Azur

Stéphane Mallarmé francuski je modernistički pjesnik, koji je svoje uzore našao u Charlesu Baudelaireu i E. A. Poeu te se razvijao pod utjecajem književne škole “Parnas”. Preuzeo je kult ljepote i idealističke težnje ostvarenja “čiste poezije”, koja donosi “čistu ideju”.

Prve pjesme, od kojih su najpoznatije “Zvonar” i “Azur”, izašle su 1866. godine u antologiji “Suvremeni Parnas”. Ostalu značajniju liriku Mallarmé je objavio u zbirci “Pjesme” iz 1887. godine. Potonjom zbirkom utjecao je na generaciju mladih simbolista i razvio ideju hermetične i teško razumljive poezije. Takozvano “sugestivno pjesništvo” ne priopćuje ništa na jasnoj i svjesnoj razini, nego ostavlja mogućnost višestrukog razumijevanja. To je jedna od glavnih ideja Mallarméove poezije. Osim toga, ostvarenje “čiste poezije” odvraća poglede od svakodnevnog iskustva i dovodi do mnogoznačnosti poezije. Svojom poezijom ovaj pjesnik utjecao je na mnogobrojne umjetnike – glazbene i likovne.

Pjesma “Azur” napisana je 1864. godine, a objavljena je dvije godine poslije. Jedna je od Mallarméovih ranih pjesničkih radova, pa najbolje odražava ideale „čiste poezije“ i ideal nedostižne ljepote po uzoru na Baudelairea.

Azur – analiza pjesme

Naslov pjesme “Azur” veoma je diskutiran i u sebi krije simboliku. Naime, prvi slog az- upućuje na sveukupnost znanja jezika (od A do Z, od početka do kraja), dok drugi slog -ur teoretičari povezuju s osnovnom visinom glazbene note. Tako već i sam naslov krije mnogoznačna tumačenja i spaja jezičnu i glazbenu zbilju.

Azur simbolizira plavu boju i nebo, a za Mallarméa je to i simbol nedostižnog ideala, koji je iznad obične svakodnevice. “Vječnoga azura ironična premoć satire”, kao da se plavi azur/Ideal iznad čovjeka ruga, “pjesnika što prokle svoj genij i nemoć,/ Kroz jalovu pustoš boli kada puže.” Pjesnik je dio zemnog svijeta i boli ga biti dio tog neinspirativnog svijeta, osjeća kao da mu je duša prazna. Nebo iznad, kao ideal nedostižne ljepote u kontrastu je sa zemaljskom dosadom i jalom, koji u pjesniku stvaraju osjećaj izgubljenosti. “Žmirim i u bijegu ćutim da me gleda”, u njemu osjećaj postojanja ideala izaziva tjeskobu, jer mu je nedostižan.

U trećoj strofi zaziva magle da se svojim “pepeljastim parama” dignu prema nebu i razapnu “mirni pokrovom pred modrinu”. Pokušava pobjeći od stvarnosti, tako što će zakamuflirati poglede na ono što mu je nedohvatljivo. U četvrtoj strofi doziva “dragu Dosadu” da skupi plave pore, a gar dimnjaka s kuća, u petoj strofi, doziva da ugasi “žućkastu smrt sunca iznad horizonta”. Plavetnilu neba, koje je sadržano u riječi “azur” suprotstavljeni su predmeti iz zbilje: magla, bare, pare iz dimnjaka.

U šestoj strofi lirski subjekt konačno odustaje od potrage za idealom: “Nema neba.” Odnosno, odriče se nedostižnih ideala, koji predstavljaju kult ljepote. Obrat donosi njegovo skretanje od neba ka zemlji, štoviše, smrti: “Tebi hrlim, tvari, čisti/ Uspomenu Grijeha i zlih Ideala/Mučenika koji dijeli ležaj isti/ S ljudskim zvjerstvom u dnu blagosti i zala.” Tamo je sve dostupno svima, i blagosti i zlu, “jer tu hoću… da mi duša zijevom preminuće rida…”.

