“Igračka vjetrova” izbor je iz Ujevićevih proznih i lirskih djela, koja nosi naslov po istoimenoj pjesmi, koja se također nalazi u zbirci. Zbirka je sukus pjesnikovih djela iz raznih vremenskih razdoblja. On sadržava i pjesme kojima naglašava osobne boli i tragedije, tajne njegove duboke, ali netjelesne ljubavi, pjesme o ljudskoj slozi i bratstvu, refleksivne pjesme koje sadržavaju filozofska promišljanja, a onda i kozmičku čežnju za visinama, a na kraju i one u kojima se jasno vidi Ujevićevo pomirenje sa životom.
Pjesme obuhvaćaju sve tipove njegova stila – od otvorenog, slobodnog stiha, koji svojim intelektualnim sadržajem odiše modernom, pa do zatvorenih formi koje su ispoljavale njegove unutarnje tjeskobe. U pjesmama pronalazimo elemente ekspresionizma, čak i dadaizma kao još jednog oblika pobune protiv ustaljene forme, a onda i nadrealističke opise koji jedini svojom formom mogu opisati katkad kaotično stanje pjesnikova uma.
“Igračka vjetrova” naslov je koji zasigurno najbolje opisuje Ujevićev boemski život koji se često oslikavao u njegovim stihovima. Lirika nastala iz njegovog pera odlikuje se raznolikim formama i pjesničkim zahvatima, nošena kao igračka vjetrova na razne strane, što se čini veoma prikladnim naslovom za zbirku sabranih djela.
Visoki jablani – analiza pjesme
“Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;/ od gromora njina glasa šuma i more se budi”, početni su stihovi antologijske pjesme, koja je objavljena u zbirci “Auto na korzu” 1932. godine. Zašto je Ujević kao metaforu za one visoko pozicionirane pojedince u društvu, koji se izdižu iznad drugih, upotrijebio baš stablo jablana? Odgovor leži u prirodi tog stabla, koje čvrsto i postojano širi svoju krošnju u visine, prema zvijezdama i tako nadvisuje sve druge objekte u svojoj okolini. No, tako visoki, bajkoviti jablani koji dotiču nebo, veoma su usamljeni. Prvi kontrast u pjesmi izražen je odnosom uzvišenosti i divote jablana s njihovom osamom u visinama. “Ali za svoju snagu oni su zahvalni patnji”, odnosno osjećaju uzvišene patnje, jer se ističu od svih drugih, što im donosi osjećaj ponosa, ali zbog toga i pate, jer su svi drugi “ispod” njih.
Jablani su metafora za izdvojene pojedince, koji “šire obzore“, “imaju snagu vjere“, “oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica“. To su svi oni ljudi koji se u jednom društvu ističu, oni koji daju drugima motivaciju da krenu naprijed ili bolje rečeno – u vis, k zvijezdama. Oni su blagoslov društva, ali i njegovo prokletstvo. Njihov osjećaj razapetosti između visina, materijalnog/duhovnog bogatstva naspram siromaštva i bijede koji su “ispod” njih, “oni sami, gordi, dršću u visini“. Jablani prije svega predstavljaju ljude koji su isto nekada bili dolje, “u tišini” i koji su se svojim radom i zaslugama izdigli iz bijede i dosegli visine.
Ujevićevi “jablani” su socijalno osjetljivi ljudi, koji unatoč postignućima imaju na umu one koje su ostavili u gorem položaju, pa im pokušavaju pomoći. No, oni trpe i zavidne poglede iz “nizina”, pa je samoća ponekad i najbolje rješenje: “Ali u samoći njihova je glava/ ispravna i čista povrh mračne rulje/ gdje ih ne razumiju glupani i hulje”. Najveća patnja jablana je neshvaćenost, ali i nemoć da uzdignu kolektivni “mi” do istih tih visina. “Mi stupamo bijelim dolom u tišini“, a oni ostaju u visini, “a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!”
Pjesma se temelji na kontrastu visokih jablana koji “režu” svojim čelima zvijezde i ljudi u nizini, koji predstavljaju “mi”, kolektiv koji je veoma različit od tih rijetkih pojedinaca. Zvjezdanost i težnja u visine, lajtmotiv je Ujevićevog pjesništva, kao i njegovih brojnih pjesničkih kolega ovog razdoblja hrvatske lirike.
Pjesma je posebno ritmična i melodiozna, na što utječe izmjena parne i ukrštene rime u nejednako dugim strofama i stihovima. Tematski i idejno “Visoki jablani” zasluženo ostaje do danas jedna od poznatijih i citiranijih Ujevićevih pjesama.
Bilješka o autoru
Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.
1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.
Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.
1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.
Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.
1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.
Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.
Nakon smrti u Zagrebu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.
Autor: I.D.
Odgovori