Omedeto

Omedeto je stara japanska bajka koju je pisac interpretirao na nov način. Naziv Omedeto je dobila zbog toga što se radnja odvija u vrijeme blagdana, točnije za Novu godinu. Priča započinje opisom dječaka San-Uemona koji je bio jako dobar i žalostan zbog pokojnog oca.

Dobri duh Tengu mu je pomogao nakon što mu je San-Uemon poklonio dalekozor, a Tengu je njemu zauzvrat dao čarobnu školjku koja mu je pomogla da se ponovo vrati u kuću koju mu je zločesti Muhači nepravedno oduzeo i učinio ga slugom.

Pouka bajke je da će dobro uvijek nadvladati zlo, ali u životu ne treba biti zlopamtilo. Onima koji ne ćine dobro treba na to ukazati kao što je dječak to učinio Muhačiju koji je na kraju odlučio da će nastojati biti dobar prema drugima.

Vrsta djela: igrokaz

Tema djela: borba između dobra i zla

Mjesto radnje: carski grad, kuća i vrt

Vrijeme radnje: doba koje možda je, a možda i nije bilo (Nova godina)

Kratak sadržaj

Igrokaz započinje prologom u kojemu Tengu opisuje koliko je mudar i dobar maleni dječak San-Uemon. Tom pričom Tengu doziva proljeće. Osim što priča o dječaku, priča i o sebi te je rekao kako je on duh-čuvar bora što raste pred kućom, prijatelj vjetra i zaštitnik cvrčaka koji cvrče u krošnji bora.

Prva slika

Priča o dječaku San Uemonu započinje u vrtu gdje on bere mandarine, a trgovac Muhači ga doziva i pita je li još uvijek spava. San-Uemon je već odavno bio budan i brao u vrtu ukusne voćke. Kako je Muhači bio jako debeo jedva se ustao iz kreveta te je naredio dječaku neka mu pomogne. Kada je ustao iz kreveta kušao je voće koje je dječak donio iz vrta i rekao kako je odvratnog okusa i trulo. Dječak je rekao da je voće tek ubrano i da nije trulo. Muhači ga je optužio da je lažljivac i rekao kako nije sada ubrano i kako mu je majerno podmetnuo trulo voće. Počeo je vikati kako ga je htio otrovati.

Muhači je digao ruku na dječaka, a on je vikao kako je ubrao svježe voće i neka ga prestane tuči. Muhači je rekao kako laže i dalje ga je nastavio tuči. Dječak je rekao da je uvijek onako kako on kaže i tada ga je Muhači prestao tuči.

Muhači je krenuo pričati dječaku kako je on uvijek u pravu bilo da je dječak kriv ili nije kriv, samo njegova riječ vrijedi i tako će biti zauvijek. Ako je rekao da voće nije svježe onda je to tako i nikako drugačije. Dječak mu je zatim rekao kako se s time ne može složiti jer ga nije htio otrovati zbog toga što je on davno pomogao njegovom ocu, a to se ne zaboravlja tako lako. San-Uemon je rekao kako će biti zahvalan do kraja života. a Muhači je nakon toga komentirao kako ga uvijek mora slušati i pokoravati mu se.

Muhači je dalje nastavio pričati kako je dječakova kuća sada njegova, vrt također pa čak i on je njegovo vlasništvo. Dječak ga je morao vjerno služiti pa mu je naredio neka baci ovo voće koje je trulo i nabere mu svježe. Dječak je to učinio te mu nakon nekgo vremena donio svježe voće. Muhači se zagledao u ogledalo i nije obraćao pažnju na dječaka. Kada mu je ovaj donio voće, Muhači je opet počeo vikati zašto ga uznemirava dok se gleda u ogledalo.

