“Zmajevi i vukodlaci” zbirka je kratkih priča i pjesama, podijeljena na nekoliko cjelina, koje nam dočaravaju dječji svijet mašte. U svojoj knjizi, kroz prepričavanje raznih zgoda i nezgoda njegovih junaka, Balog donosi svijet onakvim kakvim ga vide djeca. Njegove priče pozivaju na igru u čarobne svjetove, koji su obično produkt dječje mašte. Fabula se uglavnom temelji na jednostavnim situacijama, koje likovi svojim djelovanjima čine čudnima, a ponekad i urnebesno smiješnima.
Balog se poigrava tim situacijama što na razini konteksta, što na lingvističkoj razini, a poigrava se i vlastitim literarnim radom. Likovi i motivi preuzeti su iz njegovih prijašnjih djela. Primjerice, Eva i Greta junakinje su njegovog romana “Slone, volim te”. Priča “LAVor” svoju inspiraciju dobila je iz njegove antologijske pjesme “Na kongresu lavova”. Još jedan primjer vraćanja ka starim izvorima je i priča “Čavli invalidi”, inspirirana pjesmom “Glava od čavla”. Priče iskazuju vedrinu, razigranost i nesputanost. One obiluju živopisnim slikama koje vraćaju u doba djetinjstva svaku osobu, bez obzira na njenu dob. Neke od priča, prema njihovom obliku, mogli bismo smatrati pjesmama u prozi. Pojedine priče i pjesme napisane su poput dosjetki ili dijaloga (“Razgovor s Bilokim”).
Balog se koristi tehnikom igre riječima, a njegovu naraciju (pripovijedanje) pokreću zvukovi, koji nastaju kreativnim spajanjem riječi. Osim toga, tu je i igra asocijacija i igra slikama, kao i doslovno shvaćanje izreka. Korištenje apsurdnih situacija jedan je od alata kojima se autor koristi. Odmakom od standardnoga jezika, stvara novi jezični svijet pun veselja i zabave, ali svijet koji i podučava. Nemoguće je čitati Balogovu zbirku bez povremenog smješka na licu i povratka u najranije dane, kada dijete svijet oko sebe doživljava doslovno i magično. Srž Balogova djela jest jezik koji pokazuje svoje mogućnosti kreativnoga oblikovanja. Zbirka je podijeljena na nekoliko dijelova: “Greta na cipelofonu”, “Sedmoglavi zmaj”, “Strašni vukodlaci”, “Mongoli i Monobučeni”, “Bio jednom Tkoznako”, “Trampolin i Drempocin” i “Anatomija”.
“Greta na cipelfonu” cjelina je kojom se opisuju avanture i nestašluci djevojčice Grete. Ulaskom u ovaj ciklus, čitatelj, poput Alice u Zemlji čudesa, ulazi u svijet ispunjen nizom bizarnih situacija i likova. Percepcija se iskrivljuje i spušta na razinu djeteta. Svakodnevne životne situacije shvaćaju se doslovno. Predmeti koje Greta upotrebljava su personificirani, a njihova prava svrha je zanemarena. Greta vodi razgovore s imaginarnim likovima, poput Pinokija ili automatskom sekretaricom. Jedan od stvarnih, ali opet bizarnih likova, stvorenih u očima male Grete, njezin je djed čiji je glavni posao izmišljanje, te ima svoje mjere opreza. On stoji u opreci malenoj Greti koja je sve samo ne mirna. Balog ovdje stavlja dvije suprotnosti: starost i mladost, za koju, kroz svoj stilski postupak upotrebe igre i nonsensa, pokazuje kako su one zapravo veoma slične, unatoč tomu što su godinama toliko udaljene.
Sedmoglavi zmajevi su iz fantastičnog svijeta bajki, srednjovjekovnih viteških romana preselili u Zagreb i to u cijevi gradske plinare. U njima su izgradili svoje tople domove. Kroz asocijacije topline, autor povezuje zmajeve i cijevi, aludirajući na to kako je možda toplina koja grije naše domove zapravo produkt života tih istih zmajeva. Svaki od navedenih zmajeva ima neku svoju karakteristiku koja ga čini posebnim. Vidimo ih nasmijane, tužne, zaljubljene, zabrinute. Autor im time daje crtu ljudskosti i na taj način ih približava nama samima. Likovi koje susrećemo imaju svoje obitelji, svoje poslove i svoje probleme. Mama zmajica se bori sa svojom sedmoglavom bebom, a nestašni zmaj Buško radi kao noćni čuvar bicikala, posao koji mu i nije baš sjeo, pa se boji za svoju egzistenciju. Saznajemo kakvi su zmajevi kada su bolesni, kako pjevaju ili kako stupaju u brak. U ovom ciklusu nema konkretne fabule, jedina vidljiva tehnika je gomilanje stvari do broja sedam.
