“Ne dao Bog većeg zla” roman je našeg velikog pisca Gorana Tribusona. Roman prati odrastanje glavnog junaka Siniše u razdoblju od jednog desetljeća i to od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je Siniša Ančić, zvan Frula, imao deset godina, pa do njegovih prvih studentskih dana u Zagrebu.
Dovitljivim dijalozima i malobrojnim opisima, u priči je vješto razgrađena mreža međusobnih odnosa, koja se razvija u različitim smjerovima: između oca Branka i majke Nevenke (roditelja i supružnika), između bake Ruže i Siniše i Bibe (brata i sestre), odnos ujaka Emila, majke Nevenke i Siniša i Bibe, te naposljetku odnos najboljih prijatelja Zumza i Siniše. Pripovijedanjem i komentari iz autorove perspektive uvelike su pomogli da likovi dobiju na životnosti.
U okviru romana za mlade, o ovoj priči moguće je govoriti o nizu temata koje su u njoj obrađene. Prisutna je tema zaljubljivanja, koju ponajviše možemo pratiti kroz odnos Siniše i Hane, tema sazrijevanja, tema odnosa s roditeljima, pa i tema prvih seksualnih iskustava. Obrađena je i tema smrti i to kroz smrt bake Ruže. Upravo smrću bake Siniša razvija svijest o svijetu odraslih. To je za njega bila prekretnica između djetinjstva i adolescencije.
Zanimljivo je da je izreka “Ne dao Bog većeg zla”, koja stoji i kao naslov djela, a koju u priči izgovara Sinišin otac Branko, postala je općim razgovornim središtem djela, ali i dio općeg govora.
Prema romanu je napravljen i istoimeni televizijski serijal redateljice Snježane Tribuson, što je pridonijelo popularizaciji samog romana.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: ’50. – ’60. godine
Mjesto radnje: provincija, Zagreb
Tema: odrastanje Siniše Ančića
Ideja: često tek kao odrasli možemo razumjeti svoje roditelje
Kratak sadržaj
1. Glazbena škola, odsjek flaute
U ranim poslijeratnim vremenima, majka Nevenka, nastavnica likovnog odgoja, često je molila Boga da se rat nikada ne vrati. Ujak Emil opisivao je ta vremena kao “delikatna”, što nije neobično za njegov rječnik, s obzirom na to da se upuštao u mnoge knjige znanstvenog, umjetničkog, ali i erotskog sadržaja. Otac Branko također se kleo da su to bila loša vremena, navodeći brojne primjere iz političke i društvene prakse malog provincijskog mjesta. U tim je prilikama otac Branko često ponavljao priče o drugu Blažu Nekvindi.
Baka Ruža je pedesete godine običavala nazivati “komunističkim orgijanjem”, a što se tiče Zapada, brojni su ljudi otputovali u kapitalističke zemlje. Tih godina se i drug Blažo Nekvinda vratio iz Zagreba u rodni gradić. Politički događaji razglašavali su se na sva zvona pa se iz dječačkih dana Siniša rado prisjećao raznih praznika i blagdana. Praznici su se slavili javno i o njima su se često pisale školske zadaće, na zadane teme poput “Zašto sam najsretniji na Dan mladosti, kada je Maršalov rođendan?” . Ali blagdani poput Božića i Uskrsa imali su gotovo ilegalan karakter. Za državnim praznicima, kao danima slavlja i veselja, nisu zaostajali ni dani žalosti, osobito ako bi umro važniji član Generalštaba, što je išlo u prilog neradnim danima.
1958. na Staru godinu, otac Branko je Siniši dao zadatak da ode u gradsku pekaru i donese pečeno prase, što ga je otac dan prije predao da ga ispeku u krušnoj peći. Te noći olakotna okolnost bila je ta što je pao snijeg pa je na njih mogao postaviti drveno korito i tako težak i zahtjevan posao pretvoriti u zafrkanciju. Kada je Siniša ušao u pekaru, nijedan ga pekar nije zamijetio jer je u prostoriju ušla gospođa Flajpan, raspuštenica, koja je u blizini tržnice vodila svoj mali lokal za krpanje svilenih ženskih čarapa. O njezinom su se privatnom životu pričale razne priče, a njezinim velikim grudima nije odolijevao ni Zumzo Zlatić, Sinišin najbolji prijatelj. Hihotavši se oko Flapjanice, oba pekara su izgubila pamet, pa je došlo do zamjene kartončića s imenima. Tako je Siniša dobio manje prase i prepečeno.
Majka Nevenka bila je fanatik čistoće, što se moglo vidjeti na svim njenim fotografijama. Bila je osnovnoškolska nastavnica likovnog odgoja, pa je njezina velika preokupacija bila estetika. Cijeli svijet dijelila je na čist i prljav ili pak na ukusan i kičast. Siniša, promatrajući sebe iz majčine perspektive, uvijek je bio nespretnjaković u zgodama s prljavštinom.
Kada je te Stare godine stigao kući, u dnevnoj sobi kitio se bor, ukrašen po maminoj želji. Otac se ljutio na Sinišu jer je pojeo oba uha odojka, što je i on najviše volio. Još se više razljutio kad je shvatio da je Siniša donio kući 5 kg lakše prase, a Siniša mu nije mogao objasniti što se točno odvijalo u pekarnici.
Otkako je 1955. umro Sinišin djed, Karlo Ančić, gradski klesar, baka je odlučila da joj kao udovici više ne pristoji ime Ružica, već Ruža. U znak poštovanja prema svome mužu, a i zbog društvenog života, svakodnevno je išla na groblje. Siniša ju je pratio, noseći joj tešku kantu. Kada bi naletjela na koju od svojih prijateljica, izbjegavala je tračeve, zanimala se samo za visoku politiku. Često se pretvarala u grobljanskog vodiča i šefa onkološkog odjela jer je točno znala tko gdje leži i zašto. Običavala je tvrditi da doktori ne znaju ništa, osim primati plave kuverte. Najradije se zaustavljala pred velebnom grobnicom, na koju je bila osobito ponosna, jer ju napravio djed Karlo za predratnog kotarskog predstojnika.
