• BA
  • DE
  • EN
  • HR
  • IT
  • RS
  • SI

Lektire.hr

pomoć pri pisanju lektira

  • Naslovnica
  • Knjige
  • Lektire
  • Pjesme
  • Biografije
  • Književnost
  • Jezik
Pitanja za višu ocjenu >>
Pitanja za višu ocjenu >>

Azur

Analiza lektire / Stéphane Mallarmé

Stéphane Mallarmé francuski je modernistički pjesnik, koji je svoje uzore našao u Charlesu Baudelaireu i E. A. Poeu te se razvijao pod utjecajem književne škole “Parnas”. Preuzeo je kult ljepote i idealističke težnje ostvarenja “čiste poezije”, koja donosi “čistu ideju”.

Prve pjesme, od kojih su najpoznatije “Zvonar” i “Azur”, izašle su 1866. godine u antologiji “Suvremeni Parnas”. Ostalu značajniju liriku Mallarmé je objavio u zbirci “Pjesme” iz 1887. godine. Potonjom zbirkom utjecao je na generaciju mladih simbolista i razvio ideju hermetične i teško razumljive poezije. Takozvano “sugestivno pjesništvo” ne priopćuje ništa na jasnoj i svjesnoj razini, nego ostavlja mogućnost višestrukog razumijevanja. To je jedna od glavnih ideja Mallarméove poezije. Osim toga, ostvarenje “čiste poezije” odvraća poglede od svakodnevnog iskustva i dovodi do mnogoznačnosti poezije. Svojom poezijom ovaj pjesnik utjecao je na mnogobrojne umjetnike – glazbene i likovne.

Pjesma “Azur” napisana je 1864. godine, a objavljena je dvije godine poslije. Jedna je od Mallarméovih ranih pjesničkih radova, pa najbolje odražava ideale „čiste poezije“ i ideal nedostižne ljepote po uzoru na Baudelairea.

Azur – analiza pjesme

Naslov pjesme “Azur” veoma je diskutiran i u sebi krije simboliku. Naime, prvi slog az- upućuje na sveukupnost znanja jezika (od A do Z, od početka do kraja), dok drugi slog -ur teoretičari povezuju s osnovnom visinom glazbene note. Tako već i sam naslov krije mnogoznačna tumačenja i spaja jezičnu i glazbenu zbilju.

Azur simbolizira plavu boju i nebo, a za Mallarméa je to i simbol nedostižnog ideala, koji je iznad obične svakodnevice. “Vječnoga azura ironična premoć satire”, kao da se plavi azur/Ideal iznad čovjeka ruga, “pjesnika što prokle svoj genij i nemoć,/ Kroz jalovu pustoš boli kada puže.” Pjesnik je dio zemnog svijeta i boli ga biti dio tog neinspirativnog svijeta, osjeća kao da mu je duša prazna. Nebo iznad, kao ideal nedostižne ljepote u kontrastu je sa zemaljskom dosadom i jalom, koji u pjesniku stvaraju osjećaj izgubljenosti. “Žmirim i u bijegu ćutim da me gleda”, u njemu osjećaj postojanja ideala izaziva tjeskobu, jer mu je nedostižan.

U trećoj strofi zaziva magle da se svojim “pepeljastim parama” dignu prema nebu i razapnu “mirni pokrovom pred modrinu”. Pokušava pobjeći od stvarnosti, tako što će zakamuflirati poglede na ono što mu je nedohvatljivo. U četvrtoj strofi doziva “dragu Dosadu” da skupi plave pore, a gar dimnjaka s kuća, u petoj strofi, doziva da ugasi “žućkastu smrt sunca iznad horizonta”. Plavetnilu neba, koje je sadržano u riječi “azur” suprotstavljeni su predmeti iz zbilje: magla, bare, pare iz dimnjaka.

U šestoj strofi lirski subjekt konačno odustaje od potrage za idealom: “Nema neba.” Odnosno, odriče se nedostižnih ideala, koji predstavljaju kult ljepote. Obrat donosi njegovo skretanje od neba ka zemlji, štoviše, smrti: “Tebi hrlim, tvari, čisti/ Uspomenu Grijeha i zlih Ideala/Mučenika koji dijeli ležaj isti/ S ljudskim zvjerstvom u dnu blagosti i zala.” Tamo je sve dostupno svima, i blagosti i zlu, “jer tu hoću… da mi duša zijevom preminuće rida…”.

Posljednje dvije strofe opet vraćaju fokus na azur, koji se zlokobno vraća i trijumfira u borbi pjesnikovih ideala. Tu se vidi izraz pjesnikove umjetnosti sinestezije, kojom povezuje akustično-vizualne pjesničke slike, koje simboliziraju tajanstveno u vidljivome: “sad je pjesan zvona”, “To živ metal zri u angelusu plavom”. Azur je uspoređen s “mjednim mačem” koji se spušta i “kotrlja se maglom”, reže dosadu i sve ono suprotstavljeno blještavoj svjetlosti ideala.

