“Zlatna vuga” povijesni je roman poznate hrvatske spisateljice Višnje Stahuljak. Roman prikazuje jedno razdoblje u hrvatskoj povijesti, poznato pod nazivom Urota zrinsko-frankopanska. To razdoblje naprasno je završeno pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mestu 30. travnja 1671. Radnja prati razvoj događaja od zime 1669. do početka 1671. iz perspektive više likova. Ti likovi nisu glavni akteri Urote, čiju perspektivu uglavnom već znamo, već sporedni likovi, oni slabiji junaci, često ljudi koji su bili bliski urotnicima i njihovim obiteljima.
Većinom djela glavni protagonist je mladi lovac slobodnjak, Matijas Bolf. U romanu pratimo dvije godine njegova života, za vrijeme kojih čitatelj biva uveden u pojedinosti Urote na jedan zanimljiv način. Na ovaj način autorica vješto izbjegava suhoparnost povijesti, koja se bazira samo na datumima, događajima i suhoparnim činjenicama. Jedno ovako poznato i slavno povijesno događanje, odjednom dobiva dubinu, dobiva kontekst koji ga čini stvarnim događajem, i to ono koje možemo emotivno doživjeti, donekle se poistovjetiti s likovima koji su se u njemu našli i sve shvatiti kao istinski događaj.
Roman “Zlatna vuga” izdan je 1998. u sastavu biblioteke Hrvatski povijesni roman. Pisan je stilom koji nije kićen i odudara od standarda, koristeći se komičnim epizodama i ponekad neprikladnim jezikom. Jedno je od manje eksponiranih spisateljičinih djela, što iznenađuje i pomalo rastužuje jer je kvaliteta i poučnost romana neupitna. Mladi čitatelji imaju priliku osvijestiti stvarnost nekadašnjih zbivanja, koje sada smatramo povijesnima i time nekako apstraktnima. Prihvaćamo ih kao činjenice, ali nam je teško osvijestiti da su se u njima našli stvarni ljudi, sa svojim strahovima, nadanjima, težnjama, sa svojom ljudskošću. Ovaj roman čini upravo to – povijesne događaje pretvara u realne, a povijesne ličnosti u ljude.
Na kraju djela nalazi se pogovor Julijane Matanović. U njemu se detaljnije pojašnjavaju političke i društvene prilike u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote. Djelo ne prikazuje samo događaje koji su se u tome nesretnom vremenu zbili u Hrvatskoj, već odaje i spisateljičin stav. Hrvatska je pod jarmom Habsburgovaca ugnjetavana i ponižena, u čemu su pripomogli i neki Hrvati, odani zbog krivome gospodaru, zbog vlastite dobiti. Djelo je izdano nekoliko godina nakon završetka Domovinskog rata, pa je dobro vidljiva i poveznica među tim dvjema tematikama.
Vrsta djela: povijesni roman
Mjesto radnje: razni dijelovi Hrvatske i Italija
Vrijeme radnje: 1669. – 1671.
Kratak sadržaj
Matijas Bolf zaputio se u zoru iz Praputišća u Gerovo, kako bi dostavio satniku Dunatu puhove kože. Satnik Dunat živio je sa sestrom i podučavao seosku djecu, skinuvši se iz vojne službe. Na povratku kući, Matijas naiđe na medvjeda. Razbjesni se, misleći kako je to medvjed koji mu je razderao oca, Bartolomeja Bolfa, dok je bio u lovu. Ubije medvjeda, ranjavajući ga strijelama, kopljem i raskolivši mu lubanju sjekirom. Pritom proklinje što mu nije dozvoljeno koristiti se vatrenim oružjem, već je primoran loviti na starinski način. Tako je njegov predak dogovorio uvjete slobode Bolfovih s Ivanom Frankopanom. Ubivši medvjeda, ostavlja lešinu i zaputi se dalje kroz divljinu. Usput ubija i zeca. Dolazi do obitavališta pustinjaka i redovnika Antuna Knežića, gdje ugleda mnoštvo ptica. Sretne starca koji je propovijedao pticama i nebu. Osupnut i opijen viđenim, posebno zadivljen pticom zlatnom vugom, on krene imenovati ptice koje je prepoznavao, nastojeći se prizemljiti. Sve prestaje vrlo naglo i nije jasno je li epizoda stvarna ili je izvedena iz Matijasova poimanja pustinjaka.
