Charles-Marie Leconte de Lisle francuski je pjesnik, poznat kao vođa i teoretičar književne škole “Parnas”. Oni su uvjereni da umjetnost smije služiti kao svrha jedino sama sebi (larpurlartizam), odnosno kultu čiste ljepote te da je poeziju potrebno lišiti intimnih ispovijedi i romantičarskih zanosa.
Leconte de Lisle u svojim teoretskim izlaganjima zahtijeva savršenstvo forme i propagira objektivnu i impersonalnu liriku, deskriptivnog i refleksivnog karaktera. Pjesnik je stoga naginjao pejsažnim temama, ali onima koje opisuju život i krajolik iz nekih dalekih, egzotičnih krajeva. Naime, Leconte de Lisle rođen je na jednom otoku usred Indijskom oceana, pa možemo reći da sklonost egzotizmu leži u biografskim motivacijama. Osim toga, puno je putovao, po Senegalu i Indiji, gdje je susretao životinje, pa ga se smatra animalistom. Česte teme njegove poezije tako su tigrovi, slonovi, kondori, lavovi i ostali pripadnici životinjskog carstva.
Najvažnije zbirke pjesama su mu „Antičke pjesme“ (1852., 1874.) i „Barbarske poeme“ (1862.-1878.).
Slonovi – analiza pjesme
Pjesma “Slonovi” pripada pejsažnoj lirici, koja oslikava animalističke motive, koji su specifični za opus ovog pjesnika. Na hrvatski ju je preveo Vladimir Nazor, koji se često bavio prevođenjem europskih modernističkih pisaca.
Usporedimo li ovu pjesmu s onom “Pastel“, Theophilea Gautiera, vidimo da osnove poetike larpurlartizma leže u zastupanju ideje umjetnosti koja teži ostvarenju čiste ljepote. Takva poezija lišena je društvenih i moralnih ideja, a Leconte de Lisle je inspiraciju za takvu umjetnost našao upravo u ljepoti egzotičnih, živopisnih krajolika. Jedna od značajki pjesnika ovog razdoblja je i podvojenost između objektivne zbilje i pjesničke vizije.
Leconte de Lisle najprije u pjesmu unosi objektivnu sliku životinja koje vidi na obzorju. Opisuje predivni pejsaž nizom koloritnih, akustičnih i vizualnih motiva. Crveni pijesak, pećine u hladu, modri bunari, palmov lug, sunce motivi su koji opisuju prirodu i izazivaju osjećaj blaženstva i idile. I ponašanje životinja u skladu je s tom idilom: “Mrtvilo i šutnja. Spavaju lavovi”, žirafe piju vodu, nema ptica (odmaraju), udav tu i tamo pokaže svoju raskoš na suncu. Mrtvilo i tišina, koje kao likovni prikaz pun sunčevog svjetla tvore prve tri strofe, dolazi u kontrast s krdom slonova u četvrtoj strofi. Oni su personificirani kao “putnici surovi i tromi”, koji putuju kući preko pustinje. Na taj način pjesnik prikaz jednog egzotičnog pejsaža pretvara u pjesničku viziju – slonovi su simbol putnika po svijetu, koji preko metaforičkih pustinja idu svojoj kući. Njih vodi najstariji slon, koji ima “tijelo izrovano kao panj”, a “glava kao hridina”. Ovakve usporedbe izravno pokazuju pjesnička nastojanja objektivne poezije i shvaćanja umjetnosti kao ostvarenja ljepote, bez ikakve druge ideje.
Kroz pjesmu se ipak osjeća i emocionalni naboj muke i napora koje slonovi na svom putu osjećaju. To se postiže nizom akustičnih, vizualnih i olfaktivnih motiva: “S uhom ko lepeza, s rilom izmeđ zubi,/ Idu, sklopiv oči. Drob im kuca i hlapi./ Znoj dok uzduh vrući u maglu im stvara,/ Roj kukaca zuji da bode i trapi”. Kombinacijom svih ovih motiva, koji su u ovim stihovima izraženi postiže se sinestezija zvukova, boja i mirisa. Kromatskoj varijaciji pridružuje se i gradacija tišine. Početna slika tišine, u kojoj svi spavaju, pojačava se dolaskom slonova iz daljine, koji teškim nogama ruše humke od pijeska. Kako se njihov napor putovanja po vrućem suncu pojačava, dolazi i do pojačavanja glasnoće zvukova: roj kukaca zuji, rijeka s planina teče, hipopotam riče, slonovi ruše trščake. Ono što je za pjesnike tada bila poezija ili likovna umjetnost, za današnjeg čovjeka je film, koji vjerno obuhvaća sve ono što ovakva pjesma želi dočarati – čovjek je sposoban u isto vrijeme vidjeti raznolikost boja, čuti zvukove, ali i dočarati si mirise. Objektivna pejsažna zbilja iz pojavnog svijeta prenosi se u pjesničku viziju koja pripada snovima i imaginaciji, odnosno zadiranju ispod površine materije.
Lirska objektivnost i impersonalnost u posljednjoj strofi transformiraju se u lirsku subjektivnost. Nepoznati lirski subjekt, narator, defokusira pejsaž i odmiče se. Odnosno, slonovi su ti koji nastavljaju dalje, a on stoji na mjestu. Slonovi sada postaju samo crta na obzoru, u beskonačnom moru pijeska.
Glavna ideja pjesme je da je ljepota uhvaćen trenutak i sposobnost da se u tom trenu uživa. Priroda je promjenjiva, ali ako „fokusiramo“ svoj um i izdignemo se iznad pojavnog svijeta, uočit ćemo ljepotu svega što vidimo.
Pjesma se sastoji od jedanaest katrena, koji obiluju epitetima, metaforama i usporedbama. Upotreba tih stilskih figura odraz je pjesnikovih težnji ostvarenja ljepote forme i sadržaja.
Bilješka o autoru
Charles-Marie Leconte de Lisle francuski je pjesnik parnasovac, poznatiji samo kao Leconte de Lisle. Rođen je na francuskom otoku u Indijskom oceanu Réunion, 1818. godine, gdje je proveo djetinjstvo. Kasnije se preselio u Francusku, u grad Brittany.
Otac mu je bio vojni kirurg, pa ga je slao na putovanja po jugoistočnoij Aziji kako bi se pripremio za svoju karijeru. Ali nakon povratka, Leconte de Lisle je htio završiti školovanje, diplomirajući grčki, talijanski i povijest. 1854. godine preselio se u Pariz i uključio u Francusku revoluciju, ali nakon što je proglašena Francuska Druga Republika, više se nije bavio politikom.
U književnosti je Leconte le Lisle bio vodeći parnasovac, koji je ustalio romantizam i simbolizam u francuskom pjesništvu. Izdao je tri zbirke pjesama: 1852. objavio je “Drevne pjesme”, 1862. “Barbarske pjesme”, a 1884. “Tragične pjesme”. Također je prevodio stare grčke pjesme i tragedije, primjerice Sofoklove i Euripidove.
Nakon pada Druge Republike, pristao je primati plaću od Napoleona III, što mu se zamjerilo nakon što je 1817. ustaljena Treća Republika. Ipak, Leconte se iskupio nakon što je napisao dvije knjige koje su poticale demokraciju. Bile su to “Narodna povijest Francuske revolucije” i “Narodna povijest kršćanstva”.
Leconte de Lisle umro je 1894. godine.
Autor: I.D.
Odgovori