“Staršnozubi vukodlaci” sadrže nonsense situacije koje se temelje na doslovnom shvaćanju izreka. Vukodlaci, kao i vampiri koji će se pojaviti u zadnjem dijelu, u našoj mitologiji bili su dio noćnih mora i vjerovanja koja su ledila krv u žilama. No, ovdje je situacija malo drugačija. Njihova strašna slika blijedi. Pjesme koje govore o osobinama vukodlaka prikazuju ih kao plašljivce, šeprtlje kojima je higijena strana. Tu su vidljive i tzv. narodne fraze poput : “pod noktima mu rastu krumpiri”, “iz uha raž”, “dok im se u kosi gnijezde laste”. Kada govorimo o vampirima, možemo reći da su oni poprimili ljudsko obličje, kao i osobine. Mnogi od njih su se zaposlili na važnim radnim mjestima. Možemo se zapitati radi li se možda tu o aluziji na kvalitetu društva, kao i autorovom sudu na dio društvene stvarnosti? Na kraju, i sama djeca su postala vampiri. Tu sliku autor gradi na doslovnom shvaćanju rečenice: “Piti krv na slamku”. Također, ovi fantastični likovi svoje mjesto boravka pronašli su u Zagrebu.
“Mongoli i Monobučeni” dio je u kojem su stvari iz svakodnevne upotrebe personificirani. Sprej se pretvara u kobru, stvari se zataškavaju taškama, čavli su nesretni zbog svojih nedostataka, a alati zbog neimanja posla izvršavaju suicid. “Mongoli i Monobučeni” alegorijska je priča o nepravdi između društvenih slojeva u svijetu. Iako je ciklus građen na kreativnom viđenju predmeta, njihove upotrebe i funkcije s ciljem zabave čitatelja, cjelokupan ciklus možemo iščitavati i na alegorijskoj razini gdje se, kroz komičan razgovor o problemima neživih stvari i izmišljenih likova, govori o svakodnevnim brigama i problemima koji more čovjeka.
“Bio jednom Tkoznatko” je ciklus koji je temeljen na bizarnim situacijama i likovima. Tako pripovjedač proživljava niz preobrazbi, dok na kraju postavlja pitanje čitatelju zbog čega mu se to događa. Gospodin Nitko i Tkoznatko su likovi čiji je život nonsens, ispričan kroz igru riječi. Poigravanje literarnim sferama, Balogu također nije strano. Njegovi likovi su i same priče: “Obazriva priča”, “Zabavna priča”, “Strašna priča”, “Mudra priča”… One nose karakteristike sadržane u imenu, a i progovaraju kao lik. Možemo reći kako se radi o jednom kreativnom pristupu stvaranja književnog djela i pomicanja granica literarnih mogućnosti.
“Trampolin i Drempocin” sadrži niz priča o likovima poput Sporanaca, Hladnih dana, Zgubidana i Dangube. Hladni dani su personificirane prirodne pojave. Godišnje doba prikazano je poput putujućeg kazališta, koje kruži Zemljom i svojoj publici prikazuje svoje izvedbe. Zgubidan i Danguba dva su mangupa koja su (doslovno) Bogu krali dane i prodavali ih onima koji ih nemaju. No, ubrzo ih sustiže karma te oni padaju i gube ih. Autor izriče kritiku olakog shvaćanja vremena koje nam je dano. Možda smo mi sami ponekad Danguba i Zgubidan te krademo svoje vlastito vrijeme koje bismo mogli bolje utrošiti na ostvarivanje svojih snova, kao i na svoje najmilije, jer ono što nam je trenutno dano – više se nikada ne može vratiti.
