Rudica

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.

U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.

Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).

U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.

Kratak sadržaj

Pripovijetka ispričana u prvom licu. Započinje pripovjedačevim dolaskom u selo zvano Lipice koje je, kako on kaže, ni po čem posebno, čak ružno. Ipak, djevojke koje su živjele u tom kraju za pripovjedača su od mladosti bile posebne i jako mu se sviđale, naročito jedna, koju su zbog kovrčave kose prozvali Rudicom. Sastajali su se dvije godine, ali joj pripovjedač nikad nije otkrio svoje osjećaje. Nakon nekog vremena čuo je da se udala za momka zvanog Pričalo. Otada više nije dolazio u Lipice, ali nešto ga je ipak nagnalo na to nakon dugo vremena.

Došavši u Lipice, uputio se u krčmu. Ondje je zatekao njemu nepoznate ljude, ali je iz njihova razgovora doznao da se radi o Lipičanima. Svi trojica su puno pili. Pripovjedač ih je pitao poznaju li Pričala i znaju li kako on živi. Rekli su mu da znaju i da je on poznata pijanica, koja u alkoholiziranom stanju tuče ženu i djecu koju ima s njome, a ima ih osmero. Nedugo nakon toga, u krčmu je ušao i sam Pričalo. Nosio je postole koje je mislio prodati na sajmu, ali ih nitko nije htio. Ispričao im je da su to postole njegove najstarije kćeri koja je nedavno umrla. Izražavajući se priprostim govorom, Pričalo ipak otkriva da mu je žao male kćerkice Stane.

U krčmu je tada došao dječak koji je Pričalu rekao da mu je Rudica jutros opet rodila sina. Umjesto da ode kući ženi, on šalje dječake, a ostaje piti u krčmi. Pripovjedaču se od toga smučilo pa je izašao van prošetati se, a kad se vratio u krčmu, Pričalo je još uvijek bio unutra i s drugima se pogađao oko cijene postola male Stane. Pripovjedač je odlučio da se nikad više neće vratiti u Lipice.

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Lipice

Likovi: Rudica, Pričalo i pripovjedač

Rudica je lik čija je uloga u pripovijetki važna, ali ona izravno u njoj ne sudjeluje, osim u retrospektivnom pripovijedanju pripovjedača kad se prisjećao mladosti. Saznajemo da je dobra i lijepa žena koja živi nesretnim životom zahvaljujući lošem odabiru bračnog partnera.

Pričalo je nadimak dobio zbog toga što je mogao i znao nadugo pričati o svemu i svačemu. Priprost je i sklon alkoholizmu i nasilju prema članovima svoje obitelji.

Pripovjedač dolazi u Lipice kako bi obnovio sjećanja i saznao što se dogodilo s djevojkom u koju je bio zaljubljen. Čuvši što se sve dogodilo s njome, smuči mu se, ali ne poduzima ništa i ne kori Pričala, iako je mogao. Odlučio je ne miješati se i otići iz Lipica zauvijek.

Bilješka o autoru

Dinko Šimunović (1873. – 1933.) rođen je u učiteljskoj obitelji u Kninu. Otac mu je radio kao učitelj pa se u djetinjstvu često selio po mjestima Dalmatinske zagore kako su mu oca premještali po školama.

Pošto je proveo život među siromašnim stanovništvom, to je dosta utjecalo na njegov život te se kasnije i može uočiti u nekim njegovim književnim djelima.

Kao i njegov otac, završio je učiteljsku školu te je također radio po mjestašcima Dalmatinske zagore.

Pošto je već u to vrijeme bio dosta utjecajan književnik, 1909. godine njegov talent je prepoznat jer je premješten u Split gdje je radio dalje kao profesor. Od tada pa dugi niz godina, čak 18, radio je u Obrtnoj školi.

Nakon što je otišao u mirovinu i djeca su mu se trebala dalje školovati, preselio se u Zagreb gdje je živio sve do smrti.

Njegova najpoznatija djela su: zbirke pripovijedaka: “Mrkodol”, “S Krke i Cetine”, romani: “Đerdan”, “Tuđinac”, i “Porodica Vinčić”, te dvije autobiografske proze: “Mladi dani” i “Mladost”.

Autor: I.B.