Snijeg u Splitu

Snijeg u Splitu je pripovijetka Matka Marušića koja se sastoji od 20 zanimljivih i kratkih priča. Radnja počinje razdobljem nakon rata kada se u Split doselilo puno seljaka u potrazi za boljim životom.

Skoro sve su kuće naselili ljudi s područja Drniša, Imotskog i Sinja. Osim novih stanovnika, spominju se i starosjedioci koji su doseljenike zvali Vlaji. Od doseljenika se izdvajala obitelj od Vjeke. Pripovijetka prati život dječaka Matka i njegovog prijatelja Vjeke.

Priča o smetlaru

Jedne je večeri na vrata pokucao mršav stric Mirko. Želio je saznati kako da se doseli u Split jer zbog siromaštva više nije mogao uzdržavati tri sina koja su trebala krenuti u školu. Dok su mama i tata razmišljali gdje bi se mogao zaposliti, dječak Matko je predložio da radi kao smetlar. Roditelji su ga opomenuli da šuti jer Mirko nema kola ni konja da bi mogao raditi kao smetlar.

Na kraju je dječakov prijedlog ipak bio najbolji, Mirko je odlučio prodati sve što ima kupiti konja i kola da može raditi. Stric nije zaboravio tko je predložio ovaj posao, pa bi svaki put kada bi došao u ulicu gdje je dječak živio dozvolio da sjedne na kola i pozvoni.

Nekoliko ulica dalje živio je Vjeko, koji je uvijek bio lijepo obučen. Jednog dana je njegova mama pozvonila na vrata gdje je živio dječak Matko i zamolila ako bi stric Mirko jednom i Vjeku pustio da pozvoni na kolima jer ga više ne može slušati o tome kako će jednog dana postati smetlar.

Kada je dječakov otac zamolio brata on je pristao i tako su se Vjeko i Matko vozili na kolima i zvonili ljudima da iznesu svoje smeće. Unatoč tome Matko i Vjeko nisu postali smetlari, ali ta ih je igra ujedinila i na kraju su postali najbolji prijatelji.

Priča o žutoj koki ili kako je Žuti dobio ime

Igrajući se s loptom Žuti ju je udario tako da je otišla u vrt kod tete Nede. Žuti se tada zvao Sloven. Kako je htio svoju loptu nazad, preskočio je ogradu i u tom se trenutku pored njega pojavila teta Nada, navukla ga za uši i optužila da su zbog njegovog ponašanja njene kokoši preplašene i da zato nema jaja.

Izbacila ga je van i Žuti se odlučio osvetiti. Nije bio siguran kako da to učini, pa mu je ideju dao Vjeko. Čekali su uz Nedinu ogradu da koka snese jaje. Kada se to dogodilo, Vjeko se provukao, uzeo jaje i izašao van. Otrčali su do radionice Vjekinog tate, probušili jaje iglom i rekli Žutom da ga popije.

Žuti je popio jaje, a Vjeko je u njega ulio vode i zalijepio ljepilom. Nakon toga su se vratili do dvorište tete Nede, podmetnuli jaje i naredili Čoči da se oglasi kao kokoš koja je upravo snijela jaje. Teta Nada je tada veselo dotrčala i krenula ispeći jaje.

Nije prošlo dugo kako su djeca čula psovanje, a Nada je vikala kako će im dati po glavi pjegavo jaje i žutu kokoš. Žuti je tako dobio ime s kojim se nije domah složio, ali Čočo je rekao da ga zovu upravo Žuti i dječak se poslije odazivao na ovo ime.

Priča o Toćanima

Toćani su bili dječaci koju su živjeli u ruševnim kućama bez vodovoda, zbog čega su morali odlaziti na javno crpilište. Matko i ostali ih nisu voljeli, a bilo ih je puno više i uvijek su se voljeli svađati. Nisu dolazili u njihovu ulicu, a ni dječaci iz prethodnih priča nisu odlazili na Toć ili vrt Biskupove palače, gdje su se nalazile njihove tvrđave.

