Sve što se u Kranjčevićevoj prvoj zbirci pjesama “Bugarkinje” tek naslućuje, u punoj se mjeri očituje u najvećem dometu hrvatske poezije 19. stoljeća, Kranjčevićevoj zbirci “Izabrane pjesme”. Od pjesnika rodoljuba (pjesma “Moj dom”) i oštrog kritičara vlastitog društva, Kranjčević će se preobraziti u pjesnika čovjeka, čovječanstva, pjesnika svemirskih vizija.
Prijelaz prema tim kozmičkim motivima čini njegova satirička (“Gospodskom Kastoru”) i ostala lirika, nastala kao reakcija na društvenu situaciju u Bosni, u vrijeme Kallayevog doba, u kojem je proživio najveći dio života. U svojim ponajboljim pjesmama Kranjčević rješava neka bitna, egzistencijalna pitanja (“Mojsije”, “Posljednji Adam”), ali iz posebnog vidnog kuta.
Njegov problem proizlazi iz specifičnog shvaćanja pjesničke odgovornosti: njegovo je mišljenje da pjesnik mora biti mesija svojega naroda. Svojom vidovitošću mora shvatiti i ono što je običnom čovjeku nedostupno. Zadaća mu je izvesti narod iz patnji i neznanja, otkrivati svrhu i smisao ljudskog postojanja uopće.
Tražeći “više pravde, više kruha i slobode i vidjela” (“Zapad sunca”), a promatrajući svijet i život oko sebe kao niz apsurda protiv kojih se i pobunio, pjesnik je istodobno i u samome sebi morao rješavati sukobe između idealističke, religijske koncepcije svijeta što je upio u djetinjstvu i zaključno do boravka u rimskom Germanicumu te, u ono doba aktualnoga, Comteova pozitivizma.
Iz tih njegovih unutarnjih sukoba nastala su i njegova najbolja lirska ostvarenja, s titanskim, svemirskim metaforama i poredbama, religijskom terminologijom i vokabularom, pojavljujući se kao negacija klerikalizma, golgotske vizije motiva Krista (vrlo čest motiv u Kranjčevićevoj poeziji).
Također je pisao i o temi iseljeništva (“Iseljenik”).
Eli! Eli! Lama Azâvtani?! – analiza pjesme
Ovo je jedna misaona lirska pjesma, s obzirom da se u njoj tematski bavi egzistencijalnim pitanjima, uvrštenim unutar motiva Kristove žrtve. Prijevod naslova pjesme znači “Moj Bože! Moj Bože! Zašto si me ostavio?!”.
Osim glavnog motiva žrtve, pojavljuju se i drugi motivi. Među njima imamo i one biblijske, poput motiva Krista i Golgote, ali i one misaono-egzistencijalne, poput motiva smrti, ljudskih grijeha i povijesti ljudskog roda.
Ideja ove pjesme ukazuje na uzaludnost Kristove žrtve jer je ljudi ne znaju cijeniti. Budućnost ljudskog roda je stoga pesimistična jer čovjek unutar čovječanstva ne može ostvariti ono ljudsko u sebi. Kao pojedinac možda da, ali kao kolektiv nikako.
U pjesmi nalazimo mnoštvo stilskih figura. Među njima su i figure misli, koje se odnose na širi smisao onog što je rečeno. Od tih figura u pjesmi pronalazimo ironiju (“Mi ubijamo, Bože, sve zbog tebe – Hosana.” i “U ime čovječanstva i bratstva i slobode/ Počeše krvno kolo da bezbožnički vode“), poredbu (“Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!“), antitezu (“Da, ukidoste ropstvo, i cirkus, i hijenu,/ Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!/ I što smo nebu bliži, sve do neba smo – dalji!”) i gradaciju (“Badava gordo kube i mramor Panteona,/ I papuče od zlata i orgulje i zvona!/ Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,/ Badava alem gori na kruni i tijari!”).
Od figura dikcije, onih zasnovanih na učinku glasova i zvukova u govoru, pronalazimo anaforu. Ponavljaju se riječi “na” i “i” (“Na Golgoti je umro i svijet za to znade,/ Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,/ I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni,/ I derala se družba od gadne strasti pjana:/ I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi“)
Sintaktičke figure ili figure konstrukcije u pjesmi su inverzija (“Na golgoti je umro i svijet za to znade,/ Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,/ Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi!”) i polisindeton, u ovom slučaju ponavljaju se glasovi “o” i “i” (“I sramotu i bijedu i uvrede i varke/ I uzdahe i laži i mnoge suze žarke./ Sve milijuni vape: O pravice, o kruha!“)
U pjesmama nalazimo i figure riječi ili tropi, koje znače promjenu značenja riječi. Od njih tu je metafora (“Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.“), personifikacija (“Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,”) i razni epiteti (“žrtve davne”, “daleki, strašni, crni”, “krvno kolo”, “čovječanstvo mučno”).
Strofa u ovoj pjesmi je dvostih ili distih, povezan rimom.
Bilješka o autoru
Silvije Strahimir Kranjčević rođen je u Senju, a živio je u Sarajevu. Najznačajniji je hrvatski pjesnik realizma.
Bio je urednik književnog lista “Nada”. Kao učitelj službovao je u Bosni i Hercegovini jer se kao pravaš nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj.
Pjesnički opus počeo je kao pisac domoljubnih pjesama (“Moj dom”), ali je pisao o satiričku liriku (“Gospodskom Kastoru”) te misaone pjesme o bitnim, egzistencijalnim pitanjima (“Mojsije”). Neke pjesme sadržavaju religijske motive, poput onih o Kristu (“Eli! Eli! Lama Azâvtani?!”), ali su mu ipak glavni motivi u pjesmama motivi slobode, ropstva, vjere u ideale, traženje smisla života i čovjekov položaj u svijetu.
Ipak, osobitost njegovog pjesništva su upravo bibleizmi, biblijski izrazi, obilježja biblijskog književnog jezičnog izraza i stila
Najpoznatije zbirke poezije su mu “Bugarkinje”, “Izabrane pjesme” i “Trzaji”.
“Bugarkinje” su prva hrvatska zbirka rodoljubnih pjesama. Njena osobitost očituje se u promatranju rodoljublja i sa socijalnog stajališta, bez romantičnog patosa. U njoj govori o problemu tiranstva uopće, te o sukobu između idealističkog, religijskog i materijalističkog shvaćanja života i čovjeka.
Kranjčević je bio i prvi pjesnik moderne hrvatske književnosti, koji je uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu. Smatrao je da “pjesnik mora biti mesija svojega naroda”.
Autor: L.M.
Odgovori