Franjevac Matijasu daje pismo koje treba predati banu. U njemu ispovijeda da je odgovoran za izgaranje franjevačkog samostana na Trsatu, u kojem je tada bila povelja koju je knez Ivan Frankopan dao Bolfovima. Povelja je potvrđivala njihova prava kao slobodnih plemenitih lovaca, definirala područja na kojima im je dozvoljeno loviti i obvezala ih na lov starinskim oružjem te dogovorila plaćanje povlastica u krznu i koži. Pismo bi trebalo uvjeriti bana da dozvoli Matijasu da se služi vatrenim oružjem. Matijas je duboko ganut i odlazi od starca s pismom, davši mu vunene čarape koje je načinila njegova majka, Roza Štajduharka. Matijas dolazi kući, gdje su mještani već dovukli medvjeđu lešinu.
Nekoliko dana kasnije, na fašnik, održano je slavlje. Medvjeđe meso je ispečeno, alkohol teče u potocima, a kmetovi i slobodnjaci maskiraju se u razne životinje i igraju. Matijas navlači medvjeđu kožu i plaši prisutne. Maškare idu do Matijasove kuće, gdje im Roza Bolfova daje kolače. Među maškarama je i maska risa. Ona želi razgovor s Matijasovom majkom. Predstavlja se kao Martin Lisak, potomak bivšeg kmeta Bolfovih, koji je ostao u Kranjskoj nakon turskih provala. Sada se želi vratiti u Hrvatsku i opet biti podložnik Bolfovih. Do Matijasove kuće pristižu konjanici, časnik Dujmić, zapovjednik Frankulin i markiz Orfej Frankopan. Piće im poslužuje maškara u maski zlatne vuge. Razgovaraju o glasinama da ban surađuje s Turcima i Varšvarskome miru, koji smatraju sramotnim. Po njihovu odlasku, Matijasu se otkriva maska zlatne vuge. To je njegova sestra Laurencija, iako nije bio običaj da se i žene maskiraju. Nailaze na majku i Martina Lisaka, kojeg primaju u službu.
Nešto kasnije, Matijas odlazi do Čabra, kako bi predao kože i krzna koja je bio dužan po ugovoru dati. Umjesto bilježnika Benaka, zatiče zamjenika, Pavla Baisensteinera, neugodna čovjeka koji krivo zapisuje Matijasovo prezime. Matijasa to naljuti, pa zahtijeva da mu zapiše ime kako jest. U tom trenutku u prostoriju ulaze tri osobe, ban Petar Zrinski, Fran Krsto i Orfej Frankopan. Matijas preda banu pismo koje je dobio od pustinjaka Knežića, a Zrinski, vidjevši medvjeđu kožu koju je Matijas nosio sa sobom, nakon što je čuo kako je medvjed ubijen, poziva Matijasa da ostane u Čabru i pokaže im svoje umijeće rukovanja starinskim oružjem. Matijas pristaje na to. Toga dana nailazi Matijasova sestra, obavljajući poslove umjesto svog muža, koji je bolesnih pluća. Odaje Matijasu da je trudna i upoznaje se s Orfejem. Orfej je zaintrigiran bratom i sestrom, kojoj pridodaje nadimak Crna roda.