Dječak je ušutio, a Muhači mu je zapovijedio neka priča. San Uemon nije znao o čemu bi pričao na što mu je Muhači rekao da on mora sve znati. Dok su se tako njih dvojica prepucavali Muhači je podsjetio dječaka kako dolaze blagdani i bit će potrebno pripremiti tradicionalna jela. Tako je dječak rekao kako će pripremiti divlju patku, kolač od riže i piće od rižina soka. No, Muhači ga je upozorio kako je zaboravio na voće, plemenite trešnje koje on obožava. Dječak je rekao kako nema trešanja u ovo doba godine, ali Muhači je inzistirao da ih dječak nabavi kako god zna.

Druga slika

Tengu doziva San-Uemona i priča mu kako mu je Muhači nepravedno oduzeo kuću. Dječak mu je rekao da ne govori to naglas kako ga netko slučajno ne bi čuo. Tengu je rekao kako bi bilo dobro da se čuje istina. Dječak ga je zatim pitao što mu on savjetuje, ali Tengu je sebe smatrao glupim pa mu nije znao što savjetovati. Njih su dvojica dalje nastavili pričati o dalekozoru kojeg je dječak držao u rukama. Tengu ga je ispitivao što točno vidi kroz njega, a dječak mu je rekao kako vidi novogodišnju povorku koja prolazi ulicama carskoga grada. Vidi vesele ljude koji jedni drugima dovikuju “Omedeto, omedeto!” što znači Sretna Nova godina! Tengu je zamolio dječaka neka mu malo posudi dalekozor kako bi i on vidio što se događa. Dječak ga je samo zamolio neka pripazi kako rukuje s njime jer mu je to jedina uspomena na oca koju Muhači nije uspio uzeti.

Tengu je uživao u gledanju kroz dalekozor te je poželio da mu ga dječak pokloni. Ali rekao mu je da to ne može učiniti jer je to ipak uspomena njegova oca. Tengu je inzistirao i rekao kako će on njemu dati nešto zauzvrat. Tako mu je ponudio trešnje koje je dječak morao odnijeti svom gospodaru, ali uz trešnje dao mu je čarobnu školjku. Dječak je samo morao šapnuti svoju želju koju će školjka istog časa ispuniti. I doista. Dječak je poželio da se trešnje pojave na stolu i one su se pojavile. Dječak je bio oduševljen. Tengu ga je upitao pristaje li na zamjenu, a dječak je rekao da pristaje.

Tengu se popeo na najviši dio bora kako bi i dalje uživao u svečanoj povorci, a dječak je je otišao k svome gospodaru sa školjkom u rukama.

Muhači je vikao iz vrta i pitao San-Uemona je li večera skoro gotova. Dječak je rekao kako će biti prezadovoljan pripremljenom večerom, a kada ugleda i trešnje na stolu bit će zaprepašten. No, Muhači je rekao dječaku kako on nije poželio trešnje već šljive. Ukorio je dječaka jer mu je donio tako prosto voće poput trešanja i rekao kako takav sluga nikako ne može živjeti u njegovoj kući. Dječak se rastužio i rekao kako ga gospodar tjera iz njegove kuće, na što mu je ovaj rekao kako to nije njegova kuća i neka se gubi otamo što prije. Dječak mu je rekao kako će ga bogovi kazniti zbog nepravde.

San-Uemon je opet otišao do Tengua koji ga je pitao zašto je tužan, je li to zbog dalekozora. Ali to nije bio razlog zbog kojeg je tužan već je razlog to što ga je Muhači istjerao iz kuće. Tengu je bio iznenađen i pitao dječaka nije li bio zadovoljan trešnjama koje je donio. Dječak je rekao kako on nije poželio trešnje već šljive. Sad je ostao bez doma i potpuno siromašan. Tengu ga je tada podsjetio da ima čarobnu školjku koja će mu ispuniti svaku želju. Dječak je imao samo jednu želju, a to je da živi u svojoj kući bez da mu Muhači naređuje. Tengu mu je rekao neka se obrati školjki koja će mu dati nevidljivu haljinu pa će nesmetano moći ulaziti i izlaziti iz kuće.

