Mihalića se svrstava u red politematičnih i polimorfičnih pisaca poezije, po čemu ga se može usporediti s Ujevićem, Preradovićem i Kranjčevićem. To bi značilo da niti jedna od njegovih pjesama koje se u pojedinoj zbirci nalaze ne slijedi određenu središnju temu ili motiv kojima se većina pisaca posvećuje u svom literarnom opusu. Mihalićev rad koji sačinjavaju pjesničke zbirke, a koje su dio izbora iz djela “Približavanje oluje”, dijeli se u nekoliko faza.
Prva faza reflektira se na zbirkama tako što su ove pjesme pune razmišljanja o ugroženom pojedincu, koji je nagrižen svijetom u kojem živi.
U drugoj fazi ugroženi pojedinac otvara se k svijetu prirode i svom bližnjemu, a odmiče se od povijesnih prilika i društva u cjelini.
Treću fazu obuhvatile su snažne političke okolnosti u kojima se našao i Mihalić, kao jedan od tvoraca “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine. Tako se našao na listi nepoćudnih pisaca. Ovu fazu karakteriziraju pjesme prepune crnih misli, skepse i preispitivanja režima.
Četvrta i zadnja faza Mihalićevog stvaralaštva počinje 1990-ih i traje do novog tisućljeća i njegovog zadnjeg djela. Mihalić se okreće i ka dobrim stvarima, zanima ga i domoljubna poezija, nastala kao odraz povijesno-političkih zbivanja, a nerijetko piše i pjesme u prozi.
Općenito govoreći, Mihalićev stil koji iščitavamo na općoj razini sastoji se od nekoliko prepoznatljivih čimbenika. Prije svega, tu je njegov izričaj u rečenicama, koje čine tzv. sintagmatske stihove. Ponekad je taj stih samo jedna riječ, fraza, cijela rečenica ili pak slog. No ti izričaji su jasni i pjesnik ne upotrebljava mnogo stilističkih ukrasa, kao što je metafora. Stihovi, kao i strofe čine se složeni alogičnim redoslijedom, no tek pročitana u cjelini, pjesma dobiva svoj smisao, kao i svaki njen pojedini dio. Mnoge pjesme odražavaju i Mihalićevu glazbenu potkovanost. Neke pjesme stoga nose naslove koje duguju glazbenoj terminologiji, kao što su pjesme “Etude”, Hommage a J. S. Bach”, “Mala fuga” i razne druge.
Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more – analiza pjesme
Spajanje dvaju realnosti nadrealistički je postupak, kojemu pribjegava i Slavko Mihalić jednom od pjesama u kojima povezuje naizgled nespojive krajeve Lijepe Naše. “Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more” naslućuje već i u predratnim godinama jedinstvo hrvatskog naroda, što pokazuje i pjesnikovo pristajanje domoljubnoj tematici.
Spajanje glavnog hrvatskog grada, Zagreba, štoviše, jednog njegovog simbola, parka Zrinjevca, i juga Hrvatske i Jadranskog mora, nije isključivo postupak rodoljublja u pjesniku koji iskazuje svoje viđenje jedinstva naroda, bez obzira na prostornu odijeljenost. Ovakvo spajanje označava i kompleksnost čovjekovog duha koji nije sazdan isključivo od naklonosti i privrženosti jednom, nego od svega uzme po malo.
Pjesnička slika broda koji upravo pristaje uz kavanu Splendid, jedna je od niza slika koje dočaravaju audio-vizualnim motivima spajanje nespojivog. Nebo, maestral koji ore pločnike, ribe, more, plima koja se diže do krovova uspješno se u čitateljevoj mašti stapaju s mnoštvom ljudi koji šetaju Zrinjevcem, uskim zagrebačkim ulicama.
More kao fizička dimenzija označava upravo Jadran i simbolizira jug Hrvatske. No, pjesnik unosi simbol i metaforičkog, apstraktnog mora, koje “zove drugo more po uskim ulicama”. To more je navještaj mora nedaća i okolnosti koje će zadesiti Hrvate početkom devedesetih godina: “pale se i gase svjetionici duha”.