U gospodskoj kući, Petar, Fran Krsto, Franova žena Julija i Orfej dive se Matijasovu krznu i razgovaraju o književnosti, Turcima i špekuliraju o Matijasovu umijeću. Sljedeći dan Matijas pokazuje svoje umijeće na livadi te mu ban, zadivljen, odobrava korištenje vatrenog oružja, a Julija mu daruje bisernu ogrlicu. Matijas daje Martinu Lisaku vrećicu s bisernom ogrlicom na čuvanje i šalje ga natrag u Praputišće svojoj majci, a sam odlazi s banom i Frankopanom na sjever. Na putu prema Bosiljevu, Matijas čuje čudne zvukove i skrene s puta. Naiđe na mladu djevojku, Danu, koju su napala tri Turčina, htijući je oskvrnuti. Matijas ih u tome sprječava, ubivši svu trojicu. Dolaze krajišnici, od kojih je jedan bio brat nesretne djevojke. Uto pritrčava još jedan Turčin i jedan “kršćanski vitez”. Započinju borbu mačevima te pobjedu odnosi kršćanin, ubivši Turčina, koji je, kako se ispostavlja, bio djevojčin dragi. Ona ga je tamo čekala. Vitez se otkriva kao žena. Pristižu ban i Frankopan, a ratnica je imenovana kao Jelena, kći Petra Zrinskog. Matijas je pogođen osjećajem krivnje zbog ubijanja Turaka, no ban ga pohvali.
U Bosiljevu ban, Fran Krsto, Jelena, Katarina i Jelena razgovaraju o situaciji s Austrijancima, Turcima i što bi trebalo učiniti. Julija se onesvijesti i otkriva da je trudna. Sljedećeg dana, Fran Krsto uči Matijasa pucati i, zaključivši da Matijasova kobila nije povoljna za pucanje u pokretu, jeftino mu prodaje vranca iz svoje konjušnice. Kasnije do Matijasa dolaze djevojka Dana i njen brat krajišnik, Radvio. Radvio nudi svoju sestru Matijasu jer ga smatra njezinim gospodarom, nakon što joj je spasio život. Matijas odbija i daje svoj dio turskoga plijena za miraz Dani.
Prema Turnju pristiže glasnik na konju i sreće plemića Franju Bukovačkog. Obavještava ga da ga ban želi vidjeti u Ozlju. Bukovački je na putu u Slavetić gdje posjećuje svoga rođaka Franju Oršića, s kojim se teško posvadi. Bukovački je za savez s Turcima, a Oršić podupire Beč. Svađa završava kada Oršić istjera Bukovačkog s mačem. Po njegovu odlasku saznajemo iz Oršićeva razgovora s ocem, Matijom Oršićem, kako bečki dvor zna da im ban radi iza leđa jer su presreli pisma Zrinskoga u kojima govori protiv cara.
Matijas pristiže s banovskom družinom u Ozalj. Tamo poznaje banova konjušara, plemića Rudolfa Lahna. Matijas odlazi okupati se u Kupi s djecom, pa upoznaje najmlađu banovu kćer, Zoru Veroniku. Sutradan bijaše veliki lov u kojemu je ban htio zadiviti baruna Erazma Tattenbacha Matijasovim umijećem. Matijas se odlazi unaprijed upoznati s terenom, a u lovu se odvaja od hajke i kreće sam. Pozornost mu odvrate žene koje su se gole kupale u rijeci. Ispostavlja se da su to majka i kćeri, Katarina, Jelena i Zora Veronika. Matijas biva opčinjen Jeleninim nagim tijelom. Otrgavši se od prizora, vraća se lovu. Dotrčava jelen kojega Matijas ubija strijelama i kopljem, a nadolazi i vepar u kojega također odapne strijelu. No vepra ubija hitac banove puške. Kasnije je Matijasa Zora Veronika odvela u crkvu, gdje je razdragano slušao kako djevojčica pjeva i svira orgulje.
Te večeri je bila gozba na kojoj je bio i Bukovački. Matijasa je neprestano nudio vinom, pe se Matijas vrlo brzo napio i napustio gozbu. Do sobe ga je morao odvući Bukovački. Nakon gozbe su ban, Bukovački i Marko Forstall, učitelj banova sina Ivana, razgovarali o caru i savezu s Turcima.
Orfej je s Dujmićem dojahao do Crnoga Luga, gdje je bilo Laurencijino imanje. Ona je, vrativši se s obavljanja poslova, saznala kako joj je muž, Vuk Blažanić, podlegao bolesti i učinio je udovicom. Kasnije do Laure stiže i Matijas i zatekavši tamo Dujmića i Orfeja. Obećava Orfeju da će ga odvesti k pustinjaku da vidi ptice. Dalje se Matijas zaputi s Frankopanovom povorkom prema primorju. Tamo vidi Hreljin i prvi puta u životu ugleda more. Na putu prema Kraljevici, Fran Krsto i Orfej raspravljaju o zabrani udaranja na Turke i ljutnji što ih Beč omalovažava i ne poštuje njihova prava i položaj.
