka, a koje su metafora za naslijeđe, za kulturnu baštinu i obiteljske vrijednosti.
Pjesnik se izdigao iz klasične domoljubne pjesme i pretvorio svoju hvalu domovini u jednu misaonu, osjećajnu pjesmu. Čak i ovoj vrsti pjesme, koja je tematski više vezana za hrvatski romantizam ili čak realizam, pjesnik je unio duh moderne. Ona gotovo da je ekspresionistička, što potvrđuje nestalna dužina stihova, odsustvo strofa i rime. Ono što je za Ivaniševića važno nije određena forma ni pravila koja je postavljaju, bitne su riječi koje će najbolje izraziti njegovu misao. Takva ekspresionistička forma za posljedicu ima eksplozivan ritam kojeg ustaljuje jedino nabrajanje s početka i u sredini pjesme.
Motivi koje pjesma sadržava su motivi iz prirode i domoljubni motivi. Ovi prvi su “brda”, “doline,” “rijeke”, “more”, “oblaci”, “kiša”, “snijeg”, “zemlja”, “kamen, “voda”, pa i “smijeh”, a domoljubni su “Hrvatska”, “majka” i “Hrvati”.
Od stilskih figura u pjesmi pronalazimo polisindeton (“Ni brda nisu,/ Ni doline, ni rijeke, ni more,/ Ni oblaci nisu…”), opkoračenje (” …ni kiša, ni snijeg nije/ Moja Hrvatska…”), aliteracija (ponavljanje suglasnika “nj” i”n”), asonanca (ponavljanje samoglasnika “i”) i usporedba (“te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi”)
Ovu pjesmu Drago Ivanišević je posvetio Većeslavu Holjevcu, kao što je mnoge svoje pjesme posvećivao značanim ljudima.
Bilješka o autoru
Drago Ivanišević značajan je hrvatski pjesnik druge polovice 20. stoljeća. Bio je pjesnik, dramatik, prevoditelj, slikar, urednik i kazališni redatelj.
Rođen je u Trstu 1907. godine, srednju školu završio je u Splitu, a fakultet u Beogradu gdje je diplomirao francuski jezik, jugoslavensku književnost i komparativnu povijest književnosti na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Školovao se i u Rimu i Münchenu, a doktorirao je Padovi.
Radio je kao asistent Branka Gavelle u beogradskom kazalištu, bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, gdje je radio i kao dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tamo je osnovao i Glumačke škole HNK-a. Bavio se raznim poslovima vezanim za kazališne i kulturu, ali i značajnim književnim radom.
Uređivao je časopis Teatar, te pisao eseje, kritike, novele, drame, ali je ipak najznačajniji ostao kao pjesnik i to dijalektalni, jer je najčešće pisao na čakavštini ili štokavskoj ikavici.
Zbirke pjesama na čakavštini izdana mu je 1960. godine pod imenom “Jubav”. Prije toga objavio je zbirku “Zemlja pod nogama2, 1940. godine, a zatim i zbirke “Kotarica stihova”, “Srž”, “Igra bogova ili pustinje ljubavi”, “Vrelo bez prestanka”, “Ljubav2 i mnoge druge.
Drago Ivanišević bio je jedan je od prvih hrvatskih modernističkih pjesnika, te zasigurno jedan od značajnijih. Umro je u Zagrebu 1981. godine.
Autor: K.V., V.B.
Odgovori