Posljednje poglavlje posvećeno je ljudskom tijelu i nosi naziv “Anatomija”. Dijelovi tijela i njihove funkcije sada su prikazani kroz nove prizme. Njihove namjene su malo izmijenjene. Primjerice, vrat ne služi samo za držanje glave i okretanje iste, nego je on i držač šala, kao i božićno drvce za djevojčice koje ga kite. Dio, ali i sama zbirka, završava pričom “Izbiti iz glave” koja simbolično govori o odrastanju i time nas izvodi iz tog čarobnog svijeta.
Čitajući Balogovu zbirku, vidimo kako je ona, unatoč tomu što je namijenjena dječjem uzrastu, sposobna navesti na razmišljanje i odrasle osobe. Njezina čar leži u pomicanju granica književnih konvencija, jezika, lomljenja granica između zbilje i fikcije. Ponekad nam svakodnevne stvari, pitanja i problemi koje gledamo iz perspektive odrasle osobe i nisu do kraja jasni, no promijenimo li fokus gledanja rješenje nam se možda nalazi pred nosom. Želimo li se vratiti u doba djetinjstva, za to nije potreban vremeplov, već je dovoljno uzeti jednu knjigu, poput Balogove zbirke i redovima njegove zbirke vratiti se u to, kako kažu, najljepše doba.
Vrsta djela: Zbirka kratkih priča i pjesama
Mjesto radnje:
Greta na cipelfonu – Gretina kuća
Sedmoglavi zmajevi – Zagreb, jezero Bundek
Strašnozubi vukodlaci – Zagreb
Kratak sadržaj
Greta na cipelofonu
U ovom dijelu pratimo avanture djevojčice Grete i njezinih članova obitelji. Osim Grete, kao jedan od glavnijih likova pojavljuje se i Eva. Greta i Eva su likovi koji se pojavljuju u Balogovom drugom djelu, romanu: “Slone, volim te”. Kroz igru riječi, te veliku količinu vedrine prikazuje se Gretin život, prepričavaju se vesele anegdote i Gretini nestašluci. Greta posebno voli svirati violinu koja govori sedam jezika, ovisno o tomu tko ju svira; koristiti kuhaču umjesto mobitela, ali i metlu koja ima multifunkcionalnu namjenu, pa je tako ona istovremeno mikrofon, konj, skuter. Sve obavlja osim njezine primarne funkcije – metenja.
Malena Greta ima svoje male – velike probleme. Njezina pisaća mašina često je bolesna. Boluje od iksizma, ali i točkizma koji je prešao i na sirotu Gretu. Njezina cipelofoniranja ponekad budu bezuspješna, budući da ne može dobiti gospodina Bilokoga da mu poruči bilo što. Također nema sreće ni prilikom cipelfonskog razgovora s gospodinom cipelarom, polucipelarom, nanularom, klomparom, opančarom, čizmarom predugoga imena. Neki majmun prekinuo im je vezu. Kada stupi u kontakt s automatskom sekretaricom, Greta se lijepo predstavi, no nakon nekog vremena, iznervirana je pošalje u jedno automatsko mjesto.
Posebna pažnja posvećena je Gretičinoj glavi koja je čvrsta poput dijamanta, Gretičinom želucu koji je skladište tjestenine u obliku slova, pa joj je želudac pismeniji od glave. Zvijezde ovog ciklusa još su Gretičini djed i baka. Djed je poseban na svoj način. On je izmišljator koji se bavi svojim papirima, vječno nešto misli, izmišlja. Izmislio je izmišljaonicu. Dok to radi u kući mora biti grobna tišina. Nasuprot njemu, Greta je otvorila svoju skakaonicu u kojoj je nemirno, veselo, balavo, prolijano. Kao da su se svi tek rodili. Djed je često tvrdoglav, nagluh i ima svoje mjere opreza. Čuva svoje kurje oči kao one u glavi, te tvrdi da ga one čuvaju noću dok mu prave oči spavaju. Često se svađa s bakom, budući da je nagluh te mu je popustilo pamćenje, pa sve krivo shvati.
Na kraju u raspravi nitko neće popustiti, te Greta ne može odrediti tko je od njih dvoje pametniji. Kada se ne bavi svojim ukućanima, Greta vodi filozofske rasprave s Pinokijem o mogućnostima i prednostima drvenoga nosa, ili o tomu kako može čovjek dobro ispasti kada se fotografirao i istodobno ostati na fotografiji. Svi događaji i zavrzlame koji se događaju u pričama produkt su Gretinog doslovnog shvaćanja svijeta, pojava i pojmova.
