“Florentinske elegije” zbirka je pjesama Franje Cirakija. Autor se rodio 1847. godine u Slavonskoj Požegi, gimnaziju je polazio u Požegi, a pravo studirao u Zagrebu. Družio se sa svim poznatijim ličnostima svoga doba, od Rakovca do Šenoe. Osim književnom, bavio se i političkom djelatnošću. Godine 1871. putuje po Italiji, rezultat čega su “Florentinske elegije”, prvi put tiskane u ondašnjem poznatom časopisu “Viencu” 1872. godine.
Zbirka je okarakterizirana kao niz slikovitih lirskih putopisnih impresija, pisanih klasičnim metrom u formi elegijskog distiha. Teme koje se u zbirci nižu povezuju ljubavne i rodoljubne motive, pri čemu se izmjenjuju pjesnička raspoloženja i ton pjesme. Za razliku od pjesničkih vrsta himne ili ode, koje veličaju određenu pojavu, stanje i vrijednosti u ime zajednice, elegija je vrsta koja dopušta pjesniku da izrazi vlastite osjećaje i da progovori o sebi. Štoviše, prvotno značenje riječi “elegija”, koje potječe iz antičke tradicije je “tužaljka”, što otvara mogućnosti i za sjetne i bolne teme u zbirci.
“Florentinske elegije” elegijske su pjesme posvećene Firenci, talijanskom gradu koji je smatran kolijevkom europske umjetnosti. Ciraki u elegijama ne izostavlja spomenuti povijesnu i kulturnu pozadinu Firence, zbog čega je zbirka i svojevrsni turistički priručnik. Firenca pjesniku ne pruža samo usputno utočište kojemu će se diviti, nego ga svojom ljepotom podsjeća i na rodni kraj, iz čega proizlazi nostalgija i čežnja za domom. Poruka pjesme je da se treba diviti novim krajevima i upoznati ih što je moguće bolje, i povijesno i kulturno, ali da pri tome ne treba zaboraviti svoj rodni kraj i sve ljepote koje on nudi.
Ciraki je svoju umjetnost stvaranja elegijskog distiha podigao na visoku razinu, čime je postao uzor mnogim drugim virtuozima elegijskog pjesništva. Josip Andrić ga je zato prozvao “prvakom elegijskog pjesništva u hrvatskoj književnosti”.
Forma elegijskog distiha počiva na antičkim postavkama što odražava pjesnikovu naklonost tradicijskim vrstama i njihovom oživotvorenju, ali i prilagođavanje starih formi novim temama i modifikacije koje su u skladu s političkom situacijom u kojoj Ciraki piše. No, Cirakijeve elegije ne slijede u potpunosti tradicionalnu formu elegijskog distiha, koji se sastoji od jednog heksametra i jednog pentametra, nego svoje elegije piše u heksametrima.
Najpoznatije pjesme iz zbirke prve su dvije elegije, koje unatoč različitoj tematskoj opredijeljenosti i dalje zadržavaju osnovnu poantu zbirke – svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše, jer tamo srce vuče.
Elegija I. – analiza pjesme
Pjesnik otvara zbirku elegijom koja je po temi na prvi pogled pejsažna, čime navještava putopisni prizvuk zbirke. Osim pejsažne tematike, može nositi i misaonu, jer govori o pjesnikovim osjećajima prije i za vrijeme posjeta Firenci. Pozdravlja grad Firencu uzvišenim riječima: “Zdravo, ponosni grade”. Grad Firenca je apostrofiran, a pjesnik je lirski subjekt u prvom licu, koji moli grad da ga primi kao putnika. Oduševljenost koju osjeća zbog svog prvog posjeta Firenci izvire iz njegovih mladih dana: “Davno mi mlađano srce već želilo vidjeti neba/ Italskog plavetni svod, davno ga je vuklo tam.”. Njegova želja da vidi Firencu u njemu je stvarala bujicu osjećaja koji su rezultirali konačnim posjetom. Stoga je cijeli krajolik koji u pjesmi opisuje oslikan čak idilično- bukolskim motivima i epitetima. Prvi takav motiv je “cvjetna obala” rijeke Arno, što prije svega čitatelju pruža uvid u smještaj Firence. Ostali bukolske pjesničke slike su tihi lahor, vjetrić, plavetna kosa, italska djevojka, nebo, brijeg. Upotreba epiteta kao što su opojni (zrak), hladni, tihi (lahor), mil (pjev italske djevojke) ima svrhu dočarati polagani i čarobni ton pjesme, kojim pjesnik indirektno prenosi svoje osjećaje i doživljaje.
