Zimsko ljetovanje Vladana Desnice je roman smješten u 1943. godinu, u vrijeme kada je nakon kapitulacije Italije Pavelić proglasio uključenje oduzetih teritorija državi NDH. Bombardiranje Zadra započinje u jesen 1943. i zbog njega su mnogi stanovnici grada Zadra bili prisiljeni pobjeći i mnogi su se sklonili na selo.
To je bila sudbina i likova ovog romana: Narciza Goloba i njegove žene Terezije i dva sina, Ante Morića i njegove kćeri Marijane, Ernesta Donera i žene mu Lizete i kćeri Mafalde, Anite i nećakinje Line i šjora Karla koji su otišli u Smiljevce.
Svi oni pripadaju srednjem staležu koje je nakon bombardiranja odlučilo doći na selo. U tom trenutku počinjemo pratiti dvije grupe likova, a to su seljaci i ljudi iz grada. Kroz same likove vidjet ćemo koje predrasude i mišljenja imaju jedni prema drugima.
Radnja ovog romana nije linearna, odnosno ne kreće od početka bombardiranja pa bez ikakvog prekida do nekog događaja u budućnosti, u ovom slučaju do Mafaldine smrti. Glavna radnja romana je prekinuta nizom retrospekcija, pogotovo pričama koje priča Ićan Brnos, seljak kod kojeg su se smjestili Ernesto, Lizeta i njihova kćer.
Drugim riječima, radnja romana nije cjelovita i jedinstvena, već je ispresijecana brojnim epizodama i pričama. Uz pomoć tih epizoda sama radnja romana je usporena. Kada govorimo o pripovjedaču, u ovom romanu možemo govoriti o sveznajućem pripovjedaču koji priča priču u trećem licu, ali i likovi postaju pripovjedači i pričaju u prvom licu. U poglavljima u kojem su likovi pripovjedači ćemo čuti najviše lokalizama, neologizama ali i izraze, pa i cijele rečenice na stranom jeziku (talijanskom).
Naslov romana Zimsko ljetovanje je oksimoron jer govori o ljetovanju po zimi. U samom romanu likovi objašnjavaju zašto su svoje obitavanje na selu prozvali zimskim ljetovanjem. Ovaj roman je roman kolektiva jer govori o različitim ljudima koji su zbog ratnih nedaća bili prisiljeni živjeti zajedno.
Vrsta djela: roman kolektiva
Vrijeme radnje: Jesen i zima 1943. godine
Mjesto radnje: Zadar, selo Smiljevci
Tema djela: Život Zadrana na selu nakon bombardiranja njihova grada
Kratak sadržaj
I. – V.
Upoznajemo se sa situacijom u romanu i glavnim likovima: Zadar je bombardiran 1943. godine u jesen, a izbjeglice su se nastanile u selu Smiljevcima. Izbjeglice čine: knjigoveža Narcizo Golob sa ženom šjorom (gospođom) Terezom i s dječacima iz prvog braka; Ante Morić sa kćeri Marijanom; brijač Ernesto Doner sa ženom Lizetom i malim djetetom; krojačica Anita Kresoević s nećakinjom Linom i šjor (gospodin) Karlo, umirovljenik.
Izbjeglice su bile u šetnji kad je odjednom pored njih projurio kamion ispred kojeg su se sklanjali ljudi u strahu. Na kamionu su bili ljudi koji su pljačkali napuštene kuće kako bi manje vrijedne stvari prodali, a one skuplje poslali svojim obiteljima u Njemačku. Šjor Karlo bi, čim bi vidio kola, na usta stavio krpicu s vrpcom kako bi se obranio od mogućih bojnih otrova, jer opreza u to doba nikada nije bilo dovoljno.
Saznajemo da se obitelj Doner smjestila u Smiljevcima u kući Ićana Brnosa. Svi ovi gradski ljudi iz Zadra su se prvi put susreli sa životom na selu, pa su mnogi od njih sa sobom donijeli i predrasude o selu. Za Lizetu je to bilo mjesto pilića, purana i vina, dok je Ernestov pogled bio malo drugačiji. On zna kako postoje i bogati seljani koji su jako osjetljivi. Gradski ljudi su ipak povezani s njima pogotovo kad je lov u pitanju.