Kroz cijelu pjesmu osjeća se provlačenje misli o buđenju hrvatskog naroda, primjerice u ovim stihovima: “radost nesputane misli nalazi mjesta mrtvima i živima. Napokon se našla zagubljena stoljeća… Pa i kad podivlja more, ne utapa se smisao. Nevera je očišćenje od vječne hrvatske žalosti.”
More posljednjim stihovima dobiva i treću dimenziju, more kao nalet novih ideja, promjena, svega onoga u čemu će se jedinstvo naroda utopiti i očistiti vječnu žalost. More koje sluti promjene dotiče i subjekt, “i ja široko pružam svoje grane. Svaki korijen zatreperi nekim srebrom lista.” Takvo more najprije dopire do pojedinca, a onda se širi svojim valovima na cijeli narod, koji pak čini “milijunski brod koji ne kani odustati”.
Bilješka o autoru
Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Majka Zlata bila je poznata karlovačka glumica, a otac, Stjepan Mihalić, poznati je romanopisac, novelist, feljtonist, putopisac i dramatičar.
Od ranog djetinjstva zanimao se za književnost i cijeli svoj život posvetio je upravo knjigama. Dao je veliki značaj hrvatskoj suvremenoj književnosti svojim djelima, a najviše pjesmama.
Slavko Mihalić svoju je prvu pjesmu napisao na Božić 1942. godine. Tijekom života bavio se i slikanjem, ali je želio i postao novinarom u netom osnovanoj hrvatskoj redakciji “Borbe”. Život ga je nanio u Zagreb, na studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1952. osnovao i Klub za suvremenu književnost, a te godine izdaje i 1. broj lista “Tribina”.
Budući da se nije moglo živjeti od pisanja poezije, Mihalić se bacio i na pisanje novela, feljtona, reportaža i intervjua. Godine 1953. objavio je svoje prve pjesme u književnom časopisu “Krugovi”. Budući da se zaposlio u izdavačkom poduzeću “Lykos”, imao je gdje tiskati i svoju prvu zbirku, s dvanaest pjesama 1954. pod naslovom “Komorna muzika”. Naslov zbirka duguje Mihalićevom pohađanju Glazbene škole u Karlovcu.
Nakon uspjeha te zbirke, izdavač Lykos pokreće s Mihalićem kao glavnim urednikom “Malu biblioteku poezije”, u sklopu koje Mihalić 1956. objavljuje svoju drugu zbirku pjesama “Put u nepostojanje”. Sljedeće godine objavljuje novu zbirku poezije, “Iskrišta u tmini” i zbirku “Početak zaborava”. Godine 1959. izlazi nova zbirka, “Darežljivo progonstvo”, a 1961. zbirka “Godišnja doba”.
Slavko Mihalić odlazi u Društvo hrvatskih književnika i radi u tjedniku “Telegram”. Jedan je od sastavljača “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine, nakon čije objave u “Telegramu” Mihalić odlazi iz tog tjednika.
Sedamdesete godine provodi kao prevoditelj, a postaje i tajnik biblioteke “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Devedesete godine za njega su bile plodne pa objavljuje nekoliko zbirki pjesama i zbirki izbora iz djela. Neki od njih su: “Zavodnička šuma”, “Baršunasta žena”, “Karlovački diptih”, “Približavanje oluje” i mnoge druge.
Slavko Mihalić za svoje pjesničko umijeće nagrađen je i brojnim književnim nagradama, među kojima je prvu dobio već 1957. godine za svoju zbirku “Put u nepostojanje”.
Od dječje književnosti najznačajnija mu je knjiga sa stihovima “Djevojčica i pjesma” i zbirka pripovijedaka “Petrica Kerempuh”. U spomenutoj zbirci vodi se likom poznatog zagorskog šaljivčine.
Objavio je veliki broj pjesama za odrasle u knjigama, a velik broj je preveden i na strane jezike. Umro je 2007. godine u Zagrebu.
Autor: I.D.
Odgovori