Julija Frankopanova putem je izgubila trudnoću. Kasnije krenu prema Brodu na Kupi. Matijas razmišlja o kmetu Grubiši, koji mu vodi kobilu, a koja nosi medvjeđu kožu. Razmišlja o njihovoj međusobnoj netrpeljivosti. Nedostaje mu Martin Lisak. Matijas dobiva dva dana da posjeti majku i sestru, dok je Frankopan u Brodu. Kod kuće Matijas nalazi Martina Liska, od kojeg saznaje da je Lauri umrla svekrva te da ima još jednog kmeta koji bi u došao njegovo podložništvo, Jakoba Klepača, sa ženom i sinom. Matijas odlazi do rođaka Pradice Bolfa u goste te im donosi staklenu bocu i čaše. To ih vrlo obraduje (iznenađeni vrijednošću stakla u 17. st.). Prije odlaska Matijas nalaže Martinu Lisku da čuva njegovu majku i obavlja poslove sa stupicama i kožama.
Ujutro do Laurine kuće dođu dva fratra u pratnji četiri čovjeka. Jedan od fratara predstavi se kao fra Bargiglio, zapovjednik Frankopanovih južnih četa, a drugi kao otac Bonifacije. Laurin sluga Ivan spazi u dvorištu još dva nepoznata čovjeka, koji su se pritajili kod staje. Dolazi Matijas i dočeka ga sluškinja Lucija koja se izrazito čudno ponašala, što Matijas odmah primijeti. Lucija ga odvede do staje, izmislivši da treba pogledati bijeloga konja. Pristiže Fran Krsto sa slugom Tomom Severovićem, sastaje se s Matijasom i kazuje kako čovjek u kući ne može biti fra Bargigli. Fra Bargigli se treba sastati s Orfejem na drugome mjestu. Primijete kako si četvorica ispred i dvojica iza kuće signaliziraju oponašanjem ptičjih zvukova te zaposle slugu Ivana da oponaša zvukove, a oni će se riješiti dvojice iza kuće. Matijas ulazi u kuću k Lauri, fratri postanu agresivni, a Fran Krsto napadne i svlada četvoricu ispred kuće. U kući dolazi do sukoba. Fratri vade kubure, a Matijas ubija lažnog Bargiglia. Bonifacije ranjava slugu Josipa i Orfeja. Nakon što je sve gotovo, Laura pada Orfeju u naručje. Objese Bonifacija. Orfej potvrdi kako je susret s pravim Bargigiliom uspješno održan. Od Laure odu Matijas, Fran Krsto i Orfej do pustinjaka, gdje razgovarahu s njim, a pri povratku čuju zaglušan cvrkut ptica. Okrenuvši se, vide kako se jata ptica raspršiše u bljesku te Orfej osjeti kako ga ranjena ruka naglo prestaje boljeti.
Te zime jako zapada snijeg. Na dan kada Lauri krenu trudovi, prekrio je kuću do krova i nije se moglo izaći iz kuće. Dok je Laura rađala, sluga Ivan snubi i obljubi sluškinju Luciju, bojeći se smrti pod snijegom. Laura rodi sina, nadjenuvši mu ime Higin, prema datumu, 11. siječnja, dan sv. Higina.
Nakon mjesec dana Lauru posjeti Orfej, uspjevši se konačno probiti pored tolikog snijega. Zatekne je gdje doji i oni budu intimni. Početkom ožujka 1670., Matijas bijaše u Bakru s Dujmićem te se zaputi kući. Na putu naiđe na vukove, a u obrani mu pomogne Martin Lisak, koji si je načinio vlastiti luk.
