Mitovi su dio antičke književnosti koji nakon toliko vremena još uvijek privlači kako pisce, tako i čitatelje. O njima je pisao također pisao i njemački književnik Gustav Schwab, te tako stvorio svoje najpoznatije djelo “Najljepše priče klasične starine”. Jedna od priča među toliko zanimljivih priča u toj zbirci je i ona o Orfeju i Euridici. To je priča kojoj u podnaslovu stoji “Najtužnija ljubavna priča”, što već u početku nagovještava i ljubav i tragediju. Orfej i Euridika doista je jedna od mitoloških priča koji govori o ljubavi i gubitku, i to ne samo o tome što znači za osobu kada njegova ljubav umre, već i o tome što je sve ta osoba spremna žrtvovati samo da bi još jednom bila s voljenom osobom. Orfej pokazuje da u ljubav i osjećaje treba vjerovati i kada se to čini nemogućim, ali ponekad je povratak voljene osobe nemoguć, jer prkosi zakonima života i smrti te izravno utječe na povezanost tih dvaju stanja.
Schwabovo djelo “Najljepše priče klasične starine” smatramo jednim od rijetkih koji su toliko dugo nakon djelovanja antičke književnosti, ponovo oživili mitološke priče, a time i antičku prošlost čovječanstva. Ove priče privukle su značajnu pažnju čitatelja, jednako zbog autentičnosti priča koja je ostala sačuvana unatoč autorovoj obradi tih mitoloških priča, kao i zbog njihove izrazite živopisnosti i maštovitosti kojom Schwab pripovijeda.
Grčki mitovi općenito imaju veliki značaj za zapadnu kulturu, kako zbog svojih motiva, tako i zbog njihova pjesničkog značaja. Grčka mitologija u prvi plan stavlja bogove i niža božanstva, te junake koji su barem djelomično božanskog podrijetla bilo s majčine ili očeve strane. Jedan od takvih junaka je i Orfej. Po mitologiji, on je zastupnik umjetnosti, posebno pjesničke, jer on sa svojom lirom hoda naokolo i pjeva. Orfej se zaljubi u prekrasnu Euridiku, božicu pravde, koja mu postane i žena. Ali zadesi ih zla kob, pa njihova sreća, zbog Euridikine smrti, ne traje dugo. Ipak, Orfej dobije drugu priliku da povrati svoju ljubav, koju zbog vlastitog nestrpljenja, bojazni i spleta okolnosti, ne uspije iskoristiti.
Njega je prvenstveno napustila vjera u Euridikinu prisutnost, što je dovelo do ostvarenja Orfejevih najvećih strahova. Njegova ljubav bila je jaka, ali ga je napustilo povjerenje Čini se da je smrt bila jača od vjere, jer je to ipak nešto čemu nitko ne može pobjeći. Ostaje samo utjeha da nas voljene osobe posve ne napuštaju posve, već samo fizički. Ostaje i nada da ćemo ih jednog dana opet sreti, kada i mi završimo život Zemlji. Jedna od ideja ovog djela upravo je vjerovanje u vječnost duše i ljubavi, koja će jednog dana opet spojiti ljubavnike.
Vrsta djela: grčka mitološka priča
Mjesto radnje: šuma Trakija, otoko Lezb, podzemno carstvo
Vrijeme radnje: mitološko doba
Tema djela: ljubavna priča Orfeja i Euridike, njezina smrt i Orfejevo spašavanje neprežaljene supruge
Kratak sadržaj
Orfej je bio sin tračkog kralja i riječnog boga Eagara, a majka mu je bila muza Kaliope. Imao je prekrasan glas, zbog kojeg je bio nenadmašan pjevač, a kada bi uz njega zasvirao i liru koju mu je poklonio Apolon, sve oko njega bi se raspametilo i dolazilo da ga sluša – i ribe, ptice, zvjeri, pa čak i drveće i stijene bi slušale te divne zvukove. Iako je zbog svog dara mogao imati bilo koju nimfu, njegovo srce osvojila je Euridika. Nju je nježno volio i ubrzo mu je postala žena. Činilo se da njihovoj sreći neće biti kraja, a ipak, sreća je bila prekratka. Jednom se Euridika šetala livadom, prekrasna među ostalim nimfama, kad ju je za petu ugrizla otrovna zmija. Bilo je to tek nedavno nakon svadbe, Euridika je bila još mlada, ali to je nije spasilo od smrti. Srušila se pored svojih prijateljica, koje su stale naricati i jecati, toliko da je plač odjekivao brdima i dolinama. S njima je plakao i Orfej, koju je bol pretočio u najtužnije pjesme, pa su zbog njegova jada tugovale sve životinje, ptice, jeleni i košute. Ipak, ništa od toga nije moglo vratiti njegovu voljenu.
