“Izabrana djela”, izdana 1982. godine, sadrže pjesme iz nekoliko najpoznatijih zbirki Vesne Parun. Među njima je i pjesma “Mati čovjekova”. Tu su pjesme iz zbirke “Zore i vihori” koja je izdana 1947. godine. Pjesme u toj zbirci su odraz mladenačkih razmišljanja, pa stoga ni sve pjesme nisu zrele ni staložene. Unatoč tome, pjesme su opojne i bogate raznim vizualnim i auditivnim slikama. Sve pjesme su u “zvucima, bojama, slikama, ugođajima.” U cijeloj zbirci su prisutna dva osnovna, a opet oprečna osjećaja. To su radost života, žudnja i živa mladost kojoj se suprotstavljaju rat i smrt, što i ne čudi, budući da je zbirka izdana netom poslije Drugog svjetskog rata.
Slijede pjesme iz zbirki “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini”, Vesna Parun otkriva svijet strasti, žudnje, patnje i bola. Za nju patnja nema kraja, ona ne miruje. Jedini trenuci bez bola i patnje su kratki trenuci sna i zaborava. Ljubav prikazuje kao “zlo i prokletstvo u kojem je sadržano uznesenje i padanje, življenje i umiranje, sa zvjezdanim osvjetljenjem i tamnim ponorima“. Unatoč tome, Vesna Parun je ljubav živjela i osjećala. Većina napisanih stihova izašla je kao proizvod neizmjerne patnje zbog ljubavi, a ne zbog doživljavanja strasti i zato se u njezinim stihovima često osjeća strah, strah od zaborava i prolaznosti.
Uz stihove iz ove tri zbirke, u ovom izboru nalazimo i pjesme iz zbirke “Vidrama vjerna”, “Pusti me da otpočinem”, “Jao jutro”, “Vjetar Trakije”, “Gong”, “Koralj vraćen moru” i “Ti i nikad” koje su pune osjećaja praznine i samoće, ali i “blage pomirenosti s nemilom sudbinom“. Uz to prisutna je i empatija prema drugim ljudima koji dijele istu sudbinu. U zbirkama “Ukleti dažd” i onima koje je napisala kasnije (“Tragom Magde Isanos”, “Sto soneta”, “I prolazim životom”, “Stid me je umrijeti” i “Olovni golub”) vidi se da su pjesme koje je napisala “po dubini i snazi iskaza nadilaze sva njena ranija (ljubavna) ostvarenja“.
Dom na cesti – analiza pjesme
Pjesma “Dom na cesti” pripada zbirci “Ropstvo” koja izlazi 1957. godine. U zbirci “Ropstvo” kao i u zbirci “Crna maslina” Vesna Parun daje “zaokruženu i cjelovitu kroniku svoga ljubavnog života, sa svim svojim nimalo svijetlim iskustvima.” U ovoj pjesmi, kao i u mnogim drugima, pjesnikinja pati i snažan je osjećaj straha. Pjesma je kratka, broji svega pet strofa sa nejednakim brojem stihova. Prva i druga strofa imaju po tri stiha, treća samo dva stiha, a četvrta i peta četiri stiha. Stihovi niu povezani rimom. Vesna Parun nam riječima oslikava prostor u kojem se nalazi i njima prikazuje snažne, ali tamne slike u kojima nagoviješta strah i patnju:
“Ležah u prašini kraj ceste
(…)
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.”
U takvoj tami ona ne vidi njegovo lice ni ruke ni on njezine. No, odjednom zbog jedne ptice otvara oči i taj stih označava ne samo fizičko otvaranje oči, već otvaranje oči kao buđenje iz života u kojem je živjela.
“Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.”
U zadnjem stihu doznajemo, da nakon otvaranja oči ono što je on doznao nije bilo dovoljno da ga zadrži, već:
“I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i dom moj.”
U tim stihovima iščitavamo izgubljenost kojoj se ne nazire lijek. I opet je pjesnikinja ostavljena u samoći i svom lutanju koje će trajati vječno. U tom lutanju se traži nešto nedostižno, a ljubav pjesnikinje je lutalačka i puna nemira, te traži nešto čega nema.
Bilješka o autoru
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu. Vesna je zajedno sa svojom obitelji živjela teško, jer joj je otac kao općinski činovnik često ostajao bez posla. Osnovnu školu je pohađala na Visu.
Sa svojih 10 godina objavljuje prvu pjesmicu u Anđelu čuvaru. Maturirala je u Splitu 1940. godine. U jesen te iste godine upisuje studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Za vrijeme rata s obitelji je živjela u Sesvetama kod Zagreba. Često je pobolijevala, a uz tifus od kojeg je oboljela proživljavala je i krize zbog nesretne ljubavi.
Vesna Parun je jedna od najistaknutijih pjesnikinja u hrvatskoj književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća. “Bljesnula je naglo i u punom sjaju zbirkom Zore i vihori (1947) koja je po mnogočemu značila datum u razvojnom toku novije hrvatske poezije.” Uz tu zbirku objavila je još i zbirke Pjesme (1947.), Crna maslina (1955.), Ropstvo (1957.), Ti i nikad (1959.), Koralj vraćen moru (1959.) i mnoge druge.
Njezini stihovi prevedeni su na mnoge strane jezike: poljski, ruski, češki, slovački, bugarski, slovenski, gruzijski…
Umrla je 2010. godine u Stubičkim Toplicama.
Autor: N.B.
Odgovori