Ernesto je bio brijač koji je imao brijačnicu na raskršću, na ulazu u Zadar gdje su često dolazili seljaci. Tako je jednog dana Ernesto Ićanu viknuo kako nikada neće dobiti onoliko koliko on traži za to što prodaje i tako su se upoznali.
Na kraju ljeta 1943. godine dogodio se zračni napad na Zadar. Došla su tri-četiri aviona koja su svoj teret ispustila na slijepo. Nije bilo većih žrtava ni šteta, pa građani tome nisu pridodavali veliku važnost. Djeca su čak avionima pridodavala svakakva imena, poput: mljekarice, budionik, kruške, itd. Kako su avioni svakodnevno letjeli iznad Zadra, građani su ih počeli uzimati zdravo za gotovo, pa se na njih više nitko nije obazirao, a “bježati u skloništa postalo je smiješno, gotovo znak lošeg ukusa, i po tome se prepoznavao čovjek iz provincije.”
Prošao je deveti mjesec i došao deseti. Dani su bili topli i suhi i avioni su opet letjeli iznad Zadra. No, ovaj put je bilo nešto drugačije: “Kad se pojaviše, učini mu se da lete nešto niže nego redovno i da su razvrstani u nekom naročito preciznom poređaju. Pitao se što to treba da znači – a već su iz predgrađa zatutnjile prve eksplozije. Nastade zbrka.” Ljudi na cesti su se skrivali gdje god su stigli. Svako skrovište bilo je dobro skrovište, a “vedro sunčano jutro prometnulo se odjednom u crnu tmušu, u kišu pepela, u smrad eksploziva i paljevine.” Vidimo i prvu žrtvu napada- mladu ženu kojoj je kosa pokrila lice. Ernesto krene prema svojoj kući. Dok je hodao ulicom, čuo je kao i ostali ljudi kako je netko ostao zatrpan u kući i kako zapomaže, ali nitko nije stao da im pomogne. Njegova kuća nije bila oštećena, a unutra ga je čekala Lizeta koja mu je pala u zagrljaj.
Lizeta priča Ernestu kako je htjela otići van s Mafaldom u šetnju, ali da se ipak predomislila i da ju je to sama Gospa zaštitila. Kada je završila sa svojom pričom, Ernesto joj kaže kako odlaze iz grada i da uzme samo najnužnije stvari. Kada su izašli na ulicu, vidjeli su da i ostali napuštaju svoje kuće. Na svom putu su vidjeli kako je potonuo parobrod i kako nisu mogli spasiti ljude koji su se našli na njemu. Donerovi su na svom putu susretali razne ljude, među kojima je bio i šjor Karlo, Ernestov stari znanac. Ernesto odluči da će otići u Smiljevce kod Ićana.
Građani su i dalje putovali, puna četiri sata, a u selo su došli u sumrak. Anitu i Linu će primiti udovica Kalapać, šjor Karlo će biti u “novoj školi”, a Ernesto sa svojom obitelji kod Ićana. Kako su se počeli raspakiravati, Donerovi su shvatili da ipak nisu uspjeli uzeti sve nužne stvari i da su im one ostale u kući. Polako su se počeli navikavati na život na selu, a pridružili su im se i Golobovi: Narcizo, Tereza i djeca Aldo i Bepica. Pri samom dolasku u selo, svi iz grada su bili sretni što su se uspjeli spasiti i vjerovali su u to da će ovdje biti samo nekoliko dana.
VI.- X.
Izbjeglice su živjele iz dana u dan. Šetali su selom i međusobno su razgovarali. Lizeta i Anita su postale nerazdvojne, pa su stalno zajedno sjedile i razgovarale i šivale stvari za Mafaldu, za koju su odlučile da će ju na selu zvati Špižmica. Anita je bila zabrinuta za svoju Linu, ali se nadala da će joj goditi vrijeme provedeno na selu. Iako su bili na selu, svakodnevno su bili svjedoci dolaska aviona na područje Zadra.
Jednog dana su muškarci odlučili otići u grad kako bi obišli svoje domove. Kada su došli u Zadar, Ernesto, šjor Karlo, Narcizo Golob i Morić su obišli grad i susreli se sa svojim poznanicima. Ernesto je iz kuće ponio Lizetin nakit, set srebrnih žličica i Špižmičin poklon s krštenja. Lizeta mu je rekla i da posjeti tetku Đildu. Ernesto je saznao da je starica umrla od kljenuti srca, a kuća je poslije bila uništena u napadu.
