Federico García Lorca pjesnik je i dramski pisac rođen u blizini Granade u Španjolskoj, 1898. godine. U Madridu je studirao književnost i pravo, gdje se upoznao i s poznatim intelektualcima svoga vremena te se družio s Luisom Buñuelom i Salvadorom Dalijem. Zanimao se za slikarstvo, glazbu, poeziju, ali i za kazalište. Njegovo stvaralaštvo pripada stilskom pluralizmu koji se pojavljuje na početku 20. stoljeća, pa ga možemo okarakterizirati kao impresionista, ekspresionista, pa čak i nadrealista. Kao i drugi umjetnici njegovog doba i Lorca je dio “izgubljene generacije”, mladih ljudi koji se osjećaju bespomoćno i izgubljeno te sve proživljavaju mnogo intenzivnije nego drugi ljudi. Čak mu je i život tragično završio, što je bio slučaj s većinom pripadnika “izgubljene generacije”: ubili su ga pripadnici Francove vlade, u Španjolskom građanskom ratu 1936. godine.
Njegov pjesnički izraz kombinacije je nekoliko elemenata. Možemo primijetiti oslanjanje na književni tradiciju, pozivanje na motive i teme andaluzijskih narodnih pjesama, a s druge strane, osjetna je njegova naklonost novim stilskim pravcima, poput impresionizma ili nadrealizma.
Tematski su mu pjesme obavijene u motive smrti, patnje, boli i samoće, čak i onda kada piše o krajoliku, Španjolskoj i putovanjima. Lorca u pjesmama donosi nove, originalne metafore, povezane često s rodnim krajem i motivima tipičnima za španjolsko podneblje. Redefinicija metafora (npr. za njega mjesec predstavlja nesreću) osigurala mu je isticanje i popularnost do danas.
Prva zbirka pjesama “Dojmovi i krajolici” objavljena je 1918. godine, a nakon nje, do i nakon smrti objavljeno mu je više pjesničkih zbirki od kojih su najpoznatije: “Knjiga pjesama”, “Pjesme”, “Ciganski romancero”, “Spjev dubokog pjeva”, “Pjesnik u New Yorku” i druge.
Konjikova pjesma – analiza pjesme
Ova refleksivna lirska pjesma jedna je od Lorcinih antologijskih djela, koja sažimaju postavke njegovog pjesničkog stvaralaštva. Sastoji se od tri katrena, uokvirena ponavljajućim distisima (na početku i kraju pjesme): “Cordoba./ Daleka i sama.”. Cordoba je grad u južnoj Španjolskoj, koji za subjekta pjesme predstavlja nešto nedostižno, kao biblijsku obećanu zemlju. Lirski subjekt u prvom licu jednine, predstavlja konjanika, koji kreće na dug i osamljen, ali zamišljeni i metaforički put. Pjesma je rezultat njegovih osjećaja koje veže uz “putovanje” i znakova koji se na putu nalaze.
Glavni simbol pjesme je smrt, koja se ostvaruje kroz više metafora. Specifičnost Lorcinog pjesništva su inovativne metafore. Tako su “kobila crna” i “velika luna” slutnja smrti i nesreće. Kontradikcija koja se pojavljuje u prvom katrenu vizualna je pjesnička slika “maslina u bisagama”. Motiv masline također povezujemo uz kršćansku, biblijsku tematiku. Isus je molio u svoje posljednje sate u Getsemanskom vrtu, u kojem su zasađene masline. Iako je konjanikov put njegov Getsemani, koji mu predskazuje skoru smrt, masline su simbol života, obilja (hrane) i nade.
Simboliku i slikovitost pjesme Lorca izražava kromatskim toniranjem. Crna (kobila) i crvena (luna), boje su koje predstavljaju stradanje i prolivenu krv, ali na ovaj način pjesnik pjesmu diže i na razinu slikarskog remek-djela, čime objedinjuje više grana umjetnosti.