Analiza likova
Greta – radoznala i kreativna djevojčica koja voli isprobavati razne stvari. Otvarati skakaonicu, puniti kutije skokovima, svirati na violini marke Stradali, pisati na pisaćoj mašini, itd. Voli se družiti sa svojim djedom i bakom čije zgode opisuje humoristično i slikovito. Njezino omiljeno jelo su makaroni, koji bježe pred njezinim ustima, kao i juha. Razne stvari upotrebljava na pogrešne načine (cipelu umjesto telefona, kuhaču umjesto mobitela), vodi razgovore s imaginarnim i nestvarnim osobama poput Pinokija, Gospodina Bilokoga ili cipelara predugog imena i prezimena.
Djed – izmišljator, tvrdoglav, nagluh, ima slabo pamćenje. Neiscrpan je izvor inspiracije za Gretine priče.
Sedmoglavi zmajevi
Cjelina započinje pjesmom “Sedmoglavi zmaj” koja opisuje zmajeve i njihove visoke sposobnosti. Autor ističe njegovu sposobnost da radi više stvari odjednom, što mu daje fantastičnu sliku. Junaci priča su razni zmajevi koji su po nečemu posebni, a prolaze kroz svakojake zgode i nezgode. U prvoj priči upoznajemo obitelj sedmoglavih zmajeva koja živi u Zagrebu, u jezeru na Bundeku. Obitelj čine tatazmaj, mamazmaj i bebazmaj. Bebazmaj je proždrljivo biće koje roditelji nastoje odvući od jela, a rade to na način da mu pričaju strašne priče. Naime, ova vrsta zmajeva jako je plašljiva i boji se najbezazlenijih stvari i pojava. Oni svoje dijete često plaše upozorenjima kako će mu jedna po jedna glava otpasti bude li svaki čas jeo. Zmajevi su inače vegetarijanci koji vole jesti lude gljive. Također, oni su i turistička atrakcija grada Zagreba.
Nadalje, kroz priče upoznajemo razne sedmoglave zmajeve i njihova čudnovata ponašanja. Tako beba zmaj govori sedam jezika, svaka glava ima svoje zahtjeve. Nestašni zmaj Buško radio je kao noćni čuvar bicikala, no susjedi nisu bili njime zadovoljni jer su bicikli, unatoč njegovoj straži, nestajali. Buško zapada u depresiju i prisjeća se slavnih dana kada je bio čuvar nepostojećeg blaga. Postao je nezadovoljan jer više nikoga nije strašio. Nastojao je primijeniti brojne postupke da to popravi, no ništa mu nije polazilo za rukom. Jednoga dana došao je na ideju da napravi spilju u kojoj bi bilo nepostojeće blago, te bi turistima naplaćivao ulaz i potragu, a za uzvrat ih strašio. U tomu mu je bila potrebna pomoć drugih zmajeva, što su oni ljubomorno odbili. Buško se odlučio osvetiti i nikoga nije pozdravljao. Zmajevi su se rastužili i po susjedstvu je počelo nicati cvijeće. Cvijeće je u zmajskom svijetu jednako korovu, te su svi zmajevi počeli od njega kihati.
Još jedan zanimljiv junak ovog ciklusa je i Zmaj iz tetovaže. Djevojčici Ani jednoga dana počele su nestajati stvari. Nesretni događaj uvijek se odvijao samo ponedjeljkom. Prvo joj je nestao sendvič, zatim mobitel, a na kraju i mali prst. U školi se pokrenula istraga kako bi stvari bile pronađene. Jedini sumnjivac, a na kraju i optuženi bio je zmaj iz tetovaže jednoga dječaka. Taj zmaj trebao je učiniti dječaka strašnim. Zmajevi su najaktivniji ponedjeljkom, a sve stvari su nestajale samo na taj dan. Kazna za nedjela bilo je odstranjivanje zmaja s kože. Svi su nakon toga nestrpljivo očekivali novi ponedjeljak.
Osim zanimljivih likova zmajeva doznajemo ponešto i o načinu života o zmajevima. O tomu kakvi su kad su bolesni, kako pjevaju, kako stupaju u brak, kako se ponašaju kad su gladni, kako kad govore strane jezike, kako kad im se zijeva, kako kopaju nos, a kako kad im zvoni u ušima. U pričama nema konkretne fabule ni akcije, već zanimljivost počiva na igri riječima, nagomilavanju stvari i bizarnih situacija sve do broja sedam.