Selo u blizini Zadra bilo je zapostavljeno i nitko ni Nijemci ni Talijani nisu imali interesa da tamo pošalju svoje postrojbe. Saznajemo kako je u selu živjela obitelj financijskog preglednika Rudana i popadija (supruga pravoslavnog/grkokatoličkog popa) Darinka. Darinka je živjela sama u velikoj kući koja je tijekom rata služila kao prenočište vojnicima. Svojih pet-šest kćeri je poudavala za popove i učitelje, a ona je ostala sama. Osim kćeri, imala je i sina Milutina koji već dugo živi u ludnici.
Zadrani su upoznali i Glišu Biovicu koji je Špižmici donosio boce mlijeka. Bio je “umiljat starčić, omalen, vedra lica – pravi kralj patuljaka.” Seljani su ga prozvali Glićo zbog njegovog izgovaranja glasova ć i š. Uz njega, upoznali su i Milenka Katića koji ih je osvojio svojim simpatičnošću.
U ovom poglavlju malo bolje upoznajemo Ićana, za kojeg kažu da je ugodan domaćin. “Žut, tanak, slabašan, isprčenkao da ima prednju grbu, s mukom se saginjao, i zbog toga nikad nije kopao. Uopće nije bio ni za kakav teži rad; prebolio je dvije upale porebrice.” No, osim toga Ićan je rado zidao, znao je popravljati konjske orme, plesti uže, znao je sklepati sanduk za žito ili lijes.
U Ićanovom kućanstvu živi i Migud-prase kojeg je Ićan kupio na sajmu u Benkovcu. Ićan je znao da kad ga dobro uhrani da će imati i do dvjesto kilograma. Ićan se jako brinuo za njega i kada bi kasno došao kući uvijek je pitao kako je Migud. Jako se zabrinuo za njega kad su ga kastrirali, no Migud je uspio to preživjeti i sada vi na njega gledaju kao na ljubimca.
Anita i Lizeta su skrojile novu odjeću za Špižmicu.
XI. – XV.
Građani su se priviknuli na život u selu pa sad sve lakše krate svoje duge dane. Žene su kuhale i brinule o kućanskim poslovima, a muškarci odlazili u Zadar u nabavku novih namirnica. Iako su se priviknuli na život na selu, nedostajao im je njihov grad, nedostajali su im svi kutevi njihova grada.
U ovom poglavlju saznajemo kada je natpis na pročelju jedne zgrade dobio ime. Natpis je glasio: DISSODATE-SMAGESATE (iskrčite ledinu, preorite ugar!) Natpis je dolazio još iz vremena Rima, kada si građani dobili naredbu o tome kako trebaju iskrčiti ledinu i zasijati pšenicu.
Mile Plačidrug bio je Ićin prijatelj iz djetinjstva. Za njega saznajemo da je bio nemirno i živahno dijete, a zvali su ga Mile kokošar, jer je sumnja uvijek pala na njega ako je u selu nestalo peradi. Iako je bio kod oca Amvrozija u manastiru vrlo se brzo vratio kući, a nakon nekog vremena je otišao u Privrednik odnosno organizaciju koja je obučavala srpsku djecu zanatima. No ni tamo nije dugo izdržao, za njega se nije znalo skoro dvije godine, a kada se vratio u selo počeo je raditi u jednoj garaži gdje je prao automobile. Nakon nekoliko godina je počeo raditi kao kancelist, no zbog neurednosti s rukovanjem raznim spisima je odlučio podmetnuti požar. Kako je vrijeme prolazilo spazio je “mutavu Savu”, gluhonijemu djevojku koju je silovao.
Federal i Bogdani su krenuli prema Smiljevcima. Federal je htio svečano otvoriti Dopolavoro (fašističku organizaciju za zabavu u pouku radnika), pa je htio održati govor o društveno-kulturnim uvjetima o mjestu iz kojeg je potekao Mile. I tako ih je put doveo do Smiljevaca, gdje su Ićana pitali kakav je bio Mile. Uz to su pregledali i crkvene matice. Mjesec dana nakon njihova dolaska u Smiljevce bio je otvoren Dopolavoro ispred kojeg se nalazio stup Emiilija Placcidruga.