Zumzo i Siniša nadopunjavali su se u raznim znanjima i vještinama te su bili u nekoj vrsti simbioze. S obzirom na to da je majka bila svjesna pogibelji neobrazovanosti, koja prijeti dječacima koji odrastaju u provinciji, upisala ga je u gradsku glazbenu školu. Da Zumzo ne bi zaostajao i njega je majka poslala u glazbenu školu. Kad je trebalo donijeti odluku koji će instrument učiti svirati, nastala je strašna svađa, zbog nepomirljivosti glazbenih ukusa ukućana. Siniša je želio svirati flautu, jer je znao da će taj mali instrument moći sakrivati pod pulover, kako ga drugi ne bi zadirkivali. Baka Ruža je flautu smatrala instrumentom za pastire, ne razlikujući je od frule, pa je tako i Siniša dobio nadimak Frula.
1959. godine Zumzo i Siniša izašli su na godišnji ispit u glazbenoj školi. U komisiji su im bili maestro Nižetić, direktor škole i profesorica Kecman. Kad su započeli svirati, maestro ih je nemoćno gledao zbog njihova neznanja. Trebali su odsvirati još jednom, no uto je bez kucanja i pozdrava došao drug Blažo Nekvinda. Maestru je bilo vrlo neugodno jer nije bio partijski povjerenik. Blažo ga je kritizirao zbog ploče na kojoj je pisalo “Glazbena škola”, umjesto “muzička”. Maestro nakon toga više nije imao strpljenja za Zumzu i Sinišu pa im je rekao da ponavljaju razred. Siniša je razmišljao o tome kako će kod kuće reagirati na njegov glazbeni neuspjeh. Zumzu pad godine i nije osobito dirao jer je već prethodni tjedan iskoristio dobro raspoloženje roditelja o rekao im da je pao na ispitu. Potom se uhvatio rasprave o grudima profesorice Kecman i njezinoj veličini brushaltera.
Kuća obitelji Ančić nalazila se nasuprot groblja. Smještaj kuće nije bio taj koji je ključno utjecao na raspoloženje ukućana, već je to bilo tatina ljutnja na razne nepravilnosti koje su se u njoj događale. U vrijeme ručka, mlađa sestra Biba je svojim komentarom da u “Plavcu” ima odličan članak o ozbiljnoj glazbi, vrlo lukavo Siniši uzrokovala problem. Siniša je već po drugi puta pao na glazbenom ispitu pa je nastala svađa među ukućanima, a završila je monologom oca o nepotrebnim financijskim troškovima koje pretežito on financira. Prilikom rasprave, uvrijedio je i ujaka Emila, znajući da će ga činjenica što je ženin brat najskuplje koštati.
Baka Ruža govorila je da se zanat nametnuo kao jedino rješenje kada je otac propao u školi. Gimnazijski profesor, Vinko Glamuzina, kod djeda Karla dao je izgraditi veliku grobnicu, no kad je bila izgrađena, tvrdio je da prokišnjava. Prepirka Karla i Glamuzine završila je na sudskom sporu. Glamuzina je svoj dug odlučio naplatiti rušeći Branka na ispitu iz francuskom jezika, sve dok nije odustao od gimnazije. Branko mu se osvetio privezavši ribičkim flaksom kotač bicikla kojim je Glamuzina dolazio na posao. Djed i baka su tada odlučili poslati oca na klesarski zanat.
Majka je bila vrlo radišna. Mnogo je puta znala govoriti da otac nije oženio nju, nego Feliksa Brkića jer je s njim radije odlazio u ribolov. Siniša je volio Feliksa i njegovu ženu Hedvigu jer su bili zabavni, a i Feliks je često pričao viceve, iako je majka smatrala da su neprikladni. Imali su kćer Cicu, dvije godine mlađu od Siniše. Za Praznik rada dogovorili su zajednički izlet. Cica je željela pridobiti naklonost Siniše pa mu je na tom izletu pokazala svoje spolovilo. Biba je vidjela što je Cica učinila i odmah to ispričala majci, na što je otac Branko Siniši opalio šamar.
Nedugo nakon toga, Siniša je otišao u posjet Grgi Žalcu, zvanom Žac, najpametnijem učeniku u razredu. Odlučio mu je ispričati što mu se dogodilo na izletu s Brkićevima. Grga sumnjajući u istinu onoga što mu je Siniša povjerio, uzeo je knjigu u kojoj je bila prikazana cijela anatomija ženskog spolovila. Siniša mu je rekao da slika ne nalikuje onome što mu je Cica pokazala, no tada je iz kupaonice izašla Grgina sestra posve gola, pa su obojica vidjeli ono što ih je zanimalo.
Našavši se ispred kina Partizan sa Zumzom, Siniša mu je prepričao što se dogodilo kod Žaca. Zumzo je bio malko ljut jer on sebe ipak smatra stručnjakom za ženska spolovila, a ne Žaca.
2. Ljubavni potres mozga
Zumzo i Siniša sjedili su na bankini nasuprot ulaza u kino. Zumzo mu je pokazivao filozofiju ljubljenja. Siniša je već tada bio zaljubljen u kći gradskog kinooperatera Hanu Šolc, ali dugo vremena nije želio Zumzi priznati svoju zaljubljenost. Općepoznato je bilo Zumzino mišljenje, u kojem nije bilo prostora za romantiku, već isključivo seks.
Drug Blažo, još uvijek partijski aktivan, došao je u posjet ravnatelju Matiću. Obavijestio ga je da je drugovima iz komiteta vrlo važno da se škola dobro plasira na međukotarskom natjecanju. Matić mu je kao natjecatelja predložio Žaca, što je drug Blažo odbio jer je njegova obitelj slavila Božić. Dao mu je knjigu “Putovima revolucije našega kraja” i rekao neka pronađe đaka koji to može naučiti. Pukom slučajnošću, ta je čast pripala je Siniši.
Otkako se zaljubio u Hanu, neprekidno je pokušavao zadobiti njezinu pažnju. Prilika mu se ukazala kada je postavljen kao golman umjesto Žnidaršića i njegovog kolege Mrkve jer su oni bolovali od dizenterije. Spremno je prihvatio priliku, znajući da će tamo biti sve djevojčice pa i Hana. Ispočetka mu je gol ostao netaknut, zahvaljujući Zumzi, no kada je Zumzo bio isključen iz igre zbog prekršaja, Zvone Beštija dobio je pravo penala. Opalivši loptu prema Siniši, Siniša se onesvijestio. U bunilu je mislio da se nalazi u Haninom naručju i bio je sretan, no zapravo ga je Zumzo nosio na rukama. Bio je siguran da ga je Hana zamijetila pa makar i kao idiota.