Vjeko je jedini od svih dječaka bio u jednoj od ruševina i zna točno kako je tamo. Jednom prilikom su imali okršaj s dječacima s Toća kada su se borili s bombama od prašine. Bomba se radi tako da se prašina zamota u komad papira i kada udari u cilj ona se jednostavno raspadne. Najbolji borac bio je Vjeko kojeg su jednom Toćani uspjeli zarobiti.

Matko i Žuti su odlučili krenuti u izviđanje i tamo ugledali Vjeku kojeg su ispitivala dva stražara. Dječaci su pomoć odlučili potražiti kod Vjekinog rođake Ivice, koji je bio velik i s tetovažom na ruci. Ivica je pristao pomoći i kada se pojavio u tvrđavi, Toćani su se odmah razbježali i kasnije se bojali Vjeke i njegovih prijatelja.

Priča o Aleksiću i slomljenom zubu

Priča počinje s avionom koji je preletio bacajući letke. Dječaci su požurili prema željezničkoj stanici da bi dohvatili jedan od letaka, a na njemu je pisalo kako će akrobat Aleksić sljedeći dan izvoditi akrobacije sa svojim avionom. Matko i Vjeko su se dogovorili da će akrobacije gledati kod Matka s krovnog prozora. Tata je na krevet postavio stolicu, čekali su i tada je počelo.

Pojavio se avion koji je imao dvostruka krila, a ispod su se nalazile ljestve. Aleksić je izašao van i počeo izvoditi akrobacije. Spustio se na zadnju prečku od ljestvi, prihvatio zubima i raširio ruke. Viseći u tom položaju Aleksić je s avionom napravio cijeli krug.

Kada je predstava završila Vjeko je poželio biti poput Aleksića. Napravio je ljestve od užeta i letvica te ih objesio na drvo od smokve. Dok su ga gledali svi prijatelji Vjeko se uhvatio za ljestve, mahnuo jednom rukom i nakon toga uhvatio prečku zubima. Nažalost u tom se trenutku slomio zub i Vjeko je pao na zemlju. Nije zaplakao, ali kada je shvatio da mu nedostaje pola zuba, rasplakao se od straha i stida.

Priča o snijegu

Split je grad na jugu i poznato je da rijetko kada pada snijeg. Dječaci su se svake zime nadali zimskim radostima, ali od toga ništa. Ipak jedne zime je počela puhati bura i ujutro je sve dočekalo ugodno iznenađenje. Sve je bilo bijelo, a djeca su bila oduševljena što se mogu grudati.

Iako su se vi toplo obukli, nitko od djece nije imao rukavice osim Vjeke, koji je ovo iskoristio kako bi gađao cure i ostale prolaznike. Tada je naišao Vjekin otac barba Ante koji je prihvatio igru i počeo se grudati s djecom. Nakon toga su svi otišli kod Vjeke u dvorište i tamo ugledali prekrasnog snjegovića. Čuvali su ga svaki dan i stražarili u smjenama.

Ali jednog dana se Vjeko probudio, pala je kiša i snjegovića više nije bilo. Matko je otišao do njegove kuće i ugledao ga uplakanog. Rekao mu je kako je on slušao prognozu i znao je da će padati kiša, ali mu to nije mogao reći. Vjeki se svidjela priča o meteorolozima, pa su obojica nakon toga slušali prognozu na radiju. Igrali su se špekulama, nogomet i vremenske prognoze.

Priča o psu Tigru

U dvorištu nije bilo nikoga pa je Matko odlučio pozvati Vjeku da se zajedno igraju. Bilo je blato i nisu mogli igrati nogomet, pa su krenuli prema Bačvicama. Kada su prolazili pored stanice vlaka čuli su cviljenje. Shvatili su da se radi o malom psu i tako je bilo. Odlučili su ga nazvati Tigar i kada su ga primili pas je i dalje cvilio. Matko je rekao da ga bole oči i Vjeko je odlučio otrčati kući kako bi uzeo kapi za konjuktivitis koje je uzimala baka Luce.

Kada se Vjeko napokon vratio bio je sav crven jer je dobio batine. Mama je primijetila da uz sebe ima kapi, ali on je svejedno uspio pobjeći. Ukapali su Tigru kapi i krenuli kući, ali Tigar je tada zalajao i otrčao prema žutom psu. Nisu ga više mogli dozvati, a kada su se vratili kući dobili su batine. Otada svaki put kada bi prolazili pored postaje zvali su Tigra, ali on se nije pojavio.