Strašnozubi vukodlaci
Vukodlaci su nekada bili glavni akteri priča strave i užasa. U očima Zvonimira Baloga oni su simpatične šeprtlje sa svojim problemima i brigama. Priče o njima počivaju na nonsensnim situacijama, doslovnom shvaćanju izreka. U priči “Uplakani vukodlak”, vukodlak toliko plače da se tresu brda, a rodi se miš koji ga je na kraju želio pojesti. On je bio toliko strašan da je mogao pojesti knjige, scenarije, pa čak i bajku o vukodlacima. Miš je u ovoj priči nadmoćan lik, dok je vukodlak žrtva koja biva na kraju pojeden i izbačen iz bajke. No, tu nema mjesta za pesimizam jer vukodlak vjeruje kako za njega negdje drugdje ima posla. Odlučio je lijepo se obrijati, prijaviti na burzu rada i biti oprezniji kada drugi put razgovara s mišem. Nikad se ne zna kakvu je mudru knjigu pojeo i koliko može biti pametan.
Pjesme zastupljene u zbirci govore o osobinama vukodlaka. Saznajemo kako je vukodlak taman poput mraka, sav je klupko crnih dlaka. Toliko je dlakav da mu to stvara probleme prilikom obavljanja dnevnih aktivnosti poput jela i govora. Higijena im je također strana, nitko od njih ne voli se prati, pod noktima ima rastu krumpiri, iz uha raž, dok im se u kosi gnijezde laste. Brice posjećuju nikada, na sam spomen te riječi dlake im se naježe. No, kako kaže autor u tomu je njihova draž.
Osim vukodlacima, autor se posvećuje i vampirima. Govori kako su nekada bili strah i trepet, no otkrićem električne energije i svjetla, njihov broj se znatno smanjio. Unatoč velikom otkriću svjetla, brojna djeca nisu željela spavati bez svojih mama, pa je tako ispalo da su mame bile veće svjetlo i od samoga svjetla. Vampiri su se snalazili na razne načine. Mnogi su poprimili ljudsko obličje, zaposlili se kao činovnici, carinici, ugostitelji, turistički radnici, ili su jednostavno sjedili po cijele dane u kafiću. Danas se djeca više ne boje vampira. Naprotiv, neki od njih su sami postali vampiri, pa svojim mama piju krv na slamku. Stoga, nije čudno što mame znaju reći: “Ne znam više što ću s tom svojom djecom, već su mi popila krv.” Autor ponovno ovdje gradi cijelu priču na doslovnom shvaćanju izreke: “Piti krv na slamku.”
Cjelinu autor završava pričom koja nosi naziv kao i sama zbirka: “Zmajevi i vukodlaci”. Govori o fantastičnim likovima iz bajki koji su se “preselili” u stvarni svijet. Umjesto iza sedam gora i sedam mora, autor je zmajeve smjestio u Zagreb. Zmajevi žive ugodnim životom u cijevima gradske plinare i utičnicama. Draži su im stanovi s televizorima, igricama i hladnjacima, od hladnih dvoraca. Guske i žabe krastače koje se pretvaraju u kraljevne i vile stanuju u televizoru, dok vukodlaci muku muče s odlukom hoće li ući u brijačnicu Uvema na Trgu bana Jelačića.
Mongoli i monobučeni
Ovaj ciklus donosi zabavnu personifikaciju stvari iz svakodnevne upotrebe. Sprej se pretvara u kobru i ljutito sikće ssssssssss, stvari se zataškavaju taškama, a perilici se od količine prljavoga rublja zavrtjelo u glavi. Čavli su doživjeli nesretnu sudbinu zbog lošeg rukovanja majstora, te su postali invalidi. Svi su bili oštećeni, no ništa nisu dobili za uzvrat. Nikakvu čavlarinu ni čavlovinu. Čak ih se nije sjetio nitko iz Društva ugroženih čavala. Jednoga dana pojavio se stručnjak za zabijanje čavala i popravio njihove nedostatke. Tako čavli su dobili novu priliku. Svaki od čavala radio je dobar posao – jedan je držao kalendar, drugi umjetničku sliku, a treći plastičnu vrećicu.
Čavli imaju i svoje boljke, pa često posjećuju doktora čekića koji ih liječi udarcima po glavi i propisuje razne terapije.
