“Dušin šipak” autora Tina Ujevića sastoji se od njegovih zbirka pjesma iz “Hrvatske mlade lirike”, “Auto na korzu”, “Lelek sebra”, “Kolajna”, “Ojađeno zvono”, “Žedan kamen na studencu”, “Mamurluci i pobješnjela krava” i pjesama po izboru Tonka Maroevića.
U pjesmama “Hrvatske mlade lirike”prevladavaju impersonalnost i slikovni element, dok su u samostalnim zbirkama iz prve faze očiti simbolički utjecaji.
U zbirkama “Lelek sebra” i “Kolajna” možemo uočiti strogu pjesničku formu gdje sonet zauzima prvo mjesto uz primjenu akcenatsko- silabičkoga stiha.
Možemo uočiti veliku emocionalnost subjekta koji glorificira patnju roba i predanost velikoj ljubavi. I žena i ljubav su glavne teme obje zbirke.
Ipak u zbirci “Lelak sebra” Ujević se pomalo udaljuje od motiva žene i okreće se vjerskim motivima, zatim je okrenut ljudskoj sudbini te nostalgiji za domovinom i obnovi mita o budućoj ideji slavenstva.
S druge strane zbirka “Kolajna” u potpunosti je posvećena ženi. Ona je organizirana kao kanconijer koji se sastoji od 48 pjesama, a čak i poredak tekstova ima značajnu ulogu. U biti, radi se o reinterpretaciji pjesništva koje govori o ljubavi na moderan način. Autor je reinterpretirao pjesništvo iz kasnog srednjeg vijeka, renesanse i modernizma.
Što se tiče tradicije o njoj se na izravan način govori u pjesmi “Kolajne”, a u njoj se lirski subjekt identificira s trubadurima. Također, može se vidjeti i upotreba arhaizama (na primjer “jur”-“već”). Ujević idealizira ženu no u isto vrijeme ona je za njega glavni razlog čovjekove propasti.
Zbirkom pjesama “Auto na korzu” vidi se veliki preokret u Ujevićevoj poeziji. Iako se i dalje pojavljuju soneti s pravilnim rimama i akcenatsko-silabičkim metrima kao i ljubavna tematika, ipak sada možemo primijetiti sastave duljeg opsega, a tematika ide u pravcu misaonosti, filozofije i retorike.
“Auto na korzu” je zbirka specifična po vezanom stihu te je stilski heterogena. Isto tako možemo i primijetiti da su mnoge pjesme napisane slobodnim stihom.
Sve to posljedica je autorove prihvaćenosti novih pjesničkih pravaca kao što su talijanski futurizam, njemački ekspresionizam te u konačnici i francuski nadrealizam. Lirski subjekt je moderniziran ako gledamo liriku njegove prethodne faze pa se ističe raspršenost i pripadnost svjetskoj cjelini.
U zbirkama “Ojađeno zvono” i “Žedan kamen na studencu”, možemo ga svrstati u dva smjera u kojima se kreće kompozicija teksta.
Prvi smjer je panoramski i on se može opisati kao mnoštvo slika koje riječima autor predočuje iz nejasnih izvora, a drugi je okarakteriziran kao neprestano kruženje u kojem se slike koje su elementi opisa učvršćuju oko jedne izabrane točke (simbola, slike ili osobine).
Slobodni stih je često vrlo dug, a autor njime pridaje poetskom jeziku ekstatični ton pjesniku, odnosno lirskom subjektu daje karakter modernog vizionara.
Autor se također služi i rimovanim stihom koji je različite duljine. Svime time on pokušava u pjesmama predočiti dinamički aspekt stvarnosti. Korijene takvih postupaka možemo vidjeti kod talijanskih futurista, ali i kod tehničkih izuma.
Zbog svojih velikih djela, odnosno pjesama Tin Ujević s pravom je autor koji zauzima i dan danas elitni položaj klasika. Čitajući njegove stihove zasigurno smo bogatiji za jedno novo iskustvo, oni nas potiču, osnažuju te jačaju naše osjetilo življenja.
Bilješka o autoru
Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.
1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.
Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.
1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.
Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.
1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.
Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.
Nakon smrti u Zagrebu u vremenu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.
Autor: M.L.
Odgovori