Dječak je navukao na sebe nevidljivu haljinu i otišao do Muhačija. Rekao mu je neka ga nahrani jer je jako gladan, a Muhači je rekao kako nije nikada doživio da se haljine moraju nahraniti. Muhači to nije htio učiniti pa je dječak sam uzeo patku i dobro se najeo. Zatim je uzeo piće od rižina soka i ispio ga do kraja. Muhači je polako bivao sve bijesniji. Nakon toga je još pojeo i trešnje, a Muhači je počeo urlati neka ostavi njegove trešnje. U tom trenutku se pred vratima pojavio susjed Namura koji je dozivao dječaka. Muhači mu je rekao kako on ne živi više kod njega i neka ode. No, susjed ga je došao zamoliti neka mu proda bundevu jer ju njegova žena nije stigla kupiti. Muhači je pristao prodati je za četverostruko višu cijenu i ostavit će mu kasnije bundevu pred vratima. Usput je Muhači pitao Namuru je li kojim slučajem vidio strašilo nalik haljini. Namura je rekao da nije vidio nikakvu haljinu i otišao.

Nakon što je Namura otišao u kuću je ušao Tengu koji je rekao Muhačiju da može pronaći haljinu po mirisu. Muhači se začudio što mu to Tengu govori. Zatim ga je Tengu savjetovao neku uzme u ruku čarobnu školjku koja će mu izmijeniti nos kako bi mogao pronaći nevidljivu haljinu. Ovaj mu je povjerovao i poežlio od školjke veliki nos koji je nalikovao na budnevu. Zatim se spustio u pseći položaj i počeo njuškati pred vratima ne bi li pronašao to strašilo. Tengu je rekao kako će on otići potražiti strašilo u vrtu. Tada su se Tengu i Namura sreli. Namura, misleći kako je Tengu novi Muhačev sluga, priupitao ga je zna li možda je li Muhači pripremio bundevu za njega. Tengu je rekao kako ga bundeva čeka pred vratima. Namura je otišao do vratiju i pokušao dignuti Muhačijev nos, ali Muhači se počeo derati neka pusti njegov nos na miru. Namura je ostao u čudu i pitao Muhačija nije li možda dobio kakvu bolest s obzirom da mu se nos toliko povečao. Muhači je rekao da nije nego da je on htio takav nos kako bi mogao pronaći nevidljivu haljinu. Objasnio mu je kako mu je Tengu uz pomoć čarobne školjke to omogućio, a Namura je rekao da nije čuo veću glupost od ove. Rekao je kako ga je Tengu zasigurno kaznio time što mu je dao veliki nos, a Muhači je bio uvjeren kako će mu Tengu vratiti njegov stari nos.

Muhači je zamolio Tengua neka mu vrati nos, ali Tengu više nije imao kod sebe čarobnu školjku jer to nije ni bila njegova školjka već ju je posudio od liječnika Sa-Uemona. Muhači ga je pitao je li to njegov bivši sluga no Tengu mu je rekao da ne zna, ali da mu samo on može pomoći. Muhači je otišao u potragu za liječnikom.

San-Uemon je glasno dovikivao kako mijenja nosove, velike pretvara u male i obrnuto. Muhači ga je zamolio neka mu vrati njegov stari plemeniti nos ali se dječak pravio kako ga ne poznaje. Dok ga je Muhači uvjeravao kako se znaju dječak se smilovao i rekao kako ne mora biti njegov sluga već mora obećati kako će postati dobra osoba. Muhači je rekao kako to ne može obećati, ali da će nastojati postati dobar. Dječak je i time bio sasvim zadovoljan jer je cijenio njegovu iskrenost te je zamolio školjku neka mu vrati nos. Na kraju je dječak sve pozvao u kuću kako bi zajedno proslavili blagdane.

