Rudica obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.
U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.
Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).
U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Lipice
Kratak sadržaj
Pripovijetka ispričana u prvom licu. Započinje pripovjedačevim dolaskom u selo zvano Lipice koje je, kako on kaže, ni po čem posebno, čak ružno.
Ipak, djevojke koje su živjele u tom kraju za pripovjedača su od mladosti bile posebne i jako mu se sviđale, naročito jedna, koju su zbog kovrčave kose prozvali Rudicom.
Sastajali su se dvije godine, ali joj pripovjedač nikad nije otkrio svoje osjećaje. Nakon nekog vremena čuo je da se udala za momka zvanog Pričalo. Otada više nije dolazio u Lipice, ali nešto ga je ipak nagnalo na to nakon dugo vremena.
Došavši u Lipice, uputio se u krčmu. Ondje je zatekao njemu nepoznate ljude, ali je iz njihova razgovora doznao da se radi o Lipičanima. Svi trojica su puno pili.
Pripovjedač ih je pitao poznaju li Pričala i znaju li kako on živi. Rekli su mu da znaju i da je on poznata pijanica, koja u alkoholiziranom stanju tuče ženu i djecu koju ima s njome, a ima ih osmero.
Nedugo nakon toga, u krčmu je ušao i sam Pričalo. Nosio je postole koje je mislio prodati na sajmu, ali ih nitko nije htio. Ispričao im je da su to postole njegove najstarije kćeri koja je nedavno umrla. Izražavajući se priprostim govorom, Pričalo ipak otkriva da mu je žao male kćerkice Stane.
U krčmu je tada došao dječak koji je Pričalu rekao da mu je Rudica jutros opet rodila sina. Umjesto da ode kući ženi, on šalje dječake, a ostaje piti u krčmi.
Pripovjedaču se od toga smučilo pa je izašao van prošetati se, a kad se vratio u krčmu, Pričalo je još uvijek bio unutra i s drugima se pogađao oko cijene postola male Stane.
Pripovjedač je odlučio da se nikad više neće vratiti u Lipice.
Analiza likova
Likovi: Rudica, Pričalo i pripovjedač
Rudica je lik čija je uloga u pripovijetki važna, ali ona izravno u njoj ne sudjeluje, osim u retrospektivnom pripovijedanju pripovjedača kad se prisjećao mladosti. Saznajemo da je dobra i lijepa žena koja živi nesretnim životom zahvaljujući lošem odabiru bračnog partnera.
Pričalo je nadimak dobio zbog toga što je mogao i znao nadugo pričati o svemu i svačemu. Priprost je i sklon alkoholizmu i nasilju prema članovima svoje obitelji.
Pripovjedač dolazi u Lipice kako bi obnovio sjećanja i saznao što se dogodilo s djevojkom u koju je bio zaljubljen. Čuvši što se sve dogodilo s njome, smuči mu se, ali ne poduzima ništa i ne kori Pričala, iako je mogao. Odlučio je ne miješati se i otići iz Lipica zauvijek.
Bilješka o piscu
Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.
Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.
Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.
Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).
Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.
Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).
Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.
Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.
Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.
Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.
Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.
Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.
Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.
Autor: I.B.
Odgovori