Put u središte zemlje

Gospodin Otto Lidenbrock profesor je mineralogije na jednom sveučilištu te je i ugledni znanstvenik. Živi u Hamburgu s nećakom Axelom, štićenicom Grauben i služavkom Martom. Lidenbrockovo ime s ponosom se spominjalo u gimnazijama i raznim nacionalnim društvima, ali i u znanstvenoj zajednici. Jednoga dana vraća se kući s knjigom koju je kupio. To je bila knjiga Snorrea Sturlasona, islandskog pisca pisana runskim rukopisom. Iz nje ispada stara pergamena koju je Axel dešifrirao.

“Spusti se u krater Sneffelsova Yocula, koji sjena Scartarisa pomiluje prije Julskih kolendi, smjeli putniče, pa ćeš stići do središta Zemlje. Ja to učinih.
Arne Saknussemm.”

Na njoj su bile upute kako stići do središta Zemlje. Nakon tog otkrića, profesor odluči poduzeti uzbudljivo putovanje do središta Zemlje. Na putu ga prate Axel i Hans Bjelke, islandski radnik. 2. lipnja je bio dan odlaska na Island. Gospodin Thomson im je dao važne preporuke za grofa Trampea, guvernera Islanda, za gosp. Picctursona, biskupova tajnika i za gosp. Finsena, gradonačelnika Reykjavika. Kapetan je rekao da će putovanje trajati desetak dana. Dočekao ih je barun Trampe. Profesora je primio i gradonačelnik Finsen. Posjetili su gospodina Fridrikssona, profesora prirodnih znanosti koji im je pružio dragocjenu pomoć. Prolaze kroz razna iskušenja, izazove i opasnosti da bi se našli na neočekivanim mjestima koji ljudski um ne može ni zamisliti.

“Put u središte Zemlje” jedno je od zanimljivijih djela pisca Julesa Verna, koji je u svojim knjigama pokušao otputovati do mjesta na koje ljudska noga (u to vrijeme) nije kročila i koji je svoj prebogati svijet mašte pretočio u književnost, blisku kako tadašnjem, tako i današnjem čitateljstvu. Mnoge stvari koje su u knjigama bile tek fikcija, danas su moguće, baš kao što je on čvrsto vjerovao da će biti.

Vrsta djela: avanturistički roman

Mjesto radnje: Hamburg, Kopenhagen, Island, Sicilija

Vrijeme radnje: 1863. godina

Kratak sadržaj

Kuća profesora Otta Lidenbrocka nalazila se u jednoj od najstarijih ulica Hamburga. Bio je profesor mineralogije na Johannaeumu i imao je služavku Martu. Lidenbrockovo ime s ponosom se spominjalo u gimnazijama i raznim nacionalnim društvima. Tog dana dočekao ga je nećak Axel. Ušli su u stričevu sobu koja je bila pravi muzej. Stric je Axelu pokazao knjigu koju je kupio. To je bila knjiga Snorrea Sturlasona, poznatog islandskog pisca iz dvanaestog stoljeća, a knjiga je bila kronika norveških prinčeva koji su vladali Islandom; runski rukopis o kojem Axel ništa nije znao. Stric mu je objasnio da su rune slova jednog pisma koje se nekad upotrebljavalo na Islandu.

Iz knjige je jedna stara pergamena pala na pod. Zbog nje će profesor i njegov nećak poduzeti jednu od najčudnijih ekspedicija devetnaestog stoljeća. U pergameni je bio kriptogram koji su pokušali dešifrirati. Prvi put u životu, stric nije htio ručati i služavka Marta se zabrinula. Kriptogram je napisan poslije knjige, zaključio je profesor. Otkrio je u njemu ime Arne Saknussemm, islandsko ime učenjaka, slavnog alkemičara iz šesnaestog stoljeća. Jezik na kojem je pisan rukopis je latinski.