Kako konjanik napreduje na svom putu, ugođaj pjesme intonira sve veću tjeskobu i neizvjesnost. Putnik umire prije nego dolazi u obećanu Cordobu, što je izraženo u posljednjem katrenu. Ova strofa sadržava anaforu, u kojoj se ponavlja uzvik “jao”, kao izraz straha i boli. Trostruko ponavljanje asocira i na biblijsko Sveto Trojstvo i općenitu simboliku broja tri. Ali uzvik “jao” izražava i shvaćanje umjetnosti kao krika, odnosno načina ekspresije osjećaja i ljudskih duševnih stanja (kao što je npr. na glasovitoj slici Edvarda Muncha “Krik”).
Svatko u svom životu ima cilj i određenu ambiciju koju se trudi dostići. Za konjanika je to Cordoba, koja simbolizira njegove snove i ideale. Konjanik ne uspijeva doseći svoje zacrtano odredište, “smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu”. Epiteti “daleka i sama” koji se uz Cordobu vežu u početnom i završnom distihu pjesme, oslikavaju sumnju u dosezanje i konačno, apsolutnu nedostižnost subjektovog cilja. Lorca je dao uvid u stanje duha cijele “izgubljene generacije” kojoj pripada, a koja umire prije smrti.
Bilješka o autoru
Federico Gracia Lorca značajni je španjolski pisac i dramatičar. Najugledniji je španjolski pjesnik 20. stoljeća, koji je sjedinio tradicionalnu španjolsku književnost s modernom književnošću. Rođen je 1898. godine blizu Grande u Španjolskoj. Bio je sin bogatog veleposjednika, pa iako je imao najbolje prilike za obrazovanje, sam nije bio previše uspješan učenik.
U osnovnoj školi preselio se u Granadu, a kasnije na studij književnosti u Madrid. Godinu dana prije toga, 1918., izdao je svoju prvu zbirku pjesama “Dojmovi i krajolici”, napisanu u tradicionalnom stilu realizma. Tek sljedeća zbirka dobivala je odlike Lorcine lirike, po kojoj će kasnije biti poznat. Bila je to zbirka “Knjiga pjesama”. U Madridu se Lorca upoznao i družio sa španjolskom intelektualnom i umjetničkom elitom, a među njima su bili i njegovi prijatelji Luis Buñuel i Salvador Dalí. Lorca je učio je i glazbu, a posebnu ljubav razvio je prema narodnim pjesmama, što ga je kasnije potaklo da skuplja narodno blago.
U Madridu je Lorca upoznao i suvremene europske struje, što se tiče i politike i umjetnosti, ali ipak, unatoč svemu tome, s godinama je postajao i sve depresivniji i osamljeniji zbog okoline koja nije prihvaćala njegovu homoseksualnu orijentaciju. Zato su ga roditelji poslala u Ameriku.
Dvije godine prije odlaska, Lorca je objavio zbirku pjesama “Pjesme”, koja je sadržavala njegova djela od 1921. do 1924. godine. 1928. izdao je svoju najpoznatiju zbirku “Ciganski romancero”. Lorca je živio u SAD-u, najviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu. Za vrijeme boravka u Americi napisao je zbirku “Pjesnik u New Yorku”, koja je izdana posthumno, u Meksiku 1940. godine.
Lorca se 1930. vratio u Španjolsku, koja je tek bila proglašena Republikom, i prihvatio posao direktora i animatora u putujućem kazalištu “La Barraca”. S njime je proputovao sve dijelove Španjolske – od onih najbogatijih do najzapuštenijih. U kazalištu su izvodili klasike i tako izvršavali svoju društvenu ulogu kazališta. Lorca je pisao i dramska djela. Prvo je bilo djelo “Urok leptirice”, a slijedile su pučka romansa “Mariana Pineda”, farsa “Čudesna obućarka”, romantična komedija “Gospojica Rosita, usidjelica ili Jezik cvijeća” i druge. U dramskim djelima Lorca je snažno opisivao ljudsku patnju i strast, na vrlo neposredan i slikovit način.
Lorca je ubijen za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, kada su ga uhvatili fašistički vojnici, 1936. godine. Vlada koja je uslijedila u Španjolskoj, pokušala je uništiti spomen na Lorcu, pa su uništavali njegova djela i zabranili spomen njegova imena. Ipak, Lorca je bio jedna od prvih i najslavnijih žrtava Španjolskog građanskog rata, pa je time postao i simbol te političke represije, ali i cjelokupne fašističke tiranije u Španjolskoj.
Autor: I.D.
Odgovori