Kako u selu nije bilo novina, izbjeglice su uživale u Ićanovim pričama. Šjor Karlo ga je nazvao El nostro cantastorie(naš pučki pjevač). Ićan im je ovoga puta pričao o Eulaliji Grimaldelo koja je došla iz Napulja. Htjela je iznenaditi svog zaručnika Frančeska Đona, karabinjerskog vicebrigadira. Đoni je bio iznenađen kada ju je vidio, ali je brzo sakrio svoje iznenađenje i bio je sretan što je došla. Eulalija je počela živjeti u Smiljevcima.
Seljani su je ujutro često znali čuti kako govori Amami! Baciami! (Voli me, ljubi me). Đona i Eulalija su često popodne znali otići u šetnju. Jedno jutro nakon jedne zabave, seljani su vidjeli Eulaliju “u ružičastom kombinezonu sa naramenicama od niska staklenih draguljčića, s jako upalim idibinama nad ključnim kostima. Ridala je i tresla se kao prut, tako da su joj raščešljani bičevi kose treptali poput živih zmija; držala je pod grlom nož s valovitom linijom oštrice kojim se reže kruh i pravila hitrim jezivim tremolom kretnju kao da se kolje.” Đona nije znao što da radi. Odjednom se sve smirilo, a drugi dan Eulalije više nije bilo.
XVI.- XX.
U ovom poglavlju Ićan priča o Đoni. Kaže za njega da je nekad bio dobar a nekad loš, a k tome kaže za njega da izgleda kao da su u njemu dvije osobe i da jedna nikad ne zna za onu drugu.
Nova vijest u selu je da Rudanovi odlaze. Odvezao ih je kočijaš Mijat, a nakon njihova odlaska Glićo kaže kako još nikad nije sreo takvog čovjeka kakav je bio Rudan. Priča kako je Rudan jednom izmlatio Markana zbog švercanja.
Popadiji je došlo pismo kojim ju obavještavaju da je njena molba za penziju odbijena. Ićan i Šjor Karlo su otišli u njenu kuću kako bi joj dostavili pismo, no kada su ušli u kuću vidjeli su da je starica mrtva. Nisu znali što će napraviti, kome da jave ni gdje će naći svećenika. Anita i Lizaveta su staricu uredile i obukle. Ićan, Karlo i šjor Karlo trebali su napraviti lijes. Sad kad je starica obućena i lijes napravljen, trebalo je samo naći mjesto gdje će je ukopati.
Već je prošlo pet dana od smrti popadije, a seljani još nisu znali gdje će je pokopati. Lizeta i Anita su razgovarale kako kod seljana ne možeš vidjeti razliku tko je umro: je li umro netko mlad ili star, muškarac ili žena.
Šjor Karlo je odlučio uzeti stvari u svoje ruke. Ukrcali su lijes na Petrina kola i krenuli. Došli su do groblja gdje ih je već čekala iskopana jama. Pokopali su ju i vratili se u selo.
XXI. – XXV.
Studeni je bio jako topao i polovica prosinca također. Izbjeglice su još uvijek u selu hodale u sportskim majicama. Odnos s domaćinima je bio kako koji dan. Jedan dan su bili srdačni, a nekad hladniji, ali nikada nije bilo trzavica među njima. Što se tiče djece, s njima su uvijek svi lijepo razgovarali. Jedino tužno doba dana za njih bi bio suton kada je sunce tonulo u moru.
Anita se brinula za Linu. Lina je znala mnogo vremena provoditi šećući od jedne kuće do druge. Izbjeglice su odlučile otići na izlet, na Gradinu. Uživali su u svježem zraku i lijepom vremenu.
Nakon izleta na Gradinu pročula se vijest da dolazi vojvoda Dule i da svi trebaju u selo doći na zbor. Zadrani/izbjeglice su također odlučile da će ići. Stigli su u Žagrovac, a vojvoda Dule je održao govor.
Jedne večeri su svi sjedili kod Donerovih i razgovarali o odlasku u Zadar jer je vlast počela dijeliti naknade onima čije su kuće nastradale tijekom bombardiranja. No, nisu bili svi prisutni, šjor Karlo se nije pojavio. Na to, dolazi Ićan i govori okupljenima kako šjor Karlo nije dobro i da neće još dugo izdržati. Otišli su do njega, a on im je rekao kako ima problema sa srcem.
XXVI.-XXX.