No, nisu samo čavli nesretni. Tu su i alati kojima je bilo dosadno jer nisu imali što raditi po kući. Kliještima se čupalo, čekiću zabijalo, a odvijači nisu vijka niti vidjeli. Odlučili su uzeti stvar u svoje ruke i otišli pogledati ima li u nekoj drugoj kući posla za njih. Nakon bezuspješnog traženja posla, kuferčić koji je nosio alat, od tuge i jada bacio se niz neboder, te su svi “poginuli”, no to nitko nije primijetio.
Tu su još priče i o LAVoru koji plaši ljude, iako je dobar. Naime, njegova razjapljena usta izazivaju strah. Osoba se boji kako će biti progutana. Priča o vješalicama govori o njihovim osobinama i životu. Isto tako se fokusira još i na smeće, cijev koja samo ima grlo i sl. Autor se ovdje poigrava igrom riječima kako bi kreativno opisao predmete u našoj svakodnevici.
U pjesmi “Od čega stvari boluju”, na temelju karakteristika pojedinih stvari, izmišlja moguće bolesti koje bi zahvatile pojedini predmet. Tako igla najviše pati od probadanja, konac često ima zapetljaj crijeva, a makaroni imaju upalu grla dok zahodsku školju tjera na povraćanje čim nas spazi.
Iz analize predmeta, autor svoj fokus seli u filozofske vode. U pričama “Zašto je što podivljalo”, “Mongoli i Monobučeni”, “Svašta na svijetu”, “Ima ih” analizira pojave u svijetu. “Mongoli i Monobučeni” je alegorijska priča koja govori o društvenoj nepravdi u svijetu. Autor jasno povlači razliku između Mongola i Monobučenih, između bogatih i siromašnih. Kaže kako uz Mongole postoji još i velik broj Monbosih, Monbijednih, Monočajnih. Monsiti i Monapiti, iako manjina, ponašaju se kao da je svijet napravljen samo za njih. Sličnu socijalnu tematiku pronalazimo i u priči “Svašta na svijetu” gdje se, ponovno kontrastima, radi razlika među socijalnim slojevima.
Bio jednom Tkoznatko
Ovaj dio posvećen je samim pričama i njihovim osobinama. “Priča pogađalica” govori o preobrazbama koje autor prolazi zbog nepažljivog buđenja. Tako se pretvorio u stonogu, slona, klokana itd. Na kraju priče traži čitatelja da pogodi zašto mu se to sve događa. “Pusta priča” govori o gospodinu Nitku koji je živio sa ženom Ništicom u kući bez vrata i prozora. U tom svijetu nema ničega ili nešto nedostaje, npr. psu glava, na nebu stoji rupa umjesto mjeseca, a leptiri nemaju krila. Glavni junak ovog ciklusa, Tkoznatko, junak je “Zagonetne priče”. Živio je tko zna kako i tko zna s kim. Jednom je pošao tko zna kamo, sreo je Bogapitajkoga, s kojim se posvađao. Priča završava tako da Tkoznatkome odleti glava, te mu ostanu samo noge.
U ovom dijelu postoje još i “Mudra priča” od koje autor traži mudrost, no dobiva je teškom mukom. Zaboravna priča je pokušaj prepričavanja priče u obliku bajke, no toliko je u njoj nonsensa da autor ne uspijeva završiti priču. “Obazriva priča” je najpristojnija priča ikada. Cijelo vrijeme se ispričava čitatelju i nastoji biti što ljubaznija. “Na brzaka sklepana priča” pati od nedostatka slova u riječima. “Strašna priča” toliko je strašna da se čovjeku ledi krv u žilama, te je dovoljno obazriva da je zabranila autoru uvštavanje u knjigu, kako ne bi plašila djecu.
Na kraju autor se posvećuje njegovoj najvjernijoj prijateljici, a to je olovka za pisanje priča. Govori nam kakva bi olovka trebala biti, te je uspoređuje s magičnim štapićem. Na kraju postavlja retoričko pitanje: “Ima li pisac redaka pravu olovku ?”