Sestra Biba je voljela ujaka Emila, premda je otac Branko tvrdio da im samo donosi nevolju u kuću jer se bavio sumnjivim poslovima. Iako je kod raznih cura, udovica i raspuštenica imao više privremenih skladišta u gradu, veliki dio svoje robe držao je u njihovoj kući. Po njegovom ormaru rado su istraživali i Biba i Siniša, sve dok jednog dana nisu pronašli revolver. Otac je smatrao da je nužno provesti deložaciju ujaka Emila, dok ga je majka uvijek nekako opravdavala. Za ručkom je sumnjičavo mjerkao ujaka Emila i savjetovao mu da počisti svoju sobu jer su djeca pronašla revolver. Emil mu je odvratio da je sva ta roba za Crveni križ. Kada se Emil ustao sa stola, za njim je pošao i Siniša. Pozlilo mu je pa mu je tanjur ispao iz ruke.
Roditelji su već započeli raspravu čija je krivica što mu je pozlilo. Jedva im je uspio reći da je to od udarca nogometnom loptom u glavu. Majka je na to odmah uputila kritiku da bi se mogao više uhvatiti knjige, no otac je zaključio da bi sve njegove knjige bilo najbolje prodati jer od njega ionako neće biti ništa. Biba je tada priopćila kako će od njega ipak biti nešto jer ide na prvenstvo iz poznavanja radničkog pokreta.
Shvativši da je izgubi knjigu, Siniša je odlučio posuditi je u knjižnici. Knjižničarka je bila oduševljena njegovim interesom za takvu vrstu štiva. Nakon što ju je zataknuo u hlače i prekrio košuljom, da Zumzo ne bi vidio čime se bavi, otišao je u lunapark. Sljedeći Hanu i Lelu, sjeli su u električne automobile. Zumzo je Siniši za vrijeme vožnje tumačio kako djevojku mora šarmirati nečim u čemu je stvarno dobar, hvaleći se usput da može pišati tri metra u dalj. Znajući da takvom vrstom talenta neće šarmirati Hanu, odlučio se okušati u gađanju limenih stožaca. Pokušaj je bio posve bezuspješan jer je pogodio gospođu koja je radila za štandom u glavu. Gospođi je u pomoć pritekao čovjek koji je radio za vrtuljkom. Želio ih je obojicu udariti kamionskom kurblom. Uspjeli su mu uteći, ali je Siniši u paničnoj žurbi ispala knjiga.
Jedne noći Siniša se odlučio ušuljati u sobu roditelja, ne bi li pronašao crvenu knjižicu. Majka ga je čula pa je probudila oca. Otac mu je rekao da oni takvo što ne drže u kući, a majka mu je ipak savjetovala da uzme Marxov “Kapital”, čime Siniša i nije bio oduševljen jer knjiga bila tri puta veća od one koju je trebao naučiti.
Siniša i Biba dijelili su sobu. Premda je Siniša nastojao prelistavati knjigu, u mislima je više bio uz Hanu. Biba je bila razočarana knjigom koju je čitao jer je bila bez slika. Tada se na ulaznim vratima začulo lupanje. Došla je policija, a Siniša je pomislio da su došli po njega jer je već po drugi put izgubio revolucionarnu knjigu. No, uhitili su ujaka Emila. Ujak Emil dobio je dvije godine zatvora.
Okruženi komunističkim znakovljem, natjecatelji su sjedili u Daruvarskom društvenom domu. Siniša se zabavljao promatrajući voditelja kako uspješno obavlja svoj posao, unatoč poluispravnom razglasu, sve dok u nije postavio pitanje: “Kaži nam, kada je održana Druga mjesna partijska konferencija na oslobođenom teritoriju?” Dugo je zavlačio sa svojim odgovorom. Čak mu je u jednom trenutku Zumzo pokušao pomoći, no posve bezuspješno.
Nekoliko dana nakon toga, Zumzo i Siniša sjedili su u kinu Partizan. Zumzo je bio zaokupljen grudima Sofije Loren, dok je Sinišinu pažnju ponovo zaokupila Hana. Zumzo nije razumio njegovu očaranost njome kad ima tako nerazvijene grudi.
3. Ilustrirane hlače i riblji madrigal
U ranim šezdesetima pojavila se televizija. Tada je bilo uobičajeno navečer odlaziti u Česku obec, koja je među prvima u svojoj velikoj čitaonici imala i televiziju. U čitaonicu je dolazila i Hana. Siniša se često zbog toga samozavaravao da ona tamo dolazi zbog njega. Priliku da se približi Hani Šolc dobio je nenadano. Bio je sazvan sastanak omladinskog aktiva, na koji Siniša uopće nije imao namjeru doći, ali je ipak došao, izbjegavši time kontrolni iz kemije. U dvoranu je ušao i drug Blažo koji im je priopćio da omladinci iskazuju poštivanje druga Tita trčeći Titovu štafetu. Bila su potrebna dva omladinca koja će napraviti raspored trčanja. Bili su to Žac i Siniša.
Kad su se vraćali kući, Zumzo je pomalo razočarano ustvrdio da tu štafetu trče samo zadnji dupelisci i štreberi. Nije razumio upuštanje Siniše u sve te aktivnosti, samo kako bi pridobio Haninu pažnju, kad ju je jednostavno mogao upitati. Siniša je odlučio složiti takav raspored, prema kojem bi Hana štafetnu palicu predala baš njemu. Stigavši kući, kad se otac spremao na Dravu s Feliksom, obavijestio je roditelje o trčanju Titove štafete. Pokušao je tu prigodu iskoristiti da oca nagovori na kupnju televizije jer bi se na njoj prenosila Titova štafeta. Iako je očev strah od gubitka posla bio sasvim opravdan, ipak je pokleknuo pred kupnjom televizije.
Vraćajući se tako jednom iz škole, zatekao je majku u kuhinji kako rješava križaljku. Uvijek je to činila kad je bila mrzovoljna, a ovaj put bila je mrzovoljna jer je otac kupio televiziju. Čuvši vijest, Siniša je odmah pojurio pomoći ocu, no otac je odbio njegovu pomoć, znajući njegove sposobnosti. Majka se ipak uključila kad je shvatila da može uputiti nekoliko estetskih kritika po pitanju smještaja. Na vratima sobe uskoro se pojavila i Biba sa psićem, kojeg je dobila na dar od kuma Horačeka. Otac takav poklon nije odobravao. S obzirom na to da se na televiziji vidio samo snijeg, Biba ih je upitala gdje je antena.