Axel je mislio na Grauben koja je s njima živjela. Ona je bila štićenica profesora Lidenbrock i lijepa Virlandeškinja. Profesor je istrčao iz kuće, a služavka Marta je zabrinuto pitala što je s jelom. Axel joj je objasnio da sad ima važnijeg posla. Neki mineralog mu je poslao zbirku silicijevih zemljanih uzoraka, koje je odmah krenuo klasificirati. Kad je završio, zapalio je lulu, a onda pokušao dešifrirati nerazumljivi niz slova. Našao je četiri različita jezika u besmislenoj rečenici. Jedino što bi mogao povezati s Islandom bilo je zaleđeno more. Zatim na poleđini ugleda dvije latinske riječi. Te riječi su bile putokaz i tajna šifra. Ono što je otkrio prenerazilo ga je. Nije vjerovao da bi to moglo biti moguće. Neće ništa reći stricu. On bi odmah krenuo na putovanje. Taman kad je htio papir baciti u vatru stric uđe u sobu. Profesor je satima rješavao zagonetku. Tu noć nije ni spavao. Ujutro je Axelu bilo žao strica. Kad je Marta htjela izaći iz kuće vrata su bila zaključana, a ključa nije bilo.

Oko podne Axel je bio već jako gladan. Nećak mu je otkrio tajnu. Glasila je: “Spusti se u krater Sneffelsova Yocula, koji sjena Scartarisa pomiluje prije julskih koleda, smjeli putniče, pa ćeš stići do središta Zemlje. Ja to učinih. Arne Saknussemm.” Profesor Lindenbrock je bio oduševljen. Sada je mogao jesti, a onda je tražio da mu se pripremi putni kofer. Ali i Axelov. Kasnije je Axel imao brojna pitanja i nedoumice. Island je sav načinjen od vulkana i svi nose ime Yocul što znači ledenjak. Sneffels je brdo na otoku i najslavnije ako mu krater dopire do središta Zemlje, rekao je profesor Axelu. Taj krater je ugašen. Sneffels se sastoji od nekoliko vulkana, pa je islandski učenjak označio onaj koji vodi u središte Zemlje, time da vrh Scartaris baca svoju sjenu do otvora u doba srpanjskih koleda, tj. zadnjih dana mjeseca lipnja. Sad je Axel imao svoje prigovore da je nemoguće izvesti pothvat. Kad bi stigli do dubine od deset milja, temperatura je veća od tisuću tristo stupnjeva. Međutim, profesor reče da nitko ne zna što je u središtu Zemlje.

Grauben je podržavala Axelov put sa stricem, iako je on bio sumnjičav. Profesor je nabavio razne predmete i alate. Drvored je bio zasut pijucima, bakljama, konopima, trnokopima i štapovima. Nabavio je i oružje i električne aparate. Morali su što prije krenuti jer je iz Kopenhagena do Islanda samo jedna veza, a moraju stići da vide kako sjena Scartarisa miluje Sneffelsov krater već u lipnju. Grauben je mirno i bez uzbuđenja pakirala Axela. Kad se vrati vjenčati će se, obećala mu je na rastanku.

Predgrađe Hamburga, Altona, početna je postaja na pruzi Kiel. Nakon dvadeset minuta bili su na području Holsteina. Profesorova oprema išla je teretnim vagonom. Profesor je u vagonu imao brižno složen papir s potpisom konzula u Hamburgu, tako da su u Kopenhagenu lako mogli dobiti preporuke za guvernera Islanda. Prešli su s vlaka na parobrod Elleonora. Jedan dan su čekali u Kielu. Nakon iskrcavanja u jednom gradiću prešli su opet na vlak.

Ujutro su došli u Kopenhagen i smjestili se u hotel Feniks u Bred Gadeu. Susreli su se sa profesorom Thomsonom preko preporuke. On je bio direktor Muzeja nordijskih starina. Rekli su da žele pregledati Island kao ljubitelji prirode. Obilazili su obalu tražeći neki brod za Island. Našli su danski jedrenjak Valkyre koji 2.lipnja polazi za Reykjavik. Kapetan Bjarne im je dvostruko naplatio vidjevši profesorovo oduševljenje. Novca su imali dovoljno. Kreće se u utorak u sedam ujutro. Ručali su u francuskom restoranu koji je vlasništvo kuhara Vincenta. U šetnji je profesorovu pažnju zaokupila Vor- Frelsers Kirk na kojoj stepenice idu oko stupa izvana. Penjali su se čitav sat, a Axelu se vrtjelo u glavi. Njegov stric je mislio da je to dobra priprema za ono što ih čeka.