Likovi: Tengu, San-Uemon, Muhači, susjed Namura, muhačijeve sluge

Tengu – duh, čuvar bora pred kućom koji je pomogoa dječaku nakon što mu je dao dalekozor koji ga je oduševio. I on je bio mudar poput dječaka i uspio je nasamariti Muhačija tako što mu je rekao da ukoliko izmijeni nos pronaći će onoga koji mu je pojeo večeru. Pokazao se kao pravi prijatelj.

San-Uemon – plemeniti i mudri dječak kojemu je nepravedno bila oduzeta kuća i pripadajući vrt. Volio je svog pokojnog oca, ali je uspio sačuvati za uspomenu samo njegov dalekozor jer mu je sve ostalo zločesti Muhači oduzeo. Jako je bio žalostan što je morao biti njegov sluga, ali srećom ga je Muhači otjerao iz kuće. Srećom zato što mu je tada dobri duh Tengu pomogao da povrati svoje imanje i ukaže Muhačiju koliko je zloban.

Muhači – opaki trgovac koji je bio zloban prema dobrom i plemenitom dječaku koji je sve činio kako bi udovoljio njegovim zahtjevima. Kada mu je Tengu uz pomoć čarobne školjke nos pretvorio u bundevu shvatio je kakav je. Odmah je poželio biti dječakov sluga samo zato da mu se vrati nos u prvobitno stanje, ali mudar dječak nije to željeo već mu je samo rekao neka nikada više ne zauzme tuđi posjed.

Bilješka o autoru

Milan Čečuk poznati je hrvatski pisac, lutkar i kazališni kritičar. Rođen je u Omišu 16.7.1925.

Glumačku školu završio je u Splitu i Zagrebu. Nakon toga radio je kao glumac u Narodnom kazalištu u Zadru, a od 1950. do 1956. godine bio je član Zagrebačkog kazališta lutaka. U to vrijeme radio je i kao novinar za časopis Borba, a nakon glumačke karijere bio je profesionalni novinar u Narodnom listu, Globusu i Areni. Do kraja života radio je u Studiju, te se usporedno s novinarstvom i dalje bavio lutkarstvom.

Njegove najpoznatije dječje lutkarske predstave su “Djevojčica sa žigicama” Hansa Christiana Andersena; “Omedeto”, napisan prema japanskoj bajci, a tiskan u Zborniku igrokaza; “Ribar Palunko i njegova žena” te “Lutonjica Toporko i devet župančića” Ivane Brlić-Mažuranić.

Osim adaptacija, Čečuk je bio autor i izvornih lutkarskih igrokaza, među kojima su “Vojnik koji je dobro išao”, “Kapetan Nina”, “Mudri Cigo” i dr.

U kazališnom svijetu bio je značajan kao selektor predstava za Jugoslavenski festival djeteta u Šibeniku, Susrete lutkara i lutkarskih kazališta u Osijeku i Bijenale jugoslavenskog lutkarstva u Bugojnu. Bio je i idejni začetnik i osnivač međunarodnoga lutkarskog festivala na esperantu Pupteatar Internacio Festivalo u Zagrebu.

Osim po pisanju kazališnih predstava i djelovanju unutar kazališta, Čečuk je bio značajan pisac kazališne kritike, sa zapaženim kritikama izvedbi Ionesca, Becketta, Shakespearea i Vojnovića. Napisao je brojne teorijsko-povijesne i sintetičke eseje o lutkarstvu, u kojima se zauzimao za lutkarstvo kao jedinstven spoj tradicije i moderne izvedbe. U njima je istraživao tehnike kretanja i vještine izrada lutke, kao i mnoga pitanja vezana za dramaturgiju.

Svoja djela vezana za kazališnu djelatnost objavljivao je u časopisu Teatar, Umjetnost i dijete, Lutkar, Prolog te u mnogim drugim novinama. Svoje novinarske priloge za djecu potpisivao je pseudonimom Malik Tintilinić.

Čečuk je umro u Zagrebu 3.2.1978.

Autor: L.V.