Posljednje dvije strofe opet vraćaju fokus na azur, koji se zlokobno vraća i trijumfira u borbi pjesnikovih ideala. Tu se vidi izraz pjesnikove umjetnosti sinestezije, kojom povezuje akustično-vizualne pjesničke slike, koje simboliziraju tajanstveno u vidljivome: “sad je pjesan zvona”, “To živ metal zri u angelusu plavom”. Azur je uspoređen s “mjednim mačem” koji se spušta i “kotrlja se maglom”, reže dosadu i sve ono suprotstavljeno blještavoj svjetlosti ideala.

Početni bijeg kojim je lirski subjekt nastojao sebi staviti masku kojom će pobjeći od stvarnosti, eskalira u posljednjoj strofi, kada biva uhvaćen, štoviše, “opsjednut”. “Azur! Azur! Azur ledni!” ga je opsjeo i kao čarolija se spustio na njegov dosadni život, u kojem se opirao i sumnjao da može dostići taj ideal. No posljednja strofa donosi poruku i o cijeni kulta ljepote. Stoga ti stihovi ne govore o optimističnoj viziji konačnog postizanja “čiste ljepote”, nego o cijeni koju čovjek mora platiti kada teži toj ljepoti. Ona ga uhvati kao opsesivna misao i postane njegov mač, ledena oštrica, a sve što je dotada bilo lijepo u toj ljepoti, sada je mučno okružje iz kojeg nema više bijega.

Pjesma u prijevodu Vladimira Gerića sastoji se od devet katrena, pisanih unakrsno rimovanim dvanaestercima. Pjesma obiluje simbolima i metaforama, a figure dikcije, aliteracije i asonance, često su u funkciji onomatopeje (“Zalud! Azur likuje, čuj, sad je pjesan zvona.”).

Bilješka o autoru

Stephane Mallarmé, pravim imenom Etienne Mallarmé, bio je značajan francuski simbolistički pjesnik i kritičar, a njegov rad je utjecao na razvoj kubizma, futurizma, dadaizma i književnog nadrealizma općenito.

Mallarmé je rođen u Parizu 1842. godine. Većinu života radio je kao učitelj engleskog, ali od toga je uglavnom živio u siromaštvu. Ipak, već za života je postao cijenjeni pjesnik, kojeg su posjećivali ugledni pjesnici, filozofi i intelektualci te raspravljali o važnim kulturno-umjetničkim temama. Njegova grupa intelektualca prozvana je “les Mardistes” ili “Utorkaši”, jer su se sastajali svaki utorak.

Mallarmé je u svijetu umjetnosti bio sam centar intelektualnog života, pa je njegov rad i učenje utjecalo na mnoge nadolazeće pjesnike, a time i književne smjerove. Njegovi rani pjesnički radovi bili inspirirani Baudlearom, osnivačem simbolizma, ali kasnije je Mallarmé razvio svoj stil, inspiriran ne samo književnošću već i ostalim umjetničkim izrazima, poput slikarstva ili glazbe.

Zato on u svojim pjesmama koristi i audio-vizualne elemente kako bi ostvario “čistu poeziju” svoje lirike te tako prikazao i “čistu ideju”. Zbog kombinacija riječi, određenog ritma u funkciji ideje i sličnih elemenata njegove poezije, ponekad je jako teško prevesti Mallarméova djela na neke druge jezike. Ipak, njegov rad utjecao je na mnoge umjetnike, baš kao što su mnogi utjecali i na njega.

Najbolja djela Stephana Mallarméa su poema “Faunovo poslijepodne”, objavljena 1876. godine i poema “Azur”, dok je njegovo najavangardnije djelo pjesma “Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj” iz 1897. godine.

Mallarmé je umro 1864. godine.

Autor: I.D.