Došao je 2. lipanj, dan odlaska. Gospodin Thomson im je dao važne preporuke za grofa Trampea, guvernera Islanda, za gosp. Picctursona, biskupova tajnika i za gosp. Finsena, gradonačelnika Reykjavika. Kapetan je rekao da će putovanje trajati desetak dana. Dočekao ih je barun Trampe. Profesora je primio i gradonačelnik Finsen. Posjetili su gospodina Fridrikssona, profesora prirodnih znanosti koji im je pružio dragocjenu pomoć. Stavio im je dvije sobe na raspolaganje. Profesor je otišao u knjižnicu, a Axel u šetnju. Za vrijeme ručka razgovarali su o knjižnici i zašto je prazna. Gospodin Frisriksson je rekao da su knjige vani i da ljudi čitaju. Na pitanje zašto nema knjiga Arnea Saknusseama, saznao je da je on bio optužen za herezu i da su njegove knjige spaljene 1573. u Kopenhagenu.

Sutradan je došao vodič koji će biti s njima cijelo vrijeme istraživanja. Bio je to čovjek mirne ćudi, fizički dobro razvijen. On je lovac na eidere, odnosno paperje te ptice, koja je najveće bogatstvo otoka. Čovjek se zvao Hans Bjelke. Svake subote navečer će dobiti novac od profesora za taj put. Do Sneffelsa im treba osam do deset dana hodanja. Dobili su i četiri konja. 14. lipnja večerali su kod baruna Trampea u društvu načelnika grada Reykjavika i doktora Hyaltalina, slavnog islandskog liječnika.

Krenuli su s konjima i Hansom, te silnom prtljagom. Dva sata nakon odlaska iz Reykjavika stigli su u trgovište Gufunes, koji se zove Glavna crkva. To je bio jedan zaselak. Kanili su prenoćiti u Gardaru. Zatim su došli u Ejulberg, gdje su se odmorili konji. Trebali su čekati plimu da pređu preko fjorda. U šest navečer je došla. Barkom su prešli fjord i nakon pol sata stigli u Gardar.

U lipnju i srpnju na Islandu sunce uopće ne zalazi. Tako da ih je prekrilo danje svjetlo polarnih predjela. Smjestili su se u kuću jednog seljaka. Seljak i njegova žena su imali devetnaestero djece. Sutradan su krenuli dalje. Tlo je sada postalo muljevito i neprikladno za hodanje, a pustoš sve veća. Sreli su i gubavca. Guba je bila tamo raširena bolest. Prešli su male fjordove i pravi zaljev. 19. lipnja hodali su po vulkanskom tlu. 20. lipnja došli su u malo trgovište Budir, koji leži na morskoj obali. Tu ih je pogostila Hansova porodica. Sutradan su stigli do seoca Stapi koje se sastoji od tridesetak kolibica.

Selo je sagrađeno na samoj lavi. Bili su u župnom dvoru, a župnik im se nije nimalo svidio i željeli su što prije otići. Hans je unajmio tri Islanđana da prenesu prtljagu, a kad stignu na dno kratera, ti ljudi će se vratiti i ostaviti ih same. Axel je sanjao o provali vulkana. Strica ga je umirio nakon što mu se požalio.

24. lipnja su napustili župnikov dvor i krenuli prema Sneffelsu. Sneffels je planina od oko 1700 metara. Put je postajao sve teži, a strmina je rasla. Nakon tri sata hodanja stigli su u podnožje i ručali. Zatim su se počeli penjati na Sneffels. Pod nogama im se rušilo kamenje. Taj dan su umalo stradali. Došli su na vrh Sneffelsa. Vrh na kojem su se nalazili bio je Scartaris. Silazili su po kosinama i u podne stigli na dno. Na zapadnoj strani jednog stupa bilo je upisano runskim slovima Arne Saknussemm. Islanđani su se vraćali u Stapi. Pred njima su sutradan stajala tri puta. Put koji im je trebao bio je prepoznatljiv po tome što sjena Scartarisa miluje njegove rubove u zadnjim danima lipnja. Čekali su, a 28. lipnja sunce je bacilo čitav snop svojih zraka u krater. U podne će označiti put.

