Opomena

Antun Branko Šimić zbirku pjesama “Preobraženja” izdao je 1920. sa svoje 22. godine. Stihovi u pjesmama iz zbirke bili su posve svježi, jednostavno originalni za to vrijeme. Puni su boje, ritma i zvuka. U zbirci se po prvi put u hrvatskom pjesništvu javlja nevezani (slobodni) stih u kojem se izostavlja interpunkcija, što im daje vizualnu snagu, prepunu izražajnih lirskih motiva.

Iako su njegovi stihovi minimalistički kratki, upravo takvom formom naglašava svoj doživljaj svijeta. što je odlika modernizma koji se u hrvatskom pjesništvu ustalio upravo s Šimićevim pjesništvom.

Pjesme su puno više misaone nego emocionalne i obilježene traženjem smisla ljudskog postojanja, što je gotovo uvijek mukotrpno, gotovo fizički bolno iskustvo, što pjesnik izrazito naglašava svojim stihovima. Uvijek su na relaciji život – smrt, dakle, na čovjekovim krajnostima.

Pjesnik u temama ljubavi i smrti pokušava naslutiti osnovne ljudske tajne, izrazito sažetim izrazom. Buni se protiv sputavanja i nedorečenosti u čovjeku, a nemoćan je dokučiti bit svega.

Šimićevu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.

Zbirka se sastoji od 48 pjesama. Sve su poprilično kratke, ali zato izrazito dojmljive. Neke pjesme iz zbirke bile su i ranije objavljene, ali ih je Šimić za ovu zbirku nanovo preradio, stoga sve pjesme iz ove zbirke spadaju u njegovu posebnu fazu pisanja, takozvanu kanonsku fazu. Zajednička odlika svih pjesama je u njihovom grafičkom aranžmanu, naime sve pjesme sadrže tzv. središnju os. Tu formu Šimić je preuzeo od njemačkog pjesnika Holtza.

Mnogi tvrde da je zbirka pjesama Preobraženja “najbolja hrvatska pjesnička knjiga”.

Opomena – analiza pjesme

Struktura ove pjesme je u ekspresionističkom duhu. Krasi je slobodni i jednostavni stil. Pjesma je napisana u četiri strofe od kojih svaka ima tri stiha. Osim što kraj svake strofe završava uskličnikom, pjesma nema drugih interpunkcijskih znakova.

Motivima zvijezda pjesnik nam hoće reći da nam kraj života donosi onaj bezvremenski, nadstvaran dio. Pisac čak i samu smisao riječi “zvijezde” mijenja kroz pjesmu.

Tako one u prvoj strofi govore o nečemu uzvišenom, naočigled nedostižnom, ali ipak vidljivom. To je nešto čemu težimo i što bismo svakako trebali pokušati doseći, a ne bojati se i odustajati čak i prije nego smo probali.

U drugoj strofi zvijezde označavaju duhovnost koja mora obuzeti cijelo tijelo da bi čovjekov život imao smisao. One označavaju nešto nematerijalno, ali ipak izrazito vrijedno. Nešto poput ljubavi, sreće ili ispunjenja, bez kojeg ne vrijedi živjeti. Zvijezde u ovom slučaju označavaju one sitnice koje znače ljepotu života i njegov pravi smisao. Treća strofa govori nam o zvijezdama kao o nečemu što napuštamo na kraju života, ali samo nakratko. U ovom slučaju zvijezde su upravo nebeska tijela koja gledamo na noćnom nebu za vrijeme svog zemaljskog života. Jednom kad umremo, više ih nećemo moći gledati, bar ne ljudskim očima. Napustit ćemo ih, ali samo iz ove zemaljske perspektive. Nakon smrti, postat ćemo dio njih, ako to zaslužimo.

A da bismo to zaslužili, moramo ispuniti sve uvjete koji su nam dani u prijašnjim stihovima. Da bismo postali dio zvijezda, dio besmrtnosti, moramo se za života usuditi dosegnuti nemoguće, biti posebni, živjeti punim životom koji uključuje sve njegove ljepote i na kraju, napustiti noćno nebo i otići u smrt. A tada počinje vječnost. Na kraju pjesme zvijezde imaju najsnažnije značenje. Simboliziraju vječno duhovno stanje.