Nakon što je otac napokon došao kući s antenom, Siniša i on popeli su se na krov. Majka je strahovala za njih, a taj strah dodatno je poticala baka Ruža, pričajući o tome kako je neki Bosanac pao s krova, jer je popravljao dimnjak, i pritom slomio kralježnicu.
Televizor se na prvi pogled činio nekako prikladnijim i isplativijim od kućnog ljubimca, no kasnije se pokazalo da i pas ima određenu vrijednost, iako se nisu mogli dogovoriti oko njegova imena. Otac je psu znao potajice i tepati. Pas mu je bio važan i njemu je mogao iskazati svu nježnost koju nije mogao pokazati vlastitoj obitelji. Tu je Siniša počeo razumijevati svog oca jer je i sam imao problema s iskazivanjem osjećaja prema Hani Šolc. Drugu Titu, s druge strane, ljubav se morala iskazivati javno. Siniša je imao namjeru sastati se s Hanom za vrijeme trčanja štafete, međutim Žac je promijenio redoslijed pa je umjesto Hane do Siniše štafetu donijela Cica. Pobjegao je od Cice u šumu, trčeći sa štafetom u rukama te se s njome i naposljetku vratio kući. Agenti službe sigurnosti zasigurno su već pomišljali na političku provokaciju, ali su imali rezervnu palicu. Ta je nezgoda uplašila majku pa je sa štafetnom palicom otišla na policiju i izvukla sina iz nevolje pričom o dizenteriji.
Dvaput mjesečno otac je odlazio na šišanje u mušku frizersku radnju Bratstvo, gdje bi obično zatekao druga Blažu. U to vrijeme već se otvoreno počelo govoriti o propadanju Pobjede. Druga Blažu redovito je šišao i brijao Ferenc, s kojim je učestalo raspravljao o nepovoljnom utjecaju Zapada i Crkve na partiju. Ugledavši oca, drug Blažo ga je odmah upitao što misli o tome, na što mu je otac odgovorio tek da ima većih problema od sudbine komunizma, jer će ostati bez posla. Ističući da partija brine o svojoj djeci, drug Blažo obećao je ocu novi posao. Dok je otac kiptio od bijesa što ne može otvoreno reći drugu Blažu što misli, Siniša je namjeravao obnoviti svoj zahtjev za kupnju pravih američkih traperica. Ušavši s malim zakašnjenjem u kuhinju, Siniša je sjeo za stol i počeo grabiti grah. Vladala je sumorna atmosfera u kojoj je otac kritizirao druga Blaža, a baka majčin presoljeni grah. Biba je potajice hranila psa svinjskim kožicama, a otac se ponovo osvrnuo na kritiziranje druga Blaža, rekavši da su traperice odličan proizvod, samo zato što ih je drug Blažo mrzio. Situaciju je pokušao iskoristiti Siniša svojom molbom za kupnju traperica. Otac ga je naravno odbio, na što ga je Biba iskritizirala jer Siniša ne bi smio biti seljački obučen.
Očevo poduzeće propalo je kad je Siniša završavao osnovnu školu, stoga se otac morao vratiti obrtu svog oca. Jednog proljetnog prijepodneva, Siniša je došao u staroj odjeći na groblje. Želio je pomoći ocu u brušenju, no otac ga je otjerao jer u školi imao tri jedinice. Siniša je još uvijek bio zaljubljen u Hanu, iako mu se povremeno sviđala i Brigitte Bardot i profesorica glazbenog Ružica Cvitković. Zumzo se pak upisao na ručni rad zbog Božene. Božena je bila djevojka iz sedmog razreda i prema Zumzinoj procjeni, imala je najveće grudi na školi. U tu sekciju bila je upisana i Hana. Zumzo je Siniši priopćio da mu je dogovorio susret s Hanom. Priznao mu je da je pokušavao osvojiti Boženu, no ona ga je odbila zbog njegove debljine.
Siniša je dobio traperice od oca, no bile su crne i na džepu su imale sliku kauboja Džimija na konju. S majkom se svađao oko traperica jer ih nije želio obući. Mislio je da takav ne može otići na susret s Hanom. Kad ga je Zumzo ugledao u tim hlačama, zadirkivao ga je. Njemu je tetka iz Zagreba kupila traperice kakve je Siniša želio. Odlučili su se na zamjenu hlača jer se Zumzo bio spreman žrtvovati zbog Sinišinog susreta s Hanom. Međutim, Zumzine hlače su Siniši bile prevelike, a Sinišine Zumzi premale. Obojica su tako stajali u gaćama, sve dok ih nije zatekao pozornik Hamid. Propao je još jedan susret s Hanom jer su završili u policijskoj stanici.
4. I Mađari znaju latinski
One godine kad je izvršen atentat na Kennedyja, Siniša je krenuo u gimnaziju. Ispočetka je imao užasan strah od te škole zbog glasina koje su kružile o njoj, ali majka ga je ohrabrivala. Opisivao je profesora Koprtlu iz matematike, profesora Zmazeka koji mu je bio razrednik i predavao povijest te staru profesoricu latinskog Fabković. Profesorica Fabković često je ispitivala Kompu. Bio je to novi Zumzin i Sinišin prijatelj koji je ponavljao razred zbog latinskog.
Iako je Siniša isprva obožavao televiziju, negdje od 1962. godine, radio je preuzeo čitavu njegovu pozornost, zbog velike britanske rock and roll invazije. Želio je svoj vlastiti radio jer je svaki ukućanin baš u vrijeme emitiranja Top 20 slušao neku svoju emisiju. Ujak je obećao kupiti mu radio. Čak je radio i već pristigao na carinu, no gospođa Žagar kod koje je stanovao, neoprezno mu je ispeglala košulju s osobnom iskaznicom u džepu te košulje. Takvu osobnu iskaznicu mu nisu željeli priznati na zagrebačkoj carini. U svađama oko emisije koja će se slušati, otac bi ga upravo zbog toga zadirkivao.
Otkako je grad izgradio novu zgradu Kotarskog komiteta, konferencije lokalnih partijskih članova prestale su se održavati u dvorani gimnazije. Taj je prostor bio prepušten učenicima za ples i koncerte. Prvi koncert održao je gimnazijski vokalno- instrumentalni sastav (VIS) “Gromovi pakla”. Siniša je išao na gotovo svaki koncert, nadajući se da će tamo susresti Hanu. Kada se jedne večeri na pozornici našao spomenuti bend, ugledao ju je kako zaljubljeno promatra gitarista Dabu. Zumzo je tada došao na ideju da osnuju vlastiti bend i puste dugu kosu, čime bi osvojili djevojke. Pridružio im se Kompa, koji je već ranije svirao s Gromovima.