Prvi dio pjesme govori o njegovoj dalekoj čežnji za Italijom i Firencom. Time se vraća u prošlost i daje pjesmi i vremensku dimenziju. Sljedeća pjesnička slika prebacuje nas na “čarobnu sliku” florentinskog kraja koji pjesnik gleda u sadašnjosti, u kojoj piše pozdravnu odu gradu. Prošlost i sadašnjost povezuju dva posljednja distiha, u kojima se pjesnik spominje svog doma. Zato završetak pjesme pruža upečatljiv kontrast u odnosu na početni ton koji izražava pjesnikovu mladenačku čežnju za Italijom. Ta čežnja postepeno prelazi u čežnju za domom, na kojeg ga je podsjetila čarolija Firence: “Dođeš li u moj dom, pozdravi braću mi tam.”.
Posljednji distih ipak odaje dojam da se ne radi o tugovanju za domom, već pruža nadu da će se ipak jednog dana vratiti kući, ali da dotada treba uživati u svemu onome što mu pruža “ponosni grad na cvjetnoj obali Arna”. Pjesnik je ponovno onaj mladić iz prošlosti, koji u sadašnjosti ostvaruje svoju davnu čežnju, a kojoj će se radovati i u budućnosti kada bude u svom domu: “Reci da mlađan uživam divnog italskog neba/ Slađan milotan čar burnu što širi mi grud.”
Stilistički postupci Franje Cirakija u ovoj elegiji, a koji su svojstveni za cjelokupnu zbirku, tiču se upotrebe stilskih figura kojima se naglašavaju emocije i dočaravaju sjetna, čarobna, pa čak i bolna iskustva koja je pjesnik zaista doživio. Služi se inverzijom kako bi tradicijskoj elegiji podario uzvišeniji ton, ali i naglasio iskrenost i silinu svojih osjećaja. Najbrojniji su svakako epiteti koji sadrže “umilni” ton pastoralnog, čarobnog ugođaja, koji je pjesnik osjetio pri susretu s Firencom. Zbog forme elegijskog distiha i njegovog metra, pjesnik pribjegava skraćivanju riječi (sanci, tam, dost, mil) i inverziji, koja osim emotivnog i ugođajnog postupka, nije ništa drugo nego zahvat kojeg elegija iziskuje. Elegija je uglavnom okarakterizirana kao pjesma tužnog, sjetnog tona, čime prva elegija u zbirci ne odstupa sjećanjem na dom i izražavanjem mladenačkih želja, ali njezin glavni ugođaj nose elementi oduševljenja, zanosa, euforije i čarolije.
Elegija II. – analiza pjesme
Slično kao i u prvoj elegiji, pjesnik i ovdje povezuje tri vremenske dimenzije: prošlost, sadašnjost i budućnost. Pjesma govori o slavnoj firentinskoj povijesti i prošlosti, koje sačinjavaju i građevine i ljudi. Prvi stihovi odraz su ponosa na “stoljetni grad”, gdje “dične od starosti vire u nebo čađave kule, /Tesanog kamena stroj diže se smjelo u vis”. Firencu lijepom i slavnom čine prije svega zgrade koje su kao svjedoci prošlosti tu i u sadašnjosti. One su najvidljiviji odraz negdašnje slave. No Ciraki ne ostaje samo na onome oku vidljivom, nego iskazuje svoj ponos i divljenje i povijesnim osobama koje su zadužile Firencu: “Cosimo, veliki knez, kog ocem naroda zovu,/ Sjajni Lorenzo tu, unuk mu, osnova dvor”. Pjesnik je svjestan da su ljudi zapravo ti koji su proslavili grad i napravili od njega ono što ostaje za buduće naraštaje.