Pjesnik ovim stihovima tjera čovjek da se zapita što je to što ima poseban značaj u njegovom životu. Na to nas pjesnik navodi stihovima “Da ni za čim ne žališ…”

Pjesma pripada u misaonu poeziju, puna je emocija koje ostavljaju snažan dojam na čitatelja. To se može pogotovo uočiti izrazima tj. imperativom kao što su: “Pusti da…”, “Čovječe pazi…” Njima nam pisac na neki način govori što moramo učiniti i što je pravilno te takve njegove riječi djeluju kao upozorenje.

Stihovi pjesme nas navode da razmislimo o duhovnom životu, da ga odvojimo od materijalnog i da nađemo njegov smisao. Što su ideali čovjeka te u kojem je on odnosu prema nebu. Pjesnik nas tjera da se zapitamo kakvi smo i da pripazimo da nismo mali i obični, ništavi, da naš život ima neki smisao i da ostavimo trag na zemlji koji će se pamtiti po našim dobrim djelima.

Metaforička riječ “prah” dolazi još iz Biblije i ona nam govori da pripazimo kako ćemo se vladati za vrijeme zemaljskog života jer naš život bi se mogao pretvoriti u prah ako ćemo biti isključivo materijalni i ako nećemo njegovati i onaj unutarnji, duhovni dio.

U pjesmi se mogu vidjeti i gramatička odstupanja i to riječju “rastajo” umjesto rastajao.

Pošto je cijela pjesma nabijena emocijama, glavna poruka pisca je da ostanemo maleni, da ne gledamo samo na materijalne stvari, pa da naš život ima i duhovni smisao. On nas cijelo vrijeme upozorava i daje nam savjete kako bi naš život bio ispunjen ljubavlju, dobrim djelima, istinom i dobrotom. Jer jedino je to bitno na kraju zemaljskog života. Ako ćemo živjeti u skladu s time nećemo žaliti za ničim. Svrha našeg života je taj duhovni nadzemaljski život kojemu moramo težiti i radi kojeg moramo postojati i živjeti.

“Mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!”

Na kraju pjesme pisac nas posebno upozorava da pripazimo kako smo živjeli. Da živimo onako kako to čovjek kao veliko biće i zaslužuje te da na kraju našeg puta, kada se budemo rastajali od zemaljskog života, ni za čim ne žalimo.

Bilješka o autoru

Antun Branko Šimić rođen je 1898. u Hercegovini. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, a gimnaziju polazi u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu.

Bio je prvenstveno pjesnik, a zatim esejist, prevoditelj i kritičar. Pisati je počeo već kao 14-godišnji dječak. Njegova matoševska faza trajala je od 14. do 17. godine. kada je pisao o pejzažnoj lirici.

Prvu pjesmu Zimska pjesma objavljuje još u Vinkovcima već 1913. godine. u časopisu Luč, kao 15-godišnjak. 1915. seli u Zagreb i do kraja života bavi se književnošću, kojom se profesionalno bavi i živi od pisanja. 1920. izdaje zbirku pjesama Preobraženja. Velik dio Šimićevih djela ostao je neobjavljen do 50-ih i 60-ih godina.

Umire 1925., u 27. godini života, od tuberkuloze, što označava kraj njegovog stvaralačkog vijeka, kratkog, ali izrazito plodonosnog.

Na A.B. Šimića uvelike su utjecali njemački ekspresionizam i A.G. Matoš. Njegovu poeziju obilježavaju sjetni, otmjeni, dekadentni ugođaji, krajolici odvojeni od svakodnevice, umjetnost kao svrha samoj sebi, prigušene boje i nijanse, tiha, blagozvučna akustika, težnja za savršenstvom forme i bijeg od banalnosti svakodnevnog života.

Uz Miroslava Krležu i Tina Ujevića, A.B. Šimić je najistaknutiji pjesnik hrvatskog modernizma. A zaslužan je i za popularizaciju slobodnog stiha te integriranje našeg pjesništva u europsko.

Autor: F.V., M.L., V.B.