Otac je u međuvremenu uspio dobiti dozvolu za otvaranje obrta. Siniša je odlučio provesti Zumzin plan, stoga je s njim na vidjelo odlučio prvo izaći pred majkom. Majka mu je trebala pomoći u naumu da nagovori oca pa ga je ona odlučila lukavo obavijestiti o tome kad je već bio u polusnu. Iako se nadala donekle smirenoj reakciji, otac se jako razljutio. Siniša se na kraju ipak oslonio na obećanje ujaka prema kojem će mu on kupiti pojačalo za gitaru. Otišao je do ujaka, koji je bio podstanar kod udovice Javorke, te mu došao u posjet baš za vrijeme kartanja. Partija je loše završila po ujaka koji je ostao bez svih novaca i tako ponovo iznevjerio Sinišu.
Nakon pokušaja kod oca i ujaka, Siniša se odlučio obratiti baki Ruži. Nekoliko je puta pošao s bakom na groblje, noseći joj veliki buket krizantema i metalni pehar za vodu. Baka Ruža je shvatila Sinišin naum i isprva se nećkala oko odluke da mu posudi tolike novce jer si ih je spremila za svoju sahranu. Naposljetku mu je ipak rekla da bi ona sebi mogla kupiti neki jeftiniji lijes. Kad je napokon bilo prikupljeno sve potrebno za osnutak benda, počeli su vježbati. Vježbali su u vlažnom Kompinom zemljanom podrumu, zbog čega je postojala opasnost od dotrajalih električnih instalacija. Jednog popodneva izveli su najsnažniji riff pa je iznenada nestalo struje, a razvodna ploča se zapalila.
Zimus je Siniša pokušavao odsvirati “Satisfaction”. Ukućani su ga upozoravali da vježba kad nema nikog kod kuće, ali se on toga nije pridržavao. Biba je načula što je želio odsvirati i odsvirala “Satisfaction” bolje nego ikada. Ljut na sebe, Siniša je otišao u gimnaziju na ples, ali ubrzo je odustao i od te ideje, ugledavši Hanu kako pleše s Dabom. Otišao je u gradsku kavanu i napio se. Nekoliko mjeseci nije odlazio na ples, zbog čega se Zumzo zapitao je li postao homoseksualac.
Plesu se spontano vratio jedne svibanjske subote. U posjet obitelji došao je Feliks s kćeri Cicom. Obavijestili su ih da se sele u Crikvenicu. Ušavši u sobu, ugledao je Cicu koja je sjedila na fotelji i listala “Džuboks”. Zapitao se kako nije uspio ranije zamijetiti takvu ljepoticu pokraj sebe. Zgrabio ju je za ruku i odveo na ples u gimnaziju. Za vrijeme plesa, Siniša se čudio njezinom tijelu, da bi ju zatim poveo prema onom dijelu dvorane gdje su plesali Dabo i Hana. Cica je shvatila da nešto nije u redu, a kad je ugledala Hanu, postalo joj je jasnije. Ipak je puštala Sinišu da izvodi razne plesne manevre pred Hanom koja je zbog toga trebala biti ljubomorna. Za vrijeme pauze, otišao je u onaj dio hodnika gdje su stajali Hana i Dabo. Imao je plan prema kojem je trebao pustiti Cicu da ga traži, a onda, kad bi ga Hana ugledala, jako je zagrliti, govoreći fore kao da su u vezi. Cica mu je prišla i rekla da odlazi pa ga upozorila da na ljeto dođe u Crikvenicu, ali samo ako međuvremenu odraste.
Cica se odselila u Crikvenicu. Roditelji su početkom kolovoza otišli kod Brkićevih, no Siniša nije otišao. Raspali su se “Gromovi pakla”, a s njihovim raspadom raspala se i veza Hane i Dabe. Siniša je otišao na more, po prvi put bez roditelja, i to s Kompom. Vrativši se kući, primijetio je da je baka Ruža bolesna, što ga je rastužilo. Otac je bio ozlojeđen zbog bolničkog kaosa u koji je upala baka Ruža. Oslobodio se komunističke stege i svratio u salon Bratstvo i tamo naletio na druga Blažu. Prema svom starom običaju, Blažo se uhvatio politike, a otac, brinući o bolesnoj majci, konačno mu je istresao u lice dio onoga što je o njemu i njegovoj politici zaista mislio.
Baka je umirala polako, što se ponajviše osjetilo kada je prestala brinuti o cvijeću i hvaliti sva majčina jela. Siniša je odlučio, osjećajući grižnju savjesti, prodati gitaru i pojačalo. Vratio je baki novce za ukop. Zumzo je također odustao od glazbene karijere jer je prohodao s Boženom, s obzirom na to da se i ona udebljala. Baka Ruža umrla je početkom zime, kad je Siniša već išao u posljednji razred gimnazije.
5. Preservativi coloratti i kalodont s okusom jagode
Na desetodnevnom izletu po Italiji, Siniša se prije svega naslušao priča o Zumzinoj seksualnoj karijeri. U zahodu lokala na oproštajnoj večeri, Zumzo, Siniša i Kompa pronašli su automat za prezervative i otkrili da su oni sasvim drugačijeg oblika od domaćih. Kompa je pokvario automat svojim jugokovanicama, sve dok na sve strane nije počeo izbacivati goleme količine talijanskih raznobojnih prezervativa. Užasnuta čistačica sve je prijavila direktoru lokala koji se okomio na razrednika Zmazeka. Zmazek je bio zadovoljan jer je izbjegao susret s talijanskom policijom. Međutim, nakon nekoliko mjeseci, dogodila se nova seksualna afera s pornografskim slikama. Razrednik je odlučio porazgovarati s učenicima o najintimnijim stvarima.