Počelo je pravo putovanje. Profesor je razmotao konop, ispustio polovicu, zatim ga omotao oko komada lave, a drugu bacio u dimnjak. Sada su počeli silaziti. Na sebe su stavili dio prtljage. Četrnaest puta su ponovili prebacivanje konopa. Bilo je sve mračnije. Došli su na dno okomitog dimnjaka i vidjeli hodnik koji skreće nadesno. Ujutro ih je probudio tračak svjetla. Axel je pitao strica hoće li im smetati veći tlak, a stric odgovorio da neće jer će im se pluća navikavati na gušći zrak. Profesor je svoja zapažanja bilježio u jednu bilježnicu. Put je bio opasan. Došli su u dubinu od deset tisuća stopa pod morem. Toplina je trebala iznositi osamdeset i jedan stupanj, a bila je svega petnaest stupnjeva. To je bilo vrlo značajno.

30. lipnja su nastavili sa silaženjem. Išli su hodnikom lave koja je bila kosina. Naišli su na put koji se križa i ušli u istočni otvor. Postalo je vruće. Shvatili su da se penju. Nestalo im je vode. Morali su štedjeti. Hodali su bez riječi. Na mnogim mjestima bilo je otisaka pradavnih životinja, ali i savršenijih vrsta. Naišli su na ugljenokop. Imali su srećom sjajne Ruhmkorffove sprave za rasvjetu. Na krivom su putu, morat će se vratiti. Krenuli su u ranu zoru. Bili su pet dana udaljeni od onog raskršća. 18. srpnja pužući i iscrpljeni stigli su na raskršće. Stric je Axelu dao zadnji gutljaj vode. Axel se htio vratiti. Hans je slušao gospodara, profesora. Odlučili su ići dalje. Vodu će pronaći putem.

Hans je pronašao vodu i rijeku ponornicu što kruži oko njih. Odlučio je prokopati do vode, jer su je samo čuli. Voda je prsnula, bila je vruća, ali ohladiti će se. Potok su nazvali Hans- bach. Sutradan su doručkovali i pili ljekovitu vodu. 6. i 7. srpnja išli su po zavojima pukotine, a 8. srpnja pukotina nagnula. Putovanje je postalo ugodnije. U subotu, 18. Srpnja stigli su do goleme spilje. Profesor je Hansu isplatio plaću i odlučio sutrašnji dan iskoristiti za odmor. Spilja je bila kao velika dvorana, a tekao je njome potočić.

Axel se u hodanju izgubio. Bio je očajan.Imao je hrane za tri dana i tikvicu punu vode. Zaključio je da se mora penjati da ponovo dođe do Hans- bacha. Onesvijestio se od šoka, a kad se osvijestio lice mu je bilo mokro. Pao je i bio krvav. Napokon začu stričev glas. Odgovorio mu je da mu se svjetiljka ugasila i da ne vidi potok. Kronometrom će odrediti koliko su udaljeni jedan od drugog. Stric i Hans moraju se spuštati, a Axel bar puzati da se brže približe. Odjednom mu je nestalo tlo pod nogama. Počeo je padati, udario i izgubio opet svijest.

Kad se probudio, stric je bio uz njega. Omotao ga je zavojima. To je bilo 9. kolovoza. Hans mu je namazao rane islandskim mastima od koje rane brže zacjeljuju. Axel je mislio da su na površini zemlje jer vidi danje svjetlo. Stric je spomenuo zrak. Axel je bio uzbuđen. Geologija nije dala svoju zadnju riječ.