Matijas ode majci u posjet te se zaputi k sestri u Crni Lug. Vidjevši sestru i nećaka, Matijas biva ganut do suza. Zatim u sobi spazi Orfeja koji je bio na odlasku. Zaputi se do Brezovice gdje zateče Frankopane, Marka Forstalla, kapetana Berislavića i nepoznatog časnika. Ponovno se vodio razgovor o pitanju Turaka i stavu Beča. Dolazi glasnik s porukom da karlovački general Josip Herberstein, huška ljude i okuplja ih da se dignu protiv Frankopana. Optužuju ga da šuruje s Turcima. Fran Krsto objavljuje da odlazi u Čakovec i zapovijeda Matijasu da ide s njim, Orfej odlazi prema Bosiljevu odakle će se uputiti na jug.
U Jastrebarskom zagrebački biskup Martin Borković posjećuje Erdödyja, koji proglasi bana izdajnikom, a ženu mu Katarinu vješticom. U Čakovcu je boravio Zrinski, a tamo je živjela i Sofia Löbl, udovica njegova pokojnog brata Nikole. Njega je vepar razderao u lovu, a ona se posvadila se s njime jer je bila mišljenja kako je neumjesno da banova žena piše pjesme i molitvenike, umjesto da skrbi o domaćinstvu. Petar odlazi u šumu gdje se prisjeća Nikole i groznih događaja koji su doveli do njegove smrti. Pričinjava mu se da vidi vepra ubojicu, koji se ispostavlja kao vuk kojeg ubija Matijas, taman pristigavši u u Čakovec. Odlaze u dvor i zateknu Sofiju koja sa svojom djecom odlazi u Varaždin. Odlazi u knjižnicu dvora gdje vidi sliku banice Katarine i učini mu se isprva da je stvarna. Odnekud iskoči Zora Veronika, nasmijavši mu se zbog njegove zabune. Dolaze ban i banica.
Proljeće 1670. bilo je burno. Kapetani i general Herberstein slali su u Beč izvještaje o komešanju u Hrvatskoj. Bukovački je širio na sva zvona da Zrinski ima sultanov pečat i podršku. Forstall i biskup Borković često su putovali na relaciji Beč – Čakovec, pokušavajući postići povoljno rješenje situacije, kako bi se izbjegla suradnja s Turcima. Beč ih je slao u Čakovec s lažnim pozitivnim porukama.
Odluče podijeliti vlast između grofa Nikole Erdödyja i biskupa Borkovića, postavivši ih privremenim banskim namjesnicima, prvoga na čelo ratnih poslova, a drugoga na u upravu. Pripremili su proglas u kojem objavljuju da je ban Zrinski “nevernik korune” , da se razrješava banske dužnosti, a sva dobra su mu zaplijenjena. Odmah uhite baruna Tattenbacha kako ne bi mogao pomoći Zrinskom, a Forstalla uvjere kako je razlog za to raskalašenost. I Forstall i Zrinski povjerovaše. General Herberstein spali u Lomnici kuriju Franje Bukovačkog, a Oršić spali svome rođaku Turanj, kako mu je i zaprijetio prilikom svađe. Matijas je bio s Frankopanom u Zagrebu, iz kojega su otišli putem koji se danas zove Frankopanska ulica, a kojim Fran Krsto nikada nije ponovno kročio.
Na Savi je Frankopanove ljude dočekao Herberstein s mnogobrojnijom vojskom. Stoga Frankopan zapovijedi povlačenje i odlazi u Čakovec. Matijasu nalaže da odvede s Orfejem njegovu ženu u Italiju. Matijas i Lisak krenu uzvodno uz Savu i nakon prelaženja, naiđu na Franju Bukovačkog koji odlazi u Bosnu jer mu je sve popaljeno u Hrvatskoj. Laura zatekne Ivana i Luciju usred strasti, davši im do znanja da ih je vidjela. Naredi im da se vjenčaju, ako žele i dalje ostati u njenoj službi. Dolazi Orfej i objavljuje joj da je hitno vodi u Italiju jer će situacija eskalirati, na što ona pristaje. Na Veliki četvrtak, 03.04.1670., stiže Matijas. Kada vidi Orfeja, isprva se rasrdi, no Orfej pred svima prosi Lauru i Matijas zaruke prihvaća s veseljem.