Priča o pobjedi

Dječaci su se opet sukobili s Toćanima i izbio je rat. Matko i prijatelji su imali vojsku od 15 naoružanih dječaka sa štitovima i mačevima, a Vjeko je od svih bio najbolje naoružan. Stariji dječaci nisu bili dobro opremljeni. Cijela ekipa je krenula prema Toću, a tamo ih je na ulazu u ulici Šegvića čekao Žuko.

Bio je to dječak koji je imao šarenu kutiju od kartona s kojom je izbacivao strelice od papira. Matko je uvjeravao Vjeku kako se tog dječaka ne treba bojati. Podigli su mačeve i krenuli, a Toćani su nakon toga pobjegli u Biksupovu palaču. Povukli su se na zid i mahali granama. Zid je bio visok i nije bilo lako za ući.

Žuti je prvi napao, a onda se Vjeko preko Matkovih leđa popeo i navalio na neprijatelje, nakon čega su se svi predali. Matko i prijatelji su im oduzeli špekule, a Žuti je svakome podijelio 20 čvrgi. Čočo se dosjetio kako nema Žuke koji se sakrio u knjižnicu i kojem su na kraju oduzeli katapult. Teta knjižničarka je rekla da to nije lijepo i da dječaku vrate njegovu kutiju. To su i učinili, a Žuko je bio sretan.

Priča o oluji i golubu Kruni

Matko je živio u visokoj kući od cigle. Jednog dana se razbolio, Vjeko je došao da ga vidi, a on je zamolio tatu da Vjeko prespava kod njega. Otac to nije dozvolio dok ne ozdravi, a kada mu je bilo bolje Vjeko je smio doći. Po noći je padala kiša i dječaci su odjednom čuli čudne zvukove, pozvali tatu od Matka koji je rekao kako je to golub Kruno. Zamolili su tatu da ga spasi od oluje i tako je golub uletio u kuću. Kruno je u kuhinji smio ostati do jutra, ali onda je počeo letjeti i mama je pazeći da nešto ne razbije otvorila prozor i golub je izletio. Dječaci nisu bili tužni, a Vjeko je još nekoliko puta prespavao kod Matka dobivši još jednog prijatelja, Krunu.

Priča o karetima i policiji

U ovoj priči dječaci su se odlučili zabaviti novom igrom. Bila su to drvena kolica ili kareta. Vjeko je imao četiri kuglična ležaja, a Matko dva i zato je Vjeki predložio da mu da jedan veliki, a on njemu dva mala ležaja i da obojica naprave karet. Vjeko se složio, otišli su svaki kući kako bi im očevi napravili kolica.

Kada je sve bilo gotovo Vjeko se začudio kako Matkova kolica nisu bila obojana, a Matko nije znao da je to važno sve dok nije ugledao kolica od Vjeke. Krenuli su prema nizbrdici gdje se nalazila policijska stanica. Vjeko se htio praviti važan pa se krenuo spuštati tako da je legao na kolica. Matko ga je savjetovao da to ne učini, ali Vjeko je uradio po svom i na kraju pao s kolica.

Policajac je povukao Vjeku sa sobom u stanicu iako ga je Matko molio da pusti njegovog prijatelja. Vjeko je htio spasiti karet i sve je priznao tati. Barba Ante se naljutio i istukao Vjeku uz pomoć letvice po stražnjici. Dobio je kaznu da deset dana ne smije van, a karet nije smio voziti mjesec dana. Nakon toga su se nastavili zabavljati kolicima sve dok su mogli stati u njih.

Priča o tri mala psa siročića

Dječaci su došli na ideju da bi mogli igrati stolni tenis, ali za to im je bilo potrebno staro željezo, koje su namjeravali prodati i od toga kupiti novu igru. Nedaleko od njihove ulice nalazio se stari kamion s kojeg je skoro sve već bilo uzeto, a dječaci su se uspjeli dokopati teških i masnih dijelova.

