Sirota

Sirota obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovijetka

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Ponikve, Dobropoljice

Kratak sadržaj

Uroš Milin glavni je lik ove pripovijetke pisane u trećem licu jednine. Na samom početku navodi se povijest njegova života pa se kaže da je rođen u malom mjestu zvanom Orlovača, u siromašnoj, težačkoj obitelji te da život provodi kao uspješan liječnik u mjestu Dobropoljice.

Postao je liječnik zahvaljujući čudnim okolnostima: jednoga dana, dok je kao dijete čuvao koze, nekoliko njih mu je pobjeglo pa ih je pošao tražiti i tako se izgubio i zalutao u grad, gdje ga je našao imućni trgovac koji nije imao djece i odlučio ga uzeti pod svoju skrb.

Ovom ljekaru nije se moglo reći da je star: jedva mu je pedeseta minula, u tijelu još čio, no ipak se osjećao umoran. Obogatio se i ugojio, varošani ga častili, a on ipak bijaše tužan i ne znajući zbog čega. Žena mu je umrla, a djeca se razišla posvuda po svijetu.

Jedne je večeri po njegove liječničke usluge došao mladić Obrad iz mjesta zvanog Ponikve, a to je liječniku odmah bilo čudno jer nikad nitko iz toga sela ranije nije tražio pomoć. Unatoč tome, spremio se i pošao s njime jer je Obrad tvrdio da u kući ima ranjenika.

Putujući ka svome odredištu, Uroš je ispitivao Obrada o običajima njegova mjesta i saznao puno neobičnih stvari. Radilo se o izuzetno zatvorenom selu u kojemu su vladali uistinu neobični običaji, a mještani su (uključujući Obrada) imali pomalo čudne stavove o svemu što im je bilo nepoznato. Ukratko govoreći, mještani Ponikava u svemu nepoznatome vidjeli su potencijalnu opasnost.

U nas nema ni otimačine ni krađe, ali ovaki adet ostade još od mletačkog zemana kad nam otimahu i šumu i stoku! Ali i danas čuvamo se tuđe, nepoznate čeljadi, one što se po lacmanski oblače i ne govore kao mi.

Kad su napokon došli na odredište, dočekao ih je Obradov djed Bogdan koji im je ispričao o ranjenici. Radilo se o njegovoj unuci, Smilji, koja je rane zadobila pokušavši spriječiti tučnjavu svoga brata Dragoša i jednog drugog momka, Radoja.

Budući da se radilo o porezotini nožem koja se nalazila na licu, Bogdanu je bilo stalo do toga da se Smilja izliječi. Međutim, u toj nesretnoj borbi bio je ranjen i Dragoš, ali za njega Bogdan nije zahtijevao liječenje, iako je ono bilo nužno jer je rana bila velika.

Za večerom su razgovarali i liječnik se rastužio kad je shvatio kako oni drže do svoga ognjišta i obitelji, a on svoje više nema. To je rastužilo i njegove domaćine pa su mu ponudili da ostane kod njih. Ostani, siroto, kod nas! Ipak, on njihove prijedloge nije mogao prihvatiti, ali im se zahvalio.

Nakon večere, liječnik je posjetio ranjenika Dragoša koji mu je pričao o vilama i u liječniku pobudio neka davna, iskonska sjećanja iz djetinjstva. Na povratku kući odlučio je Smilji udijeliti svoje talijere za đerdan zbog čega se još više omilio Obradu.

Unatoč tome, liječnik je i dalje bio sam i čini se kako ga je posjeta ovoj tradicionalnoj obitelji samo još više osamila i podsjetila na izgubljeno zajedništvo i obiteljsku toplinu.

Analiza likova

Likovi: Liječnik Uroš, Obrad, Bogdan, Smilja, Dragoš…

Liječnik Uroš glavni je lik ove pripovijetke o otuđenosti i osamljenosti. Iako mu je njegovo zanimanje omogućilo život u kojemu si je mogao priskrbiti sve što je želio i trebao, on je i dalje bio nesretan, a da za to nije imao konkretna razloga. Došavši u malo mjesto Ponikve, vidio je da se ondje obiteljska tradicija još uvijek čuva i njeguje i osjetio je bliskost prema ljudima koje je ondje upoznao. Uroš je lik kroz kojega Šimunović progovara o nemogućnosti pronalaska sebe jednom kad se ode iz zavičaja i promijeni prvotna životna okolnost; naime, Uroš je, još kao dječak, igrom slučaja završio u gradu, odvojen od vlastite obitelji. Na taj je način izgubio samoga sebe i ono što je on po svojoj pripadnosti bio. Zavičaj je, još jednom, od presudne važnosti za karakter samoga lika Šimunovićeve pripovijetke.

Bilješka o piscu

Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.

Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.

Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.

Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).

Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.

Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).

Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.

Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.

Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.

Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.

Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.

Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.

Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.

Autor: I.B.