Kako se bližio završetak gimnazije, Siniša je počeo razmišljati o studiju književnosti, no još uvijek se kasno noću znao zaustavljati ispod Hanina prozora. Tih dana Biba je počela hodati sa Žacom. Ispostavilo se da ga je iskorištavala jer joj je pomagao sa školskim obavezama. Pred maturu, Zumzo je došao s vijestima da mu je ujak, kojeg je opisivao kao najškrtijeg čovjeka, ostavio ključeve svoje vikendice na Šoderici. Zauzvrat mu je Zumzo obećao da će mu njegov prijatelj, misleći na Kompu, besplatno postaviti nove instalacije u vikendici. Kompa je pristao, ali pod uvjetom da Zumzo dovede u vikendicu i djevojke.
Ujak je Zumzi dao razvodnu kutiju pa se na Šodericu otputovali s razvodnom kutijom i tri djevojke manjka, premda se Zumzo kleo u svoj uspješni plan. Nakon roštilja i vina, Siniša se povukao na terasu vikendice, gdje je čitao “Braću Karamazove”. Začuo je svađu oko toga tko je ostavio razvodnu ploču u autobusu. Zaspao je na terasi i probudio se kad je već pao mrak. Ugledao je svjetlo, po čemu je zaključio da su dečki u međuvremenu otišli kupiti svijeće. Bilo je tiho jer su svi pozaspali od vina, a onda je na cesti uz jezero ugledao Hanu kako gura staromodni ženski bicikl.
Isprva je mislio da mu se priviđa, a onda ju je kao noćna uhoda počeo slijediti. Hana je sišla s ceste i pošla k onom dijelu obale gdje je jezero bilo duboko i odakle se moglo skakati u vodu. Skinula je odjeću i skočila u vodu, a kad je izronila, Siniša je, želeći je bolje vidjeti, pao u vodu s njezinim biciklom i svojom knjigom. Pokušavao je dugo ostati pod vodom, ne bi li smislio dobar izgovor zašto ju je promatrao. Iznenadivši samoga sebe, poljubio ju je kad je izronio.
Sljedeće jutro, Zumzo ga je pokušao probuditi, no kad mu je Siniša odgovorio da je bio s Hanom, pustio ga je da spava. Kompa i Zumzo počeli su se spremati, iako Kompa nije popravio instalacije. Otišli su na autobus. Siniša je ubrzo nakon njihovog odlaska ustao i otišao se umiti na jezero. Ne sluteći da će mu četkica za zube trebati, ostavio ju je kod kuće, stoga je morao otići u trgovinu kupiti pastu za zube i četkicu. U trgovini se nakon kupovine susreo s Oskarom Šolcem, Haninim ocem, koji je bio ljut jer je Siniša kupio posljednju pastu za zube. Komentirao je da mladi ovdje dolaze samo kako bi lokali.
Poslije je Siniša bio s Hanom. Ležali su u čamcu nasred jezera i razgovarali o prvim znakovima međusobne zaljubljenosti, onima još iz djetinjstva. Kada se navečer vratio kući, majka ga je dočekala ljutita zbog zabrinutosti. Biba je slutila da se nije vratio na vrijeme zbog Hane.
Zumzo i Kompa čekali su Sinišu na Korzu ispred Gimnazije. Otišli su u obližnji kafić. Zumzo je nestrpljivo iščekivao ispovijest o spolnom odnosu s Hanom, no čuvši da do njega nije došlo, jako se naljutio. U ljutnji ga je prenulo kucanje po staklu lokala. Ispred lokala je stajala Hana i pogledom molila Sinišu da izađe. Hana je vrlo brzo svojim prijateljima, a potom i roditeljima, obznanila da ima dečka. Počela se čak više družiti i s Bibom, pa čak i pozdravljati Sinišinu majku. Siniši je pak sve to bilo posve nezamislivo jer mu je isključivo bilo važno provoditi vrijeme s njom, ali i držati distancu od njezina oca.
Vraćajući se jedne večer početkom lipnja kući, zatekao je roditelje kako sjede u kuhinji i razgovaraju s inspektorom Vuglovečkim. Ujak Emil je opljačkao četrdeset i sedmero ljudi. Nedugo nakon toga bio je uhićen pa je, prije no što je otišao u zatvor, zatražio da se oprosti od obitelji.
Siniša, razmišljajući o Bibinoj vezi sa Žacom, koja se nije uspjela održati jer se temeljila na koristoljublju, shvatio je da bi na taj način mogla završiti i priča između Hane i njega. Sve ga je više obuzimala želja da se vrijeme nekako zaustavi i da se uvijek iznova događa samo ona noć na Šoderici. U međuvremenu je maturirao. Zumzo je bio toliko sretan zbog položenog ispita zrelosti da je s prvog kata kroz prozor skočio u dvorište. Veći dio ljeta hodao je naokolo sa štakama i longetom na desnoj nozi. Navečer su imali maturalnu zabavu, ali je Siniša tu večer radije proveo s Hanom.
Jedne večeri, kad su bili zajedno, Hana mu je priopćila da odlazi tetki na Lošinj. Obećala mu je svakodnevno pisati. Kada su se nekoliko dana nakon toga rastajali, pozvala ga je da dođe na autobusni kolodvor da se oproste. Smatrala je da je to odlična prilika za upoznavanje Siniše s njezinim roditeljima. Siniša je otišao na autobusni kolodvor, ali je cijeli događaj njezinog oproštaja pratio iz obližnjeg parka. Hana mu je, pristigavši u Lošinj, napisala čeznutljivo pismo zbog njegovog nedolaska, jer ga je željno iščekivala. Napisala mu je mnogo pisama, ali s vremenom sve je češće pisala Bibi, a sve rjeđe Siniši, sve dok jednom nije prestala. Siniša joj nije uspijevao sročiti ni jedno pismo, nije mogao opisati svoje osjećaje. Hana se vratila desetak dana prije očekivanog. Na dan njezina povratka dobili su telefonsku liniju pa je Hana putem telefona uspjela javiti Bibi da se vratila kući. Siniša i Hana su proveli tu večer sjedeći i ljubeći se u parku, iako je pljuštala duga ljetna kiša. Znao da je da mu je Hana oprostila njegovo nezrelo ponašanje.
Iduće subote bio je Hanin rođendan na koji je pozvala i Sinišu. Na rođendan je bilo pozvano poveće društvo. Siniša se pokušavao izvući nizom isprika jer je znao da će to biti još jedna prilika za upoznavanje roditelja. Kad je Biba povjerila mami da Siniša ima djevojku, majka Nevenka sva se raznježila. Biba je također rekla majci da se Siniša izmotava od obveze da ode na rođendan. Majka Nevenka mu je čak povodom Haninog rođendana kupila novi sako. Cijeli taj tjedan Siniša je uporno nastojao izbjeći Hanu jer bi se uvijek prilikom susreta dotakli teme rođendana. Od samog početka mu se nije išlo na taj rođendan. Te subote, namjeravao je pružiti otpor, no majka Nevenka je svojom voljom nadvladala.