03.04. Beč izdaje proglas o banu Zrinskom kao nevjerniku krune te odluku o skidanju banske časti i zaplijeni sve imovine. 05.04.1670. čete generala Herbersteina i Paradaisera krenu pljačkati i paliti posjede Zrinskoga i Frankopana. Toga dana Matijas, Laura, Orfej, Julija, mali Higin, Ivan i Lucija isplove iz Bakra. Matijas odrješava Martina, koji to odbija, stoga mu Matijas govori da brine o njegovoj majci. 06. travnja oploviše rt Kamenjak. Na putu naiđu na oluju koja se smiri bez posljedica i 08. travnja se iskrcaju u Piranu. Petar Zrinski prima poruku o oproštenju iz Beča, a prava odluka Beča je da bana treba uhvatiti živa ili mrtva. Potaknut mišljenjem o oprostu, on šalje sina da bude talac u Beču. Katarina i Zora Veronika bile su zarobljene u poharanom Čakovcu. O tome saznanja nisu imali ni Julija, koja je krenula prema Rosacisu, ni Matijas, s družinom koja se zaputila u Udine, gdje je bila Orfejeva palača. Matijas i Orfej zaputili su se u Veneciju gdje je Orfej trebao odvjetnika da pripremi dokumente za vjenčanje i uništi druge dokumente. Orfej je odveo Matijasa u palaču svojih prijatelja, gdje je Matijas dosta zaradio ubijajući zečeve i ptice jadovice. Dan prije vjenčanja Orfej kaže Matijasu kako namjerava nestati s njegovom sestrom i da se više nikada neće moći vidjeti, jer im se radi o glavama. Neće biti kontakta, osim ako uspije poslati poruku u kojoj će stajati nula ili slovo O, jedno veliko ništa. Poslije vjenčanja, Laura kaže Matijasu kako je svjesna da se više neće vidjeti.
Matijas je od Orfeja dobio pismo koje treba sredinom svibnja predati kraj rijeke Raše Orfejevim ljudima. Na putu Matijas naiđe na pastira Florija. Matijas ubije jazavca i dade ga pastiru za večeru, a zauzvrat zatraži da mu pastir ispriča o kugi u Mrtvoj Gradini i pokaže mu kako da dođe do mjesta Pisak. Priča o Mrtvoj Gradini kaže da je njome vladala kneginja Vuga, a Gradina je tada bila zvana Zlatna. Kneginja je imala alkemičara koji je trebao stvoriti zlato, ali nije uspio. Kneginji nitko nije vjerovao da zlata nema, pa navališe moćnici na grad, unište, ubiju i donesu sa sobom kugu, stoga sve pomre.
Matijas krene dalje. Došavši do rijeke, ugleda djevojke kako češljaju kosu. Do djevojaka dođu tri momka, a zatim Matijas primijeti kako se približavaju muškarci, bilo ih je sedam i bili su naoružani. Ovi onesvijestiše trojicu momaka i uhvatiše jednu od djevojaka, Eldu. Druga, djevojka duge plave kose, krene bježati, no zaplete joj se kosa o granje pa je uhvate. Jedan od njih, Lorenzo Svojković, odlučio ju je nasilno obljubiti kako bi se udala za njega, iako ga je njena majka Vuga odbila. Zlata, Vugina kći, već je zaručena. Matijas odjene svoju medvjeđu kožu i zatrči se među njih, ričući kao medvjed, a oni se razbježe. Jedan od trojice momaka ga ustrijeli u leđa i Matijas izgubi svijest. Dugo se oporavljao i već je bio lipanj kad je uspio predati pismo Orfejevom slugi Jurku. Jurko mu preda poruku “nikad, ništa, omega”.
Matijasu se jako svidjela Zlata, a on se svidio i njoj. Njena majka, gospođa Vulgencija, Vuga, zamoli ga da oprosti Zlatinom zaručniku, Pavlu Justu Knežiću, što ga je nastrijelio, što on i učini. Dok su jednoga dana bili s družinom u šumi, napadne ih družina Lorenza Svojkovića. Uto naiđu razbojnici, od kojih se jedan predstavi kao Šimun Lukačić i pusti ih, uz Matijasovo obećanje da će im dati svoju medvjeđu kožu. Razbojnici zadrže Lorenza i njegove prijatelje.
