Odlazak

“Igračka vjetrova” izbor je iz Ujevićevih proznih i lirskih djela, koja nosi naslov po istoimenoj pjesmi, koja se također nalazi u zbirci. Zbirka je sukus pjesnikovih djela iz raznih vremenskih razdoblja. On sadržava i pjesme kojima naglašava osobne boli i tragedije, tajne njegove duboke, ali netjelesne ljubavi, pjesme o ljudskoj slozi i bratstvu, refleksivne pjesme koje sadržavaju filozofska promišljanja, a onda i kozmičku čežnju za visinama, a na kraju i one u kojima se jasno vidi Ujevićevo pomirenje sa životom.

Pjesme obuhvaćaju sve tipove njegova stila – od otvorenog, slobodnog stiha, koji svojim intelektualnim sadržajem odiše modernom, pa do zatvorenih formi koje su ispoljavale njegove unutarnje tjeskobe. U pjesmama pronalazimo elemente ekspresionizma, čak i dadaizma kao još jednog oblika pobune protiv ustaljene forme, a onda i nadrealističke opise koji jedini svojom formom mogu opisati katkad kaotično stanje pjesnikova uma.

“Igračka vjetrova” naslov je koji zasigurno najbolje opisuje Ujevićev boemski život koji se često oslikavao u njegovim stihovima. Lirika nastala iz njegovog pera odlikuje se raznolikim formama i pjesničkim zahvatima, nošena kao igračka vjetrova na razne strane, što se čini veoma prikladnim naslovom za zbirku sabranih djela.

Odlazak – analiza pjesme

Pjesma je napisana u šest distiha, parno rimovanih, što doprinosi nevjerojatnoj melodioznosti pjesme, uglazbljenoj i u notama Arsena Dedića. Pjesma pripada refleksivno-rodoljubnoj lirici, jer govori o pjesnikovom rodnom mjestu, imotskom kraju i njegovim osjećajima koji potječu iz sjećanja na taj kraj. Pjesma je napisana iz perspektive odraslog čovjeka, koji se vraća u djetinjstvo sjećajući se “malenih mjesta srca moga“. Prvi distih izražava podvojenost osjećaja: s jedne strane radi se o čežnji za nekim novim, krajevima: “U slutnji, u čežnji daljine, daljine”, a s druge strane, pjesnika vuče srce, “u srcu, u dahu planine, planine“. Tako je središnje pitanje pjesme: Gdje je moja sreća?

Pjesnik osjeća da mora krenuti dalje, ali nije siguran hoće li mu veće blaženstvo donijeti odlazak u nove, nepoznate daljine ili povratak na staro, iskušano mjesto na kojemu je već bio sretan. Pjesma neizbježno skreće prema nostalgičnim, romantičarskim motivima: “spomenak Brača, Imotskoga”, “bljesak šestopera“, “miris kalopera“. Pjesma stoga ne govori samo o sjećanju na rodni kraj, nego i ljepotama koje on nudi.

Ali upitnik koji visi iznad cijele pjesme ostaje prisutan u stihovima: “Tamo, tamo da putujem,/ tamo, tamo da tugujem“. Svjestan je mogućnosti da gdjegod otišao možda neće naći svoju sreću, da ga ne čeka ništa drugo osim tuge, jer više nije onaj isti dječarac koji “mlijeko plave bajke sasne”. Postojanje izbora i dovodi do neodlučnosti, ali najviše do nesigurnosti, koja stvara očajničko posezanje za starim, iskušanim i sigurnim sredinama. Njegova želja je zapravo otići negdje “da više ne znam sebe sama,/ ni dima bola u maglama“, a odgovor na pitanje kamo točno odlazi, ostaje neodgovoren. Dimenzija prostora nije toliko ni bitna, kao ni njegova specifikacija, bitan je pronalazak mjesta na kojem će pjesnik postići svoj mir i ono što traži, svoj ideal, što je težnja svakog čovjeka, posebno mladih ljudi koji su još puni ambicija.

Anafora (veznici “i” i “u” koji se ponavljaju na početku pojedinih distiha, “tamo, tamo da putujem,/ tamo, tamo da tugujem“) i epifora (“daljine, daljine”, “planine, planine”) najprisutnije su stilske figure uz epitete (malena mjesta, bljesak slavna šestopera, miris kalopera, stare basne, mlijeko plave bajke, dim bola).

Bilješka o autoru

Tin Ujević rodio se u Vrgorcu 5. srpnja 1891. godine. U Imotskom je završio prva tri razreda pučke škole, a u Makarskoj sve ostale razrade. 1902 godine preselio se u Split gdje je pohađao klasičnu gimnaziju te je u isto vrijeme živio u sjemeništu. Iako je trebao postati svećenik, odustao je i 1907. godine je maturirao.

1909. godine stigao je u Zagreb gdje je upisao studij filozofije, hrvatskog jezika i klasičnu filologiju.

Iako je ušao u književni krug koji je bio okupljen oko A.G. Matoša ubrzo se s njim posvađao što će dovesti do čestih polemika koje će se voditi između njih dvojice sve do Matoševe smrti. Mijenja i svoju političku orijentaciju pa tako umjesto pravaškog hrvatstva počinje zastupati jugoslavenski integralizam.

1913. godine otišao je u Pariz gdje je ostao šest godina. Za to vrijeme radi na ujedinjenju Hrvata i Srba, no 1917. godine će odustati razočaran zbog ljudi s kojima je kontaktirao, a ništa od toga nije urodilo plodom.

Nakon povratka iz Francuske kratko je boravio u Zagrebu te vrlo brzo odlazi u Beograd. Tamo je objavio i svoje prve zbirke “Lelek sebra” i “Kolajnu”. Odlazi u Sarajevo gdje živi od 1930. do 1937. godine. Tamo je objavio još dvije zbirke pjesama “Auto na korzu” i “Ojađeno zvono”. Period od 1937. do 1940. godine proveo je u Splitu, a vrijeme netom prije smrti u Zagrebu gdje je boravio od 1940. do 12. studenog 1954. godine kada je umro.

1950. godine objavljena mu je zbirka “Rukovet”, a 1954. godine kada je umro izašla mu je lirska zbirka “Žedan kamen na studencu”.

Cijeli njegov život mogao bi se okarakterizirati kao život boema. No iako je živio neurednim životom, cijeli svoj život zarađivao je kao književnik.

Nakon smrti u Zagrebu od 1963. do 1967. godine izlaze mu “Sabrana djela”.

Autor: I.D.