Krenuvši iz kuće, u daljini je ugledao Zumzu koji ga je čekao. Prije no što ga je Zumzo zamijetio, skrenuo je u drugu ulicu i pošao prema gradskoj kavani. Nije otišao na rođendan, već se napio. Na rođendan je došlo petnaestak ljudi – više Sinišinih, nego Haninih prijatelja, po čemu se vidjelo da mu je pokušala ugoditi. Kad su se gosti počeli razilaziti, Hanina majka bila je oduševljena Žacom, stoga ga je Hana ironično predstavila kao svog dečka. Nadajući se da će mu Hana oprostiti, Siniša je otišao u park. U tom su se parku znali sastajati katkad i bez prethodnog dogovora, no ovoga puta Hana nije došla.
Početkom desetog mjeseca, za vrijeme pravog babljeg ljeta, Siniša je stajao s putnom torbom na peronu, čekajući autobus s kojim će otići u Zagreb. Majka Nevenka opraštala se s njim, govoreći mu mnoštvo savjeta, dok je otac Branko sve to u daljini promatrao. Kad su se roditelji počeli prepirati, Siniša se već ukrcao na autobus i krenuo. Iznenada, kada se autobus već kretao, ugledao je Hanu kako juri na svom biciklu za autobusom, mašući mu. Pomislio je da je dobio novu priliku, no on kao da se već u sebi oprostio s Hanom.
Nakon nekoliko tjedana, vrativši se kući iz Zagreba, ugledao ju je na plesu. Hana je bila sama, ali kad je prošao pored nje, pravila se da ga ne primjećuje.
6. Prase bez uha i tele s dvije glave
Siniša opisuje stan u Zagrebu koji mu je majka pronašla. Gazdarica Slavković bila je iznimno stroga i neprekidno mu je nešto zabranjivala. Kod Tigrice iz Buchenwalda, kako ju je Zumzo od milja zvao, Siniša je izdržao razmjerno kratko. Nekoliko dana je poput ilegalca spavao kod Zumze u hodniku, a onda je majka Nevenka dogovorila smještaj kod gospođe Kosjenke. Gospođu Kosjenku, novu gazdaricu, karakterizirala je pretjerana skrb i ljubaznost.
Ispočetka se Siniša često vraćao kući, nadajući se da će se dogoditi neke promjene koje bi mu utjecale na život, npr. slučajni susret s Hanom. Vraćajući se jednog petka iz Zagreba, sjeo je do Blaža. Isprva ga nije prepoznao jer je bio skroz posijedio. Drug Blažo nije samo posijedio, već se i preobratio u svom vjerovanju. Nije više vjerovao u partiju, već je počeo vjerovati u Boga.
Zumzo i Kompa neko su vrijeme stanovali u iznajmljenoj garsonijeri. Kompa je studirao sve bezvoljnije, sve dok jednog dana nije odlučio otići autostopom. Kupio je vreću za spavanje, uzeo Zumzinu prastaru akustičnu gitaru i otišao. Nakon mjesec dana, Siniša i Zumzo dobili su Kompinu razglednicu iz Indije. Računajući na to da Kompa neće žuriti s povratkom, Siniša se preselio k Zumzi. Vraćajući se jedne noći s tuluma, našli su na vratima garsonijere poruku za Sinišu. Poruka je glasila: “Dođi u petak u osam ispred kina Zagreb.” Zumzo je Siniši rekao da je to zasigurno Hanin rukopis. Želio je potaknuti Sinišinu ljutnju kako bi mu dokazao da još uvijek nije zaboravio na Hanu.
Tog petka počeli su ukrašavati Ilicu jer su se bližili novogodišnji blagdani. Padao je gusti snijeg. Siniša je polako koračao prema odredištu – Cvjetnom trgu. Slučajno se susreo s ujakom Emilom i iznenadio što nije u zatvoru. Opet je živio po svom starom običaju, iako je majka Nevenka mislila da je otišao u Dubrovnik, na specijalizaciju za zatvorskog knjižničara. Emil je Siniši poklonio sat. Pogledavši na sat, Siniša je primijetio da kasni. Pobojao se da neće saznati tko mu je ostavio poruku.
Bila je to Cicina poruka. Kad su se susreli, odvela ga je u svoj stan. Stan je bio njezin jer joj ga je kupio zaručnik Igor. Iako je bila zaručena i trebala se udati za dva mjeseca, otvoreno je upitala Sinišu hoće li se napokon ljubiti filmski. Nije je odbio, a potom su i spavali zajedno. Ležali su na krevetu, dok mu je Cica pokazivala slike iz njihovog djetinjstva. Nije se mogao načuditi da će se udati kao da se maločas ništa nije dogodilo među njima. Ponašao se ljubomorno, zbog čega mu je Cica otvoreno rekla da se nikad ne bi udala za njega jer ga je oduvijek smatrala čudakom, kao i njegovog oca Branka.
Usred rasprave, Siniša se naglo digao s kreveta i svom snagom udario čelom u hrastovu policu. Onesvijestio se. U nesvijesti je mislio da leži s glavom u Haninom krilu, dok mu puno gledalište plješće zbog obranjenog penala. Došavši k svijesti, ugledao je Cicu koja je u međuvremenu pozvala hitnu pomoć, no Siniša je samo želio što prije otići iz njezinog stana. Izašao je na snijeg i zagledao se u Cicine prozore. Ne pazeći, neoprezno je zakoračio neoprezno na cestu i pošao prema sredini ceste, misleći kako će od tamo bolje vidjeti promatra li ga Cica s prozora. Zbog čeznuća za Cicinom pažnjom, okrznula su ga kola hitne pomoći i srušila na tlo. Ustao je i jedva ih uspio uvjeriti da ne trebaju ići u Cicin stan jer je on taj zbog koga je pozvana hitna pomoć.