Za prijevoz su im trebala kolica, pa su za pomoć zamolili Karijolu, dječaka čiji je otac na postaji kolicima putnicima prevozio torbe. Uspjeli su utovariti staro željezo, a pred barakom za otkup željeza ih je čekalo iznenađenje. Tamo je sjedio starac i prodavao tri psića. Koštali su onoliko koliko su imali novca, a iako su htjeli stol za stolni tenis, na kraju su kupili psiće. Karijola je rekao da će čuvati pse dok se otac ne vrati iz bolnice.

Dječaci su uzeli jednog psića, a druga dva je Karijola prodao Toćanima. Vjeko je odnio psa kući dok su mu roditelji bili na putu, a sestri Tanji se zaprijetio da će ako išta kaže mami izdati kako se svaki dan šeće s dečkom Antom. Dečki su psa svaki dan uvježbavali i dali ime Luigi jer je bio siv kao lug. Pas je narastao i postao pravi lovac.

Priča o strahu

Matko se jedne noći probudio sav u strahu jer je sanjao morskog psa. Tata je rekao da se nema čega bojati jer nema morskog psa, a kada je priznao Vjeki čega se boji ovaj se nasmijao jer morski psi žive u vodi. Vjeko se za razliku od njega bojao kapule, čovjeka u crnom kaputu sa zlatnim gumbima i zlatnim očima. Njegov strah je ime dobio po kapuli jer se tako u Dalmaciji zvao luk. Kada su dječaci saznali za Vjekin i Matkov strah, priznali su kako i oni imaju svoje strahove. Odlučili su da jednu večer spavaju zajedno.

Matko je došao spavati kod Vjeke, a nakon što su im teta Danka i barba Vjeko poželjeli laku noć, Matko je čuo Vjeku da zove u snu i pita vidi li kapulu. Matko mu je rekao da ništa ne vidi, ali da je primjetio morskog psa. Vjeko je rekao da ga ne vidi i na kraju su bili sretni što nema ničega u sobi. Dječaci su bili uvjereni kako su se morski pas i kapula prestrašili jedno drugog.

Priča o zalutalom kamionu

U ulici je napokon krenula gradnja nebodera i to je prviuklo građevinare i sav potreban materijal. Vjeko i Matko su ugledali velik kamion s prikolicom i vozača. Govorili su mu da stane jer je krenuo prema slijepoj ulici, ali već je bilo kasno i vozač je zaglavio. Bio je iz Slovenije pa nije najbolje razumio hrvatski jezik. Vozač im je dozvolio da pogledaju kamion i gume.

Zavukli su se ispod kamiona i gledali. Odjednom se kamion pomaknuo, Vjeko je uspio pobjeći, a Matko je ostao. U zadnjem trenu ga je povukao vozač. Mama je bila sva uplakana jer su joj rekli da ga je pregazio kamen. Otac se strašno naljutio i Matko mu je morao obećati da više neće ići ispod kamiona. Gradnja nebodera je trajala sve dok dječaci nisu već bili odrasli.

Priča o maloj Ančici

Ančica je bila djevojčica hrabrija od ostalih djevojčica, poderanih bijelih čarapa i bez prednjih zuba. Vrijeme je provodila igrajući se sa dečkima. Svima je bila draga osim Vjeki koji ju nije volio jer se stidio. Ančica je bila zaljubljena u njega. Jednog dana su igrali igru kantica. U nju su stavili novčić i zatim gađali plosnatim kamenjem. Nakon što se kantica prevrne, ako se novčić nalazi blizu onoga koji je bacio kamen, to znači da njemu pripada novčić.

Na red je došao Vjeko koji je umjesto kantice pogodio Ančicu po nosu. Ona se rasplakala i Vjeko je želeći ju smiriti rekao da će ju oženiti. Matko je otišao po liječnika, a kada se vratio krv je već prestala curiti, a Vjeko obećanje nije održao. Šteta jer je Ančica na kraju odrasla u lijepu djevojku.

Priča o tri greške

Stigao je kraj tjedna i važna utakmica. Matko je osjetio da ima temperaturu i da možda neće moći igrati, ali to nije htio nikome priznati. Ipak se povjerio Vjeki koji mu je savjetovao da brani. Matko je stigao na blatnjavo igralište s dva džempera, tatiom kapom i starom košuljom. Branio je odlično, a onda se zamijenio sa Čočom jer su trebali pobjedu. Gol je dao Lovro, izjednačili su, a onda je Vjeko viknuo Matku da puca. Matko je dao gol i svi su bili sretni, a utakmica je završila s 2:1.