Početni bijeg kojim je lirski subjekt nastojao sebi staviti masku kojom će pobjeći od stvarnosti, eskalira u posljednjoj strofi, kada biva uhvaćen, štoviše, “opsjednut”. “Azur! Azur! Azur ledni!” ga je opsjeo i kao čarolija se spustio na njegov dosadni život, u kojem se opirao i sumnjao da može dostići taj ideal. No posljednja strofa donosi poruku i o cijeni kulta ljepote. Stoga ti stihovi ne govore o optimističnoj viziji konačnog postizanja “čiste ljepote”, nego o cijeni koju čovjek mora platiti kada teži toj ljepoti. Ona ga uhvati kao opsesivna misao i postane njegov mač, ledena oštrica, a sve što je dotada bilo lijepo u toj ljepoti, sada je mučno okružje iz kojeg nema više bijega.

Pjesma u prijevodu Vladimira Gerića sastoji se od devet katrena, pisanih unakrsno rimovanim dvanaestercima. Pjesma obiluje simbolima i metaforama, a figure dikcije, aliteracije i asonance, često su u funkciji onomatopeje (“Zalud! Azur likuje, čuj, sad je pjesan zvona.”).

Bilješka o autoru

Stephane Mallarmé, pravim imenom Etienne Mallarmé, bio je značajan francuski simbolistički pjesnik i kritičar, a njegov rad je utjecao na razvoj kubizma, futurizma, dadaizma i književnog nadrealizma općenito.

Mallarmé je rođen u Parizu 1842. godine. Većinu života radio je kao učitelj engleskog, ali od toga je uglavnom živio u siromaštvu. Ipak, već za života je postao cijenjeni pjesnik, kojeg su posjećivali ugledni pjesnici, filozofi i intelektualci te raspravljali o važnim kulturno-umjetničkim temama. Njegova grupa intelektualca prozvana je “les Mardistes” ili “Utorkaši”, jer su se sastajali svaki utorak.

Mallarmé je u svijetu umjetnosti bio sam centar intelektualnog života, pa je njegov rad i učenje utjecalo na mnoge nadolazeće pjesnike, a time i književne smjerove. Njegovi rani pjesnički radovi bili inspirirani Baudlearom, osnivačem simbolizma, ali kasnije je Mallarmé razvio svoj stil, inspiriran ne samo književnošću već i ostalim umjetničkim izrazima, poput slikarstva ili glazbe.

Zato on u svojim pjesmama koristi i audio-vizualne elemente kako bi ostvario “čistu poeziju” svoje lirike te tako prikazao i “čistu ideju”. Zbog kombinacija riječi, određenog ritma u funkciji ideje i sličnih elemenata njegove poezije, ponekad je jako teško prevesti Mallarméova djela na neke druge jezike. Ipak, njegov rad utjecao je na mnoge umjetnike, baš kao što su mnogi utjecali i na njega.

Najbolja djela Stephana Mallarméa su poema “Faunovo poslijepodne”, objavljena 1876. godine i poema “Azur”, dok je njegovo najavangardnije djelo pjesma “Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj” iz 1897. godine.

Mallarmé je umro 1864. godine.

Autor: I.D.

Kako napisati lektiru (video tutorial)

Odgovori Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Književnost.hr traži autore za objavu svojih književnih radova!

Top autori

Anto Gardaš Antun Branko Šimić August Šenoa Biblija Braća Grimm Charles Perrault Dinko Šimunović Dobriša Cesarić Dragutin Tadijanović Hans Christian Andersen Hrvoje Hitrec Ivan Kušan Ivana Brlić-Mažuranić Miroslav Krleža Nada Iveljić Ranko Marinković Silvije Strahimir Kranjčević Slavko Mihalić Sunčana Škrinjarić Tin Ujević Vladimir Nazor William Shakespeare Željka Horvat-Vukelja Zlata Kolarić-Kišur Zlatko Krilić
Popis svih autora >>

Informacije

  • Pomoć
  • O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Marketing
  • Uvjeti korištenja

Korisno

  • Pitanja za ponavljanje
  • Knjige
  • Analize pjesama
  • Književnost
  • Jezik
  • Zatražite novu lektiru

Lektire

  • Po autorima
  • Po abecedi
  • Po razredima
  • Pjesme

Mreža portala

  • Bajke.hr
  • Biografija.com
  • Književnost.hr
  • Molitva.hr
  • Obrazovanje.hr
  • Poezija.hr

Copyright © 2010.–2023. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.

English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija
English | BiH | Deutschland | Hrvatska | Italia | Slovenija | Srbija