Trampolin i drempocin
Sadrži priče o neobičnim likovima. Prvi koje upoznajemo su svjetski prvaci u sporosti, još zvani i Sporanci. Toliko se spori da ne stižu normalno obavljati svoje dnevne aktivnosti i poslove. Kolika je njihova sporost govori i činjenica da u svakodnevnom govoru izgovaraju samo nekoliko slova. Primjerice, za “Volim te” kažu “vt”. Potreban im je cijeli dan da se odjenu, a čitaju novine iz prošloga stoljeća. Autor kaže kako njihov smijeh podsjeća na svjetlost dalekih zvijezda kojih već odavno nema.
Hladni dani u priči “Nastupaju hladni dani”, prikazani su kao glumci. Jedan glumi vjetar, drugi cvoktanje, a treći led, itd. Njihova predstava trajala je tri mjeseca. Kao nagradu dobili su dječju pljesak, pušlek visibaba i košarice jaglaca.
“Zgubidan i Danguba” iako nezaposleni, krali su Bogu dane. Bog se pravio da ne vidi što njih dvojica rade, budući da dane radi potpuno besplatno. Zgubidan i Danguba željeli su prodati dane onima kojima ih je nedostajalo – umjetnicima, znanstvenicima, roditeljima djece koje plaši noć. Naravno, dane su skupo naplaćivali. Krenuli su sa svojim teretom niz nebesku nizbrdicu, no uspjeli su izgubiti ukradene dane, a i vlastiti. Njihov dan bio je poput krpe za brisanje stubišta. Unatoč tomu nisu odustajali od svoje namjere.
U priči “Slika i prilika, Ormar i darmar” autor gradi fabulu na povezivanju izreka i stvarnoga svijeta. Ormar i darmar postavljeni su kontrastivno.
“Trampolin i drempocin” prikazani su kao lijekovi protiv trampavosti i drempavosti.
Anatomija
Govori čemu služe pojedini dijelovi tijela. Prsti – svaki prst ima svoju funkciju. Prstenjak služi za udaju i ženidbu, palac za sisanje, srednjak za određivanje sredine, dok je mali prst rezervna guma dlana. Između ostalog oni podsjetnik na bol, a samim time i na egzistenciju. Mogu poslužiti i kao čepovi za uši.
Vrat služi za šalu (nošenje šala), on je dizalo za hranu, božićno drvce koje djevojčice kite svaki dan, itd. Noge su stroj za pravljenje koraka , sprava za trčanje, za nogometanje. One se nas sigurno vraćaju kući na vrijeme.
Priča “Izbiti iz glave” temelji se na nizu nonsensnih situacija u kojima dječaku pokušavaju doslovno nešto izbiti iz glave. Okretali su mu glavu, tukli ga po nosu. Priča u metaforičkom ključu govori o odrastanju i idejama koje povremeno djeci padaju na pamet, a od kojih ih roditelji nastoje odvratiti.
Likovi: Greta, djed, baka, zmajevi, vukodlaci, razni predmeti (vješalice, perilica rublja, čavli, kliješta), Gospodin Tkoznatko, Priče, Sporanci Hladni dani itd.
Bilješka o autoru
Zvonimir Balog rodio se 30. svibnja 1932. godine blizu Križevaca. Studij je pohađao u Zagrebu gdje je završio Pedagošku akademiju, likovni smjer. Jedno vrijeme je radio u osnovnoj školi kao učitelj. Kroz život se okušao u raznim zanimanjima. Književnost mu je bila velika ljubav, a pisao je i za djecu i za odrasle. Čak je radio i kao ilustrator svojih knjiga. Napisao je 60-ak knjiga, a tijekom života bio je i pipničar, predavač, dekorater te urednik u raznim časopisima i na televiziji.
Njegove najpoznatije zbirke pjesama su: “Zlatna nit”, “Nevidljiva Iva”, “Pjesme sa šlagom ili šumar ima šumu na dlanu” te zbirke priča: “Zeleni mravi” i “Ja, magarac”
U umjetničkim krugovima bio je poznat i kao kipar, slikar i ilustrator. Priče i pjesme su mu prevedene na 19 svjetskih jezika, a slovi kao jedan od najnagrađivanijih pisaca u Hrvatskoj.
Osvojio je brojne nagrade, a zasigurno one najpriznatije su nagrade Grigor Vitez, Ivana Brlić-Mažuranić i Goranovu plaketu. Utemeljitelj je suvremene poezije za djecu u Hrvatskoj.
Umro je u Zagrebu 2. studenog 2014. godine.
Autor: M.I.B.
Odgovori