U toj boli i bespomoćnosti, Orfej se dosjeti kako bi mogao povratiti svoju suprugu. Odlučio je sam poći u podzemlje i zamoliti mračne vladare smrti da vrate Euridiku u život. Orfej se spusti do vrata podzemnog svijeta i dođe do Tenara. Prođe pokraj sjena pokojnika i stane pred prijestolje velikog i blijedog Hada, pored kojeg je stajala njegova žena, jednako stroga i strašna. Kako bi se umilio bogovima, Orfej uzme svoju liru i zapjeva molbu bogovima. U pjesmi je ispričao svoju strašnu sudbinu i sudbinu njegove prerano preminule žene. Nije došao ni zbog čega drugog nego da ih zamoli da mu vrate ženu, jer on bez nje ne može živjeti, ma koliko to dugo i jako pokušavao. Za kraj je rekao, ako mu ne mogu vratiti ženu u život, neka uzmu njega u smrt, kako bi bar tako bili zajedno.
Orfej je pjevao tako lijepo da su sjene oko njega plakale. Bogovi i ljudi oko njega, koji su služili svoju kaznu u podzemlju, odjednom su prestali sa svojim pokorama, tiho jecajući i suosjećajući s jadnim Orfejom. Koliko god bila strašna čudovišta i bogovi u podzemlju, svima im srca zadrhtaše, a na oči kanuše suze. Čak su i strašni vladari podzemlja, pred kojima je stajao Orfej, osjetili samilost. Zato je Perzefona pozvala Eurdikinu sjenu. Kraljica mrtvih kaže Orfeju da smije povesti Euridiku sa sobom, ali da se ne smije ni jednom osvrnuti za njom, dok ne izađe kroz vrata podzemnog svijeta. Ona će ga slijediti, ali se one ne smije obazreti na nju. Ako to učini, milost će mu biti uskraćena.
Orfej je brzo koračao van podzemlja. Oko njega je bila tama, pa ga obuzme tolika čežnja, strah i dvojba slijedi li ga njegova žena ili ne. Pokušao je osluhnuti šuštanje njezinih haljina, ali nije čuo ništa osim tišine. Bilo ga je toliko strah i toliko je volio svoju ženu, da je morao brzim pogledom vidjeti je li uopće iza njega. Kad se okrenuo, vidio je Euridiku kako propada u dubine podzemlja, iz kojih ga je do tada slijedila van . Uputila mu je pogled pun nježnosti i tuge, a Orfej je skočio za njom, pružajući joj ruke. Ali ona nestane i tako umre po drugi put. Samo mu šapne poslijednje “Zbogom” prije nego je posve nestala.
Orfej se ukočio od užasa i tuge, pa pojurio natrag u podzemlje. Ovoga puta, Haron ga nije htio prevesti preko rijeke Stige, koja je dijelila svijet mrtvih od svijeta živih. Orfej je od žalosti sjeo na obalu i sedam dana, bez hrane i pića, plačući molio bogove da mu se smiluju. Oni se nisu htjeli pokazati milost po drugi put. Orfej se vrati na gorski svijet, u šume Trakije. Tri godine je životario, izbjegavajući ljude. Žene nije htio ni gledati, jer je svaka potaknula sjećanje na Euridiku. Sjedeći jednog dana na brežuljku, započne pjevati. Cijela šuma, stabla, ptice, divlje životinje, sve se stalo približavati Orfeju da čuju njegovu pjesmu.