Kako su krenuli prema Zadru, putem su sretali poznanike kojima su govorili kako je šjor Karlo. Čak je Morić rekao da “Kad smo pošli nije mu bilo ni sat života.” Kako su sve dalje išli pročula se i vijest da je šjor Karlo umro. A kad su se vratili pred selo, tamo ih je dočekao sam šjor Karlo, veselo mašući rupčićem.
Vrijeme se promijenilo, počele su kiše i nebo je bilo oblačno. Čak je i Ernesto postao nemirniji, nervozniji. Božić i Nova godina su također prošli u turobnom raspoloženju. Došao je i Mafaldin rođendan na koji je ona napokon obukla novu haljinicu.
Lizeta je zamolila šjor Karla da ispriča priču o doktoru Furatu i gospođi Vandi. Došlo je i vrijeme klanja svinja. Tu je Ićan posebno živnuo i svima pomagao. Cijelo selo je također živnulo, predviđali su koliko će kilograma čija svinja imati. Iako su i Zadrani odlazili po kućama na kolinje u njima je rasla želja za povratkom svojim kućama. Ernesto je odlučio da će otići iz sela, pa je počeo prodavati ono što mu je ostalo u Zadru nakon bombardiranja.
XXXI.- XXXX.
Lina je počela kašljati krv. Čak se i šjor Karlo zabrinuo, pa je pisao bratu Altu Adiđi kako bi djevojka otišla kod njega na nekoliko mjeseci. Ernesto je opet otišao u Zadar kako bi dobio isprave za odlazak, a Karlov brat je poslao pismo da će primiti Linu. Dok je čekala Ernesta, Lizeta je bila u kući, a Špižmica su svojim kolicima. Migud je “lunjao po avliji” i došao do Špižmice, njuškao je oko njenih kolica, au jednom trenutku “razvaljene ralje životinje padoše po djetencu”. Lizeta je krenula prema kolicima i kada je pogledala unutra pala je u nesvijest. Špizmica je umrla.
Likovi: u romanu se pojavljuju dvije skupine likova, a to su seljani i građani. I jedni i drugi su puni predrasuda jedni prema drugima. To su Ernesto Doner, Lizeta i njihova kćer Mafalda.
Analiza likova
Opis seljana (s gledišta ljudi iz Zadra)
“Ljudi su na selu podmukli i lukavi, i imaju uvijek prljave ruke; zato im ne valja dozvoliti da bilo šta diraju rukama. Oni su, osim toga, prilično smiješni; useknjuju se prstima, i treba im dobro vikati, jer su malko nagluhi, od prljavštine koja im se nakupila u ušima.
Žive kukavno, ali tome su krivi sami jer su krajnje neumješni i nesnalažljivi te ne umiju da iskoriste i uživaju toliko blago božje, i u svakoj prilici gledaju da podvale građanima; naročito vole da poture mućke kunući se da su svježa, tog jutra snesena jaja, a kadri su čak i da prodadu meso od crkotine. Djeca su im musava, zato što ih ne umivaju i ne rede, i kržljava i sitna, zato što ih izmalena zapajaju vinom i rakijom.”
“Osim toga, pokazalo se da su seljaci ustvari, jako ograničeni i da se uvijek i svemu cere kao crnci. Smiju se drugima, a sami govore tako da ih nikako ne možeš razumjet; sada kad su među sobom, u svome krugu, izražavaju se još nerazumljivije nego kad dođu u grad.”
Ernesto – je brijač koji je radio u brijačnici na ulazu u grad, pa je često i prije odlaska na selo znao susresti seljane koji su prodavali svoje proizvode. Nakon bombardiranja Zadra odlučio je da on i njegova obitelj moraju otići iz Zadra. Iako nije imao dobro mišljenje o seljanima, znao je da je to njihova jedina šansa da se spase.
Odlučio je da će otići kod Ićana, njegovog prijatelja. Svoje dane kao i svi ostali likovi će provoditi u slušanju priča, šetnji, ali i odlascima u Zadar kada je to bilo potrebno. Njegova žena Lizeta bila je sitna plava ženica koja je svoje vrijeme na selu najviše provodila s Anitom i brinula se za svoju kćer Mafaldu koju su nazvali Špižmica. Na žalost njihova priča neće završiti sretno, jer je prije samog odlaska iz sela Ićanov prasac, Migud napao Mafaldu i ona je umrla.