Prijelaz na sadašnjost i nagovještaj pesimistične slutnje za budućnost nalazimo u drugom djelu pjesmu. Spomen slavnog Michelangelovog kipa Davida donosi još svečaniji ton pjesmi. Kip je personificiran te Davida predstavlja kao svojevrsnog zaštitnika grada u budućnosti. Početak pjesme obavijen je epitetima koje odražavaju postojanost i slavu grada (dične kule, sjajne dvorane, ponosni rod, mnogo blaga), ali kip Davida kao da ne postoji više u tom vremenu. On je sada dio “orjaške slike” grada, u koju dolaze stranci i narušavaju njegovu čistoću i povijesnu tradiciju. David je onaj koji stoji na ulazu u dvor i podsjeća strance da odstupe i ne diraju ljepotu.
No vremena su se promijenila, David više ne predstavlja prijetnju: “Baci iz ruku na tle neškodljivo oružje svoje,/ Nije ti pomoći s njeg, vjeruj mi, Davide, sad!”. Firentinska slavna prošlost stavljena je u kontrast s turbulentnom sadašnjosti. Pri tome se osjeća snažna pjesnikova čežnja za minulim vremenima i želja za uspostavom negdašnje stoljetne Firence. Motiv stranaca koji se pojavljuje u posljednjim distisima odraz je političkih događanja u Europi. Dolazi do miješanja kultura, zatiranja, ali i rađanja novih nacija, ali sve to narušava san onih što negda staviše Davida dvor da im čuva.
Ciraki pjesmom dotiče i bolni problem o položaju Hrvata i njihovoj neafirmaciji među europskim silama (Englezi i Nijemci). Pjesnik se obraća Davidu gotovo opominjući ga: “Sada i Hrvat dođe da gleda tvoja čudesa,/ Davide, pusti i njeg, kada si puštao njih!”. Tu posebno do izražaja dolazi pjesnikov rodoljubni osjećaj i zauzimanje stava za priznanje hrvatskog nacionalnog identiteta. Ova elegija zato više govori o pjesnikovom odnosu prema političkoj situaciji i položaju Hrvata unutar europskih prilika, nego što se tiče slavljenja i pohvala firentinske prošlosti. Firenca mu je poslužila kao motivacija i slikovito dočaravanje nečeg puno dubljeg i jačeg nego što je divljenje jednom gradu. Težište pjesme nije stoga na gradu, nego na osjećajima lirskog subjekta.
Značajke pjesnikovog stila koje uočavamo u drugoj elegiji su upotreba epiteta (koji imaju ulogu dočaravanja pjesnikovih osjećaja), inverzije, apostrofe (pjesnik se obraća Davidu), a posebice kontrasta kojeg čini početak i kraj pjesme (početak sačinjavaju slike slavne prošlosti, a kraj oslikava tmurnu sadašnjost u kojoj stranci prodiru u Firencu).
Bilješka o autoru
Franjo Ciraki bio je pjesnik, pravnik i požeški gradonačelnik. Rodio se u Požegi 1847. godine, gdje je kasnije i živio, te tamo obavljao visoke političke dužnosti. Bio je bilježnik u Gradskom poglavarstvu, a onda i gradonačelnik.
Kao takav, veoma je uspješno skrbio o gradu, poticao graditeljstvo, izgradnju i otvaranje škola, kao i bolje uvjete obrazovanja u osnovnim i srednjim školama. Izgradio je dječačku pučku školi i dovršio gradnju Djevojačke škole.
Franjo Ciraki potaknuo je 1891. godine osnivanje glasnika Glasnik županije požeške.
Bio je pjesnik, pa je opjevao svoju Požegu i njene krajolike u svom epu “Jankovo ljetovanje”. Napisao je i zbirku “Sitne pjesme”, ali njegovo najpoznatije djelo ipak su “Florentinske elegije”. Ciraki je bio i prevoditelj, pa je prevodio djela s engleskog, njemačkog i francuskog jezika.
Umro je 1912 godine.
Autor: I.D.
Odgovori