Pri povratku padne pljusak i Matijas se skrije sa Zlatom u spilju, gdje je poljubi. Kad se vrate u Malu gradinu, Matijas i Zlata počnu se svake noći sastajati, uz Eldinu pomoć. Zlatina zaručnika uhitili su zbog navodnog napada na Lorenza. On je bio poljarski brigadir. Vuga saznaje da Elda vodi Matijasa po noći u svoju sobu i suoči se s njima. Zahtijeva da se vjenčaju, na što Zlata objavljuje da je trudna. Vuga zaključa kćer u njenu sobu, a Matijasa u njegovu. U gradini izbije kuga i Vuga se zarazi pa pušta Matijasa i Zlatu. Oni se ožene i odu iz Gradine k Matijasovoj kući. Stignu u Čabar, gdje je sve uništeno i polomljeno. Tamo ih dočeka Benak, koji Matiji napiše novu potvrdu, budući da je originalna izgorjela u trsatskom samostanu. Potvrdio mu je sva prava, dodavši i izmijenivši neka. Obavijesti ga da su Zrinski i Frankopan zatvoreni u Beču. Matija se zaputi u Praputišće, gdje nađe svoju kuću spaljenu, s dva bezimena groba. Pojavi se Martin Lisak, koji se, zajedno s Grubišom, odmetnuo u razbojnike. Lisak mu kaže da su krajišnici ubili njegovu majku i kmeta Jakoba, pa spalili mu imanje. On se osjeća krivim jer tada nije bio tamo te se osvećuje ubijajući krajišnike. To zgrozi Matijasa. Jakobova žena Filipa sada stanuje kod satnika Dunata te se Matijas tamo zaputi kako bi je pitao što se točno dogodilo. Ona potvrdi Martinovu priču.
Matijas se vrati u Čabar po Zlatu i oni odu u Crni Lug. Jednoga dana, dok Matijas nije bio kod kuće, dođe do kuće Dana, Radvijeva sestra, i kaže da je četa koja je učinila zlo Matiji bila njegova. On nije uspio spriječiti to što se dogodilo, ali da je uspio zaustaviti razaranje imanja Blažanićevih. Za to vrijeme Matijas je išao do pustinjakova doma i zatekao ga mrtvoga, ali raspadanje njegova tijela još nije počelo. Matijas ga dostojno pokopa.
Život je tekao dalje. Martin Lisak obradio je tristotinjak puhovih koža i ostavio ih Matijasu. Jednoga dana, Matijasa je posjetila Lucija, obavijestivši ga kada je zadnji puta vidjela njegovu sestru. Kaže da s Ivanom odlazi u Molise. Prođu dvije godine i dođe fašnik. U Crnom Lugu zavladaju maškare. Matijas ponovno odjene medvjeđu kožu, a Zlata nađe masku zlatne vuge i navuče je. Pojaviše se i Florio i Martin. Matijas ponovno sretne Dujmića.
30. travnja 1671. odrube glave Zrinskome i Frankopanu. Istoga dana Zlata rodi sina. Nazovu ga Petar, u spomen na hrvatskoga bana, Petra Zrinskoga.
Analiza likova
Matijas Bolf – mladi lovac. Pošten, bogobojazan, častan i neiskvaren. Iz teksta je nejasno shvaća li u potpunosti političku situaciju u kojoj se nalaze i kakvo je točno njegovo mišljenje o njoj. To nigdje nije objašnjeno ni naglašeno. Matijas lovi, no cijeni svaki život i ne ubija zbog sporta, već zbog potrebe. Kada je primoran ubiti u samoobrani ili obrani drugih, duboko je rastužen što oduzima život i tako griješi dušu. Traži oprost od pustinjaka Knežića, kojeg neizmjerno cijeni. Biva shrvan kada ga zatekne mrtvog. Matijas je jednostavan, zadovoljan je svojim životom u Praputišću. Opčinjen je zlatnom vugom, koju nađe u Zlati, Vuginoj kćeri, koju duboko zavoli. Rastužen je razrješenjem događaja u Hrvatskoj, tragičnom pogibijom majke i činjenicom da više nikada neće vidjeti sestru i nećaka.