Tada su tim brdima jurile i tračke žene, koje su slavile Dioniza. Mrzile su pjevača jer su znale da Orfej prezire sve žene osim svoje pokojne supruge. Sve navale na njega, bacajući kamenje i psujući ga. U početku su zvijeri čuvale pjevača i njegovo pjevanje, ali kako mu je glas slabio, tako su i zvijeri posustajale. Na kraju jedan kamen pogodi pjevača u sljepoočnicu, pa on padne za travu. Kroz usta mu je izletjela duša poput pjesme. Ubilačke žene su otišle, a cijeli šumski svijet, zajedno s nimfama obučenim u crno, počeo se skupljati oko Orfeja. Svi su plakali za njim i dostojno ga pokopali, samo su mu liru i glavu bacili u morske valove. Ljudi s otoka Lezba su Orfejevu glavu pokopali, a liru objesili u hram. Zato kažu da čak i slavuji na tom otoku ljepše pjevaju, a sam otok izrodio je toliko divnih pjesnika i pjevača.
Orfejeva duša otišla u podzemni svijet, gdje je ponovo srelo svoju Euridiku. Zajedno su zauvijek boravili na poljanama Elizija, zagrljeni i nerazdvojni.
Analiza likova
Orfej – bio je polu-bog, sin riječnog boga Eagara i muze Kaliope. Bio je božanski pjevač kojem je Apolon izradio liru. Uz nju je pjevao tako moćno i lijepo, da bi cijeli živi i neživi svijet zastao da ga sluša. Od svega na svijetu najviše je volio svoju ženu Euridiku, koja je rano umrla. Orfej ju je najprije pokušavao preboljeti, a kada mu to nije uspijevalo, odlučio je spustiti se u podzemni svijet i zamoliti bogove da mu vrate ženu. Ovaj čin dokazuje ne samo veličinu njegove ljubavi, već i hrabrost. Bio je domišljat jer je znao kako potaknuti samilost bogova, a to je svojim najvećim talentom – pjesmom. Ipak, njegova ljubav i nedostatak vjere učinili su da je po drugi puta ostao bez voljene. Njegova tuga bila je duboka, ali ipak ograničena. Nakon smrti, Orfej se pridružio Euridici i oni su zauvijek ostali zajedno na poljanama drugog života.
Had – poglavar podzemnog carstva, koji je sa ženom Perzefonom, kraljicom mrtvih, odlučio pokazati milost Orfeju. Ipak, ta milost imala je uvjet koji Orfej nije ispunio. Nakon toga, Had više nije htio popuštati živom Orfeju. Nije imao sluha za njegovo drugo zapomaganje. Ipak, nakon Orfejeve smrti, dopustio je da se ujedini sa svojom voljenom.
Bilješka o autoru
Gustav Schwab rođen je 1792. godine u Stuttgartu u Njemačkoj, a bio je njemački izdavač, književnik i pastor. Napisao je brojne putopise, pjesme i spise.
Vrijeme provedeno na studiju iskoristio je za produbljivanje svoga znanja o književnosti pa je s prijateljima osnovao književni klub te se tako družio s pjesnicima. Nakon studija radio je kao profesor u gimnaziji te kao protestantski župnik.
Najviše je volio književnost starog Rima i Grčke te pjesništvo Njemačke. Njegova najpoznatija djela su: “Njemačka pučka knjiga” i “Najljepše priče klasične starine”.
“Najljepše priče klasične starine” zasnovane su na legendama, mitovima i antičkim pričama. Sastoje se od tri dijela i spadaju pod zbirke pripovijetki. Ovo djelo uvršteno je u lektire u mnogim državama te je prevedeno na brojne jezike. Djelo je autentično bez obzira na autorovu malu doradu.
U djelu “Njemačka pučka knjiga” donio nam je zbirku njemačkih izreka i narodnih priča izvorno kako su nastale.
Gustav Schwab umro je 4. studenog 1850. godine.
Autor: L.M.
Odgovori