Matko je majci sve priznao i ona se rasplakala jer je dječak dobio upalu pluća. Otac je nabavio lijek i nakon dva dana mu je pala temperatura. Vjeko ga je cijelo vrijeme posjećivao. Krenuli su u školu i morali obećati učiteljici kako neće igrati dok su bolesni i dok pada kiša.

Priča o Jadranki i plivačkom podvigu

U ulici se nalazila prodavaonica kruha u kojoj je radila prodavačica koja je na posao počela dovoditi kćerku Jadranku. Bila je to lijepa djevojka koja se svađala sa svim dječacima. Vjeko i Matko su provodili vrijeme na Bačvicama i jednom su se okladili za pecivo. Trebalo je otplivati do plovka i natrag za manje od pet minuta. Svi su navijali za Matka, pa i Vjeko koji je čak priznao da se ne treba utrkivati jer će mu svejedno kupiti peciva. Bio je zaista pravi prijatelj.

Matko nije htio odustati, a priznao je Vjeki da tako želi uplašiti Toćane koji se neće usuditi utrkivati. Žarko je mahnuo rukom i Matko je počeo plivati. Doplivao je do plovka, dva puta udario šakom i krenuo nazad. Bilo ga je strah jer su mu noge i ruke počele trnuti, ali je uspio doplivati za manje od pet minuta. Vjeko je sve povjerio Jadranki koja se na to nasmiješila, ali kasnije je Matku priznao kako to nije istina. Matko nikada nakon tog dana nije mogao saznati je li mu se Jadranka nasmiješila.

Priča o pušci, jami i autu

Matko je prvo polugodište prošao s odličnim i otac ga je odlučio nagraditi izletom u Katun. Bio je to lov, a kako je oprema bila teška, nosio ju je tata. Došli su do jame “bezdanke” u koju su izdaleka bacali kamenčiće. Tata je primijetio da se Matko preplašio jame, pa mu je predližio da ispali iz puške jedan hitac. Kada je povukao okidač iz jame su izletjeli golubovi. Iako su kući krenuli bez lovine, Matko je bio zadovoljan.

Sljedeći dan je u školi ispričao dojmove, a Vjeko mu je povjerovao tek kada je i Matkova mama potvrdila priču. Savjetovao mu je da u školi kaže svima i onda je Matko umjesto auto rekao avuto. Svi su se počeli smijeati, a Vjeko im se zaprijetio i rekao da prestanu. Djeca su Matka nakon tog dana počela zvati vlajem. Kada je to ispričao majci i ocu, oni su se samo nasmijali i rekli kako mu je Vjeko pravi prijatelj. Nakon toga je i Vjeko išao s njima u lov.

Priča o stolnom telefonu

Učiteljica je u školi podijelila ankete s nekoliko pitanja, koliko soba imaju i rade li im oba roditelja. Željko Toćanin i Vjeko su bila jedina dva dječaka koja su prijavila da imaju hladnjak i telefon. Najsiromašniji je bio Željko i svima je bila sumnjivo da baš on ima telefon.

Priznao je da ga je sam napravio uz pomoć kutije od cipela kroz koju je provukao uže. Bilo je potrebno pričati glasnije da bi se sve čulo. Vjeko je poželio napraviti isti takav telefon, pa su se uputili u radionicu nakon škole. Uspjeli su napraviti telefon, ali kada bi se udaljili nije se ništa čulo. Shvatili su da telefon radi samo ako su oni koji govore blizu.

Zato su ga nazvali stolni telefon, a sljedećih nekoliko dana roditelji su ga koristili da im kažu kada treba otići po kruh i mlijeko. Sve je funkcioniralo dok otac nije iskoristio telefon kako bi natjerao Joška da jede. Joško je tada poklopio slušalicu rekavši da je telefon pokvaren. Otac mu je povjerovao i nakon toga telefon više nije korišten.