Martin Lisak – Matijasov kmet. Dolazi iz Kranjske kako bi se podložio Bolfovima. Svojeglav je, veseo i veliki hedonist. Vjeran je Matijasu. Našao se u lošoj situaciji i zabrazdio, ali je pokazao da želi iskupljenje. Pokazuje veliku ljubav prema Matijasu. Posramljen je pred Matijasom zbog svojega razbojničkog života i želi se iskupiti, pa potajice Zlati daje novce od prodaje koža.
Orfej Frankopan – markiz, bratić Frana Krste Frankopana. Kicoš je koji voli ptice, a ljude ne preferira, ipak Bolfove smatra zanimljivima i divljima. Nepredvidiv lik i njegovi motivi nisu poznati, osim njegove fiksacije na Laurom, koju smatra svojom crnom rodom. Nakon Laurina poroda, oni ulaze u ljubavni odnos i u kulminaciji događaja, bježe u Italiju gdje se vjenčaju i napokon nestaju iz očiju javnosti.
Petar Zrinski – hrvatski ban. Pošten, častan i želi dobro Hrvatskoj. Nagle je naravi. Snažan i odvažan, primjer je plemenite krvi. Kao ban je vrlo dobar i odgovoran, no njegovu propast zagarantirala je neobjašnjiva lakovjernost i nedostatak lukavosti.
Fran Krsto Frankopan – sin karlovačkog generala, šurjak Petra Zrinskog. Pošten i častan, želi dobro Hrvatskoj. Cijeni književnost i lijepe stvari. Ogorčen je oduzimanjem pozicije Frankopana kao karlovačkih generala.
Laurencija Blažanićeva (Frankopan) – Matijasova sestra. Vrlo sposobna i oštroumna žena. U usamljenosti, nakon smrti muža, započinje ljubavni odnos s Orfejem Frankopanom, kojega do tada nije previše primjećivala. Bježi s njime u Italiju i udaje se. Rastužuje je što više neće vidjeti Matijasa.
Pustinjak Antun Knežić – stari fratar. Pobožan je i skroman starac, kako i priliči fratru. Povukao se u divljinu nakon izgaranja njegova samostana na Trsatu, čije je uništenje nehotice skrivio sam. U divljini pripovijeda pticama, a ponekad ga posjećuje Matijas. Umire sam i nalazi ga Matijas na povratku kući iz Istre.
Bilješka o autoru
Višnja Stahuljak rođena je u Zagrebu 10. ožujka 1926. Maturirala u II. realnoj gimnaziji 1944., položila završni ispit u Muzičkoj školi hrvatskog Konzervatorija 1946. Iste se godine upisala na zagrebačku Muzičku akademiju i diplomirala solo- pjevanje 1952. Kao student Muzičke akademije sudjelovala s dramskom grupom Vladimira Habuneka u osnivanju Zemaljskog, sada Zagrebačkog kazališta lutaka. Radila je tamo niz godina kao pjevačica, glumica, lutkarica i redateljica.
Studirala je i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i to etnologiju, hrvatski i njemački jezik od 1953.-1956. Profesuru je stekla 1965. na Muzičkoj školi “Blagoje Bersa” u Zagrebu, gdje je osnovala i vodila kao pročelnica Odjel solo-pjevanja. Specijalizirala pedagogiju solo-pjevanja na “Accademiji Santa Cecilia” u Rimu 67./68..
Književne radove objavljuje od 1953. godine Bila je član Društva hrvatskih književnika od 1957., a Matice hrvatske od 1960. godine. Član je Europskog autorskog udruženja “Die Kogge” (Europäische Autorenvereinigung “Die Kogge”) od 1995. godine. Doživotni počasni član Studentskog eksperimentalnog kazališta u Zagrebu.
Umrla je 3. ožujka 2011. u Zagrebu.
Autor: S.L.
Odgovori