Golema vodena ravan prostirala se pred njima u beskraj. More. Svjetlo nije bilo uobičajeno. To je bila neka vrsta polarne svjetlosti, kozmička pojava koja je ispunjavala veličanstvenu i velebnu spilju u koju stane ocean. Svod nije bio nebeski, nego je nastao od pare. Nije znao kojoj bi geološkoj pojavi pripisao postanak ove špilje. Prizor je bio neočekivan. Prošetao se sa stricom. Vidio je gustu i bujnu šumu. To je bila šuma gljiva. Naišli su na čitavu floru iz paleozoika. Prepoznali su i kosti pradavnih životinja. Počela je plima. Igla kompasa umjesto da se naginje prema polu, kao što se događa na sjevernoj polutki, ona se dizala. Zaključili su, prema tome, da se magnetski pol nalazi između površine Zemlje i mjesta gdje su stigli. Po dubini gdje su se nalazili, iznad njih je goroviti dio Škotske. Hans je gradio splav.

13. kolovoza probudili su se rano. Hans je napravio kormilo i jarbol. Kad su napuštali luku, odlučiše joj dati ime po Grauben, Axelovoj zaručnici, a more su nazvali Lidenbrockovo more. Naišli su na slijepu ribu. Oči joj se još nisu razvile. Bacili su je u more. 14. kolovoza more je jednoliko. I dalje putuju. More je neizmjerno. Vidjeli su golemu morsku svinju i morskog guštera. Zatim krokodile, zmije i kornjače. Naišli su na ihtiosaura i plesiosaurusa, zmiju s valjkastim trupom. Tijelo mu je bilo pokriveno tvrdim i debelim oklopom. Te dvije vrste su se borile. Naišli su na otok s gejzirom i tamo se malo odmorili.

15. kolovoza nestalo je gejzira. Zrak je bio zasićen elektricitetom. Oluja je nailazila. Grmljavina, zrna tuče, vjetar nosi neopisivom brzinom. Noć je bila strašna. Ne znaju ni sami kud idu. Na površini oblaka izbija svjetlo. Jarbol i jedro su odletjeli. Kugla se šeće nebom. Miris salitre ispunjava zrak. Splav je udarena o hrid. Hans je izvukao Axela iz vode. Popravili su splav na obali na koju su se nasukali. Naišli su na ljudsku glavu. I vrlo dobro sačuvano ljudsko tijelo. Čovjek iz kvartarnog perioda, savršeno očuvan. Gazili su po kostima na groblju koje su našli. Morska obala je nestala, a klima je bila ljetna. Vegetacija je bila iz tercijarnog perioda. Borovi, tise, palme i drugo. Lišće nije imalo zelenila, a cvijeće nije ni mirisalo. Vratili su se do Lindenbrockovog mora. Našli su nož iz 16. stoljeća. I inicijale A. S.- Arne Saknussem.

Splav je ostala uz obalu. Ušli su u otvor. Hans je donio pijuk da iskopa rupu za minu. 27. kolovoz bio je poseban dan. Axel će upaliti fitilj. Stric i Hans su bili već na splavu. Axel je bio na splavi nakon što je upalio fitilj. Odbrojavali su. Nisu čuli prasak eksplozije, ali stijene su se rastvorile. Prevrnuli su se. Eksplozija je izazvala neku vrstu potresa u tlu i otvorila se provalija, a more ih je povuklo. Plutali su u hodniku i Hans je uspio upaliti fenjer. Ostali su bez gotovo svega, zatim ih je vodena bujica usisala. Držali su se čvrsto za ruke. Penjali su se. Vrućina je bila velika. Skidali su sve sa sebe.

Igla kompasa je skakala s jednog pola na drugi, naglo je trzala i okretala se. Stric je rekao da je to erupcija. Iz kratera su izašli pitajući se gdje su. Naišli su na dječačića koji nije znao njihov jezik. Stromboli, tamo se nalaze. Ušli su u jedan vulkan i izašli kroz drugi. Bili su pod azurnim nebom Sicilije. Strombolski ribari primili su ih vrlo lijepo. 9. rujna stigli su u Hamburg. Grad je priredio svečanost profesoru Lidenbrocku i Axelu u čast. Hansa će pamtiti zauvijek. Axel i Grauben su se vjenčali.

Likovi: Otto Lidenbrock, Axel, Hans Bjelke, Grauben, Marta, profesorom Thomson, Kapetan Bjarne, grofa Trampe, gosp. Picctursona, gosp. Finsen, doktora Hyaltalin, Hansova porodica.