Priča o Marini

Matko se u osnovnoj školi zaljubio u Marinu i ona u njega. Imala je žutu kosu, bile je vesela i lijepa. Sjedila je u klupi s Trešnjom, a Matko s Nevenom kojem se sviđala Trešnja. Matko je priznao Vjeki kako mu se sviđa Marina, na što se ovaj naljutio jer mu se Marina nije sviđala. Svejedno joj je poručio da je Matko u nju zaljubljen i tako je Matko napisao ljubavno pismo koje je Vjeko prvo dao Trešnji, a ona kasnije Marini.

Dopisivanje je trajalo neko vrijeme sve dok Vjeko jednog dana nije došao sav uznemiren rekavši Matku kako ga je Martina ostavila zbog Zdenka, ružnog i nasilnog dečka. Tako je završila ljubav, a Matko Marinu ponekad još uvijek susretne i sada su dobri prijatelji.

Priča o suzama majke i sramoti

Matku su roditelji uvijek govorili da su siromašni. Tata je zbog toga morao raditi po cijele dane, mama je kuhala jednostavna jela i popravljala staru odjeću. Situacija je postala još teža kada se rodio Joško. Odjeća i knjige su bile skupe i majka je odlučila prodavati upaljače zajedno s Matkom. Iako je takav posao bio zabranjen, smatrala je da im treba novaca sve dok ih policajci nisu otkrili i to sve zbog Nikole koji ih je izdao.

Stigao je dan suđenja, a mama i tata su se obukli kao da idu na misu. Matka i Joška je čuvala teta Milica. Nastupilo je olakšanje jer je sud donio odluku da mama neće ići u zatvor, ali sljedeći dan se u novinama pojavila vijest kako je Matkova mama ipak završila u zatvoru. To nije bila istina i Matko se bojao što će reći u školi. Sljedeći dan kada je došao u školu nitko nije ništa rekao i tako je ta priča završila.

Priča o visokoletačima

Matkova je soba bila u potkrovlju i zato je odlučio imati golubove. Vjeko je poželio isto i zato je na tržnici kupio tri goluba: Beba, Garan i Romeo. Stavio ih je tavan u kući gdje su živjeli Žuti i Čočo. Napokon je došao dan da Vjekini golubovi (visokoletači) polete. Uspjeli su poletjeti, a Vjeko je bio toliko sretan da je počeo skakati. Ali oni su odletjeli tako daleko da ih više nisu mogli vidjeti.

Vjeko je bio tužan i zabrinut i nakon ručka kada je Matko išao nahraniti svoje golubove, ugledao je Vjekinog Garana koji se zaljubio u Matkovu Gogu, najružniju i najmlađu golubicu. Napravili su gnijezdo i Goga je snijela jaje, a kada se jaje izleglo, Garan je pobjegao i više ga nisu vidjeli.

Bilješka o autoru

Matko Marušić je cijenjeni hrvatski književnik koji radi na Medicinskom fakultetu kao profesor. Rođen je 4. studenog 1946. godine u Splitu u obitelji doseljenika iz Zagore. Nakon dolaska u Split Matko je s obitelji živio u Lučcu, težačkom predjelu Splita. Matko je odrastao s bratom Joškom, danas poznatim piscem, karikaturistom te autorom animiranih filmova.

Godine 1970. diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu nakon čega radi kao asistent. Godine 1980. postaje profesor i nakon toga objavljuje nekoliko medicinskih radova, koji su bili samo početak bogatog književnog stvaralaštva.

Oženio se Anom Jelušić s kojom ima dvoje djece, Mariju Franku i Stjepana Ljudevita. Berislav je sin iz prvog braka koji živi u Americi. Iako je veći dio života proveo u Zagrebu, Matko se kasnije ponovno vratio u Split gdje i danas živi.

Pored rada na fakultetu Matko je napisao nekoliko knjiga, pa je tako inspiraciju za “Snijeg u Splitu” potražio u svom djetinjstvu. Prvu knjigu je posvetio najstarijem sinu Berislavu, a drugu knjigu “Plaču li anđeli” Ljudevitu.

U knjizi “Plaču li anđeli” pozabavio se temom Domovinskog rata, gdje je opisivao ljude koji su se borili protiv strašnog neprijatelja. Napisao je još “Školu plivanja” koju je posvetio svojoj kćeri, gdje opisuje njeno odrastanje.

Autor: S.Š.