“Igračka vjetrova” izbor je iz Ujevićevih proznih i lirskih djela, koja nosi naslov po istoimenoj pjesmi, koja se također nalazi u zbirci. Zbirka je sukus pjesnikovih djela iz raznih vremenskih razdoblja. On sadržava i pjesme kojima naglašava osobne boli i tragedije, tajne njegove duboke, ali netjelesne ljubavi, pjesme o ljudskoj slozi i bratstvu, refleksivne pjesme koje sadržavaju filozofska promišljanja, a onda i kozmičku čežnju za visinama, a na kraju i one u kojima se jasno vidi Ujevićevo pomirenje sa životom.
Pjesme obuhvaćaju sve tipove njegova stila – od otvorenog, slobodnog stiha, koji svojim intelektualnim sadržajem odiše modernom, pa do zatvorenih formi koje su ispoljavale njegove unutarnje tjeskobe. U pjesmama pronalazimo elemente ekspresionizma, čak i dadaizma kao još jednog oblika pobune protiv ustaljene forme, a onda i nadrealističke opise koji jedini svojom formom mogu opisati katkad kaotično stanje pjesnikova uma.
“Igračka vjetrova” naslov je koji zasigurno najbolje opisuje Ujevićev boemski život koji se često oslikavao u njegovim stihovima. Lirika nastala iz njegovog pera odlikuje se raznolikim formama i pjesničkim zahvatima, nošena kao igračka vjetrova na razne strane, što se čini veoma prikladnim naslovom za zbirku sabranih djela.
Pobratimstvo lica u svemiru – analiza pjesme
Čini se da Ujevića jako okupira ideja i svijest čovječanstva kao jedne zajedničke, duhovne dimenzije. Još je važnija svijest o pojedinčevoj vrijednosti i njegovom mjestu u tom kolektivu. Od lirskog “ja”, preko lirskog “ti”, postupno nastaje lirsko “mi”, koje će ovaj pjesnik opjevati u više svojih stihova, ali i proznih kreacija. Upravo taj proces “bratimljenja”, nastajanja kolektivnog “mi” zauzelo je središnju misao cijele pjesme.
Pjesma je objavljena u “Ojađenom zvonu”, zbirci iz 1933. godine i nastavlja niz egzistencijalnih tema koje nalazimo već u prvoj zbirci, “Lelek srebra”. Ideja o kolektivnom “mi” ovdje nije predstavljena samo na razini zemaljskih granica, nego na razini svemirske dimenzije, kako je spomenuto i u naslovu. Svemir nema granica, a lica od početka vremena ima bezbroj, svi su dio istog vremena i svi su istim prostorom hodali jednom: “Mi smo svi prešli iste putove u mraku,/ mi smo svi jednako lutali u znaku/ traženja“.
“Ne boj se”, “Ne gordi se”, upute su individui, lirskom “ti”, ali koje se ne odjeljuje od zajedničke sudbine kolektivnog “mi”, nego se ovom promjenom pozicije subjekta upućuje na glavnu ideju “pobratimstva”. U pjesmi “Visoki jablani” izražen je snažan kontrast između istaknutog pojedinca i ostatka kolektiva, dok u ovoj pjesmi Ujević naglašava upravo tu združenost i dijeljenje iste, zajedničke sudbine: “tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.“, “Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti“. Ljudi dijele prije svega vrijeme i prostor, a onda i snagu, grijehe, sne, “i hrana nam je duše iz naše zdjele opće“.
Motivi u pjesmi raspoređeni su na dva suprotna pola, jedni govore o pozitivnim stranama dijeljene kulturne i povijesne tradicije, kao što su ideali, snovi, ljepota, čistota, a drugi su odraz onog “prokletog” u ljudima, u svemiru. Koliko god bili “jedna historija duša”, podvojeni smo i “stojimo čovjek protiv čovjeka“. No i razapetost ljudske sudbine između dobra i zla, opet čini jedinstvo, jer nema čovjeka kojemu se događa samo sreća ili onoga kome je predodređena samo tuga: “svi smo isti u zloći i radosti,/ i da nam breme kobi počiva na pleću“. Jedino u zajedništvu i život pojedinca ima smisla, ali to ne znači da ne treba ostati svoj, sebi dosljedan. Stoga se u predzadnjoj i zadnjoj strofi fokus pjesme prebacuje na lirski “ja” i odražava pjesnikovu svijest o vlastitoj vrijednosti i o njegovom mjestu u “pobratimstvu lica u svemiru”.
“Ja sam ipak ja , svojeglav i onda kad me nema… ja bezimeno ustrajem u braći“. Početni i završni stih posljednjeg katrena, objašnjavaju poantu koju se pjesnik majstorskim figurama i stihovima trudio objasniti u prethodnih sedam strofa. Čovječanstvo je univerzalno, svi smo dio iste vrste, dijelimo nade, strahove, želje, ambicije, ali i istaknuti pojedinci – “visoki jablani” , oni su koji pobratimstvo lica čine tako šarolikim, a opet jedinstvenim. Nije bit života činiti zajednicu, nego biti pojedinac, svoj, koji čini zajednicu, dio svemirskog prostranstva, “o vasiono! ja živim i umirem u svjema;“.
Pjesma je sastavljena od osam katrena, pisanih različito rimovanim stihovima (ukrštena i obgrljena rima).
Bilješka o autoru
Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.
1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.
Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.
1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.
Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.
1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.
Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.
Nakon smrti u Zagrebu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.
Autor: I.D.
Odgovori