Ićan Brnos – “Žut, tanak, slabašan, isprčen kao da ima prednju grbu, s mukom se saginjao, i zbog toga nikad nije kopao. Uopće nije bio ni za kakav teži rad; prebolio je dvije upale porebrice.”
“Nezamjenjiv je bio kao pomagač oko poslova koje vrše gradski ljudi na selu, razne komisije i ekipe, a takav je posao i najvolio: premještati geometru njegove bijelo-crvene motke, pomagati komisiji koja vrši cijepljenje, čučati kod šofera koji pumpa gumu. Od radova oko zemlje naročito mu je išla od ruke sadnja duhana, te uopće svaki rasad. Grupica oko Ićanove kuće – Donerovi, šjor Karlo, Anita i Lina – smatrala se sretnom što je potrefila na tako dobra čovjeka.”
Ićan je bio jako dobar čovjek koji je volio pomagati drugima, posebno je volio kolinje kada je išao u druge kuće i pomagao oko posla. Bio je vješt u mnogim poslovima, pa je tako i napravio lijes za staru popadiju. Bio je vlasnik prasca Miguda za kojeg se jako brinuo. Dok su seljani živjeli kod njega često ih je uveseljavao svojim pričama.
Anita Kresoević, Lina i šjor Karlo – Anita Kresoević je bila žena “sa ulijepljenim uvojkom na čelu”, a Lina “siroče, tanka i mlada plavojka nordijskog tipa.” Njih dvije su zajedno došle na selo i Anita se nadala da će Lini pomoći svježi zrak, jer je bila bolesna.
“Lina je u prvo vrijeme živjela strogo po propisu, onako kao što se hoda po nategnutoj žici. Postupala je prema sebi samoj s nekim poštovanjem, kao da je, otkrivši u sebi bolest, otkrila dotad jednu nepoznatu vrijednost. Imala je osjećaj da u sebi nosi krhku dragocjenost: balon od vrlo tankog stakla koji bi mogao prsnuti od jačeg dodira, nesmotrenijeg pokreta, trzaja glavom, glasnije riječi.”
Šjor Karlo bio je najstariji iz skupine građana koji su otišli iz grada. Šjor Karlo se posebno zalagao za pokop popadije, a kasnije je i pomogao Lini tako da će otići kod njegovog brata. Posebno je smiješna epizoda kada su ljudi u Zadru, a i oni koji su krenuli u Zadar mislili da je Karlo mrtav, a on ih je kasnije dočekao na ulazu u selo, veselo mašući s rupčićem.
Bilješka o autoru
Spisatelj Vladan Desnica rođen je 1905. godine u Zadru. U istom gradu je završio osnovnu školu i krenuo u klasičnu gimnaziju. Svoje gimnazijsko školovanje nastavlja u Šibeniku i Splitu, a u Zagrebu i Parizu studira filozofiju i pravo.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata talijanske okupacijske vlasti odvele su ga u Zadar gdje je morao raditi kao prevoditelj. Većinu svog života radio je kao pravnik i to u početku u uredu svoga oca, a kasnije se zaposlio u ministarstvu financija.
Nakon Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb gdje radi u pravnom odjelu Ministarstva financija NR Hrvatske. Zadnje godine svog života proveo je stvarajući književna djela.
Vladan Desnica je pisao eseje, kritike i feljtone, humoreske i kozerije, odnosno, kraće književne tekstove koji govore o aktualnim zbivanjima na humorističan način.
Književni se ostvario vrlo rano, počeo je pisati još u vrijeme gimnazijskih dana. 1933. godine objavio je prve književne tekstove u listovima “Glas” i “Novo doba”.
Bio je vrlo svestran, pisao je romane, pjesme, novele, scenarije, a radio je i kao prevoditelj, prevodeći s ruskog, francuskog i talijanskog.
Objavio je nekoliko zbirki pripovijedaka: Tu odmah pored nas, Proljeće u Badrovcu, Olupine na suncu.
Napisao je nekoliko romana: Zimsko ljetovanje koje izlazi 1950. godine koji izaziva napad kritičara i Proljeće Ivana Galeba. Među djelima su i zbirke stihova: Slijepac na žalu i dramu Ljestve Jakovljeve. Umire u Zagrebu 1967. godine.
Autor. N. B.
Odgovori