Analiza likova

Otto Lidenbrock: Visok i mršav, čelična zdravlja i mladenački plave kose. Imao je pedeset godina. Jednog dana se vratio kući s tajanstvenom knjigom. To je bila knjiga Snorrea Sturlasona, islandskog pisca pisana runskim rukopisom. Iz nje je ispala pergamena koju su dešifrirali. Na njoj su bile upute kako stići do središta Zemlje. Uputio se na taj put nakon što je pribavio sve potrebno. Pomogle su mu i društvene veze koje je imao s ljudima diljem svijeta preko znanstvene zajednice. Uporan i tvrdoglav profesor je ostvarivao sve svoje i najčudnije ciljeve. Njegove su osobine entuzijazam, znatiželja i upornost da stigne do zacrtanog cilja. Bio je vrlo poznat i cijenjen u svojoj zajednici i šire. Kao poznati mineralog pisao je mnoge knjige o toj temi i posjedovao vrijedne zbirke.

Axel: Nećak profesora Lidenbrocka koji s njim živi u kući i pomoćnik mu je. Zaljubljen je u Grauben, profesorovu štićenicu, kao i ona u njega. Vrlo je pametan, ali pomalo plašljiv i sumnjičav prema profesorovim idejama. Kod njega je prevladavao skepticizam prema putu u središte Zemlje. Znao je da je to opasan put. Unatoč tome, prati ga na njegovom putovanju i doživljava stvari koje običan mladić ne može ni sanjati da će doživjeti. Kad se vratio s putovanja postao je cijenjen kao što mu je Grauben i prorokovala, te se njome oženio.

Hans Bjelke: Hans je lovac na eidere, cijenjeno i skupo perje ptica. On je vodič koji je bio s njima cijelo vrijeme istraživanja. Bio je to čovjek mirne ćudi, fizički dobro razvijen. Pridružuje se profesorovoj i Axelovoj avanturi na putu u središte Zemlje. Svake subote navečer je dobivao novac od profesora za taj put. Pokazao se kao vrlo smiren, realan, prizemljen čovjek koji će ih više puta spasiti iz nevolje zahvaljujući svojim osobinama. Kad se Axel ozlijedio Hans mu je namazao rane islandskim mastima od koje rane brže zacjeljuju. Ima brojnu i složnu obitelj.

Grauben: Axelova zaručnica i štićenica profesora Lidenbrocka koja je vjerovala u njihov pothvat i na kraju se udala za voljenog Axela. Bila je ambiciozna i željela je da njen voljeni zaručnik uspije u svom naumu i da tako steknu ugled u društvenoj zajednici.

Bilješka o autoru

Jules Verne francuski je pisac romana za djecu i odrasle, te pionir znanstvene-fantastike. U mladosti ga je privlačilo kazalište i napisao je niz operetnih libreta. Zatim su njegovu maštu zaokupila znanstvena otkrića, daleke zemlje, smione plovidbe, istraživački podvizi.

Rodio se 1828. godine u gradu Nantesu (Francuska) u obitelji oca odvjetnika, kojeg Jules nije htio naslijediti u odvjetničkoj kancelariji.

Nakon završetka pravnog studija u Parizu Jules se odlučio posvetiti književnosti. Kao jedanaestogodišnjak se ukrcao na brod koji je trebao isploviti za Indiju, ali ga je otac spriječio. Ljubav prema moru ga je držala i u starijoj dobi.

Jules Verne je u svojim romanima istraživao ne samo more, nego i Mjesec, podzemlje i nestale kontinente. Djelo koje je napisao za mladež ima naslov Neobična putovanja i u sebi sadrži 63 romana znanstveno-fantastičnog i pustolovnog sadržaja. Među njima je i “20.000 milja pod morem”.

Prvi roman pod nazivom Pet tjedana u balonu napisao je 1862. godine. Samo godinu dana kasnije izlaze djela: “Od Zemlje do Mjeseca”, “Put u središte Zemlje”, “Avanture kapetana Hanterasa”, “Put oko Mjeseca”…

Umro je kao bogat čovjek, 24. ožujka 1905. godine.

Autor: N.N.B.