Navečer, na staru godinu, otac Branko i Siniša vraćali su se iz gradske pekarnice s pečenim odojkom u drvenom koritu. Otac je išao ispred i vukao sanjke jer je Siniša imao slomljenu ruku, a i majka Nevenka ga je nebrojeno puta prije odlaska upozorila na Sinišinu ozljedu. Prolazili su tako s pečenim prasetom uz kuće, kao da šeću po kakvoj izložbi novogodišnjih drvaca. Komentirali su svaki izložak i usput se prisjećali majčinog načina kritiziranja estetike. Nisu ni zamijetili kamion koji se stvorio iza njihovih leđa. Otac se smeo i povukao korito tako snažno da je pečeno prase skliznulo s njih. Sagnuo se i podigao ga, a Siniša mu je pomogao podmetnuvši korito. Prije no što ga je pokrio bijelom plahtom, otac se zagledao u odojka. Bio je ljutit što je opet prepečen. Sagnuo se, otkinuo mu uho i da ga Siniši da proba i sam prosudi. Nećkajući se i govoreći ocu neka ga on pojede jer je i sam najviše volio uho, Siniša je naposljetku pojeo uho i potvrdio ocu da je prepečeno. Tako su se njih dvojica vraćali kući kroz mirnu noć, s blagdanskom pečenkom bez uha, dok im je snijeg pod nogama škripao.
Likovi: majka Nevenka, sestra Biba, baka Ruža,ujak Emil, Hana Šolc, Cica Brkić, Kompa, Žac…
Analiza likova
Siniša Ančić – Frula – nadimak mu je nadjenula baka Ruža ne razlikujuću flautu od frule, dok je on birao instrument koji će svirati u glazbenoj školu. Vrlo iskreno i spontano opisuje zgode iz svog djetinjstvu, iz svoje perspektive, a u svima ga je bezuvjetno pratio najbolji prijatelj Zumzo. Iako je jedva čekao poći svojim putem u životu, shvatio je važnost ukućana u životu. Njihovi su ga postupci oblikovali, ali kao da je najviše utjecaja imao upravo njegov otac. Otac je za njega bio jedini pravi misterij, s kojim se nikako nije uspijevao sporazumjeti, stoga ga je često pratio na dravskim izletima, samo da bi mu se približio.
Nije osjećao naklonost niti zaljubljenost prema Cici, štoviše njezina ga je prisutnost plašila, stoga ju je maksimalno i izbjegavao, no i zbog Cice se u ranom pubertetu počeo zanimati za muška i ženska spolovila, da bi na svršetku romana upravo s njom spoznao potpuno spolno sazrijevanje. Iako je bio zaljubljen u mnoge žene, neovisno o tome jesu li bile stvarne ili fiktivne, očajno je želio biti dečko Hane Šolc. Zaljubivši se u Hanu, neprekidno je pokušavao zadobiti njezinu na pažnju, stoga je upravo ona uzrok mnogim njegovim avanturama. Primjerice, priliku da se približi Hani dobio je na sastanku omladinskog aktiva. Omladinci su trebali iskazati poštovanje drugu Titu tako što su trčali štafetu, stoga se i Siniša prijavio za rad na rasporedu trčanja, čime bi štafetnu palicu Hana predala upravo njemu.
Volio je ujaka Emila te je često s Bibom prčkao po njegovom ormaru. Promišljeni plan ipak se nije ostvario, stoga je s tom zgodom po prvi put razumio oca koji je i sam imao problema s iskazivanjem osjećaja. Iako ga je ujak nebrojeno puta iznevjerio i dalje ga je poštivao i vidio u njemu dobrog čovjeka.
Prilikom upisa u gimnaziju imao je strah od te škole zbog glasina koje su o njoj kružile. Dolaskom u gimnaziju, nakon prvotnog straha, njegov se izgled izmijenio kako bi djelovao zrelije i ozbiljnije. Izgledom su se izmijenili i postupci kojima je pokušavao zadobiti Haninu pažnju. Često je bez imalo srama, ali lukavo, ukućane molio novac za brojne pothvate, no imao je razvijenu savjest kad je novac koji je posudio bilo potrebno vratiti baki Ruži.
Pri kraju gimnazije naglo je počeo odrastati, stoga se u potpunosti posvetio književnosti, a i konačno mu se pružila prilika da bude s Hanom. Iako su bili zajedno, često joj nije mogao u potpunosti iskazati svoje osjećaje. Priželjkivao je da se vrijeme nekako zaustavi i da se iznova događa samo njihov trenutak na Šoderici kad se osjećao bezbrižno. Bilo mu je važno provoditi vrijeme s Hanom, ali na jednak način mu je bila važna i distanca koju je trebao održavati s njezinim ocem jer ga se pribojavao od djetinjstva.
Kad je otišao u Zagreb, nadao se da će mu se dogoditi neke promjene koje bi utjecale na život, pritom je odmah pomišljao na slučajni susret s Hanom, no promijenio se tek odnos s ocem.
Branko Ančić – Sinišin otac, običavao je kritično govoriti o poslijeratnim vremenima, navodeći pritom brojne primjere iz političke i društvene prakse malog provincijskog mjesta. Često je pripovijedao priče o drugu Blažu Nekovindi, s kojim je nerijetko dolazio u misaoni konflikt kojeg je naposljetku i realizirao kad mu je majka bila pred smrću. Kako je bio sklon ljutnji, bio je i krhkog strpljenja te je učestalo na mamine prigovore poduzimao iracionalna rješenja popraćena uz sintagmu “Ne dao Bog većeg zla.”
Za Sinišu je predstavljao pravi misterij, jer s njim nikako nije uspijevao uspostaviti komunikaciju. Očev se zanat klesara nametnuo kao jedino rješenje kad je imao konflikt sa svojim profesorom iz gimnazije. Otac nije poštovao ujaka Emila i gotovo ga je uvijek vrlo oštro kritizirao. Sinišu je stoga ironično zadirkivao zbog naivnog povjerenja prema ujaku. Jedino ga je vlastita supruga Nevenka sprečavala u naumu da ga izbaci iz kuće te je pomalo i osjećao olakšanje kad je bio uhićen.
Iako je bio svjestan kakvu oskudicu su donijela vremena i bližio mu se otkaz u tvornici, često je znao pokleknuti pred kupnjom nepotrebnih stvari. Kupnjom nepotrebnih stvari uvlačio je samoga sebe u brojne kredite, za koje je običavao kriviti ukućane jer je smatrao kako je cjelokupni financijski teret na njegovim plećima. Rijetko kad je pokazivao nježnost i osjećaje ljubavi. Stidio se topline koju je imao u sebi te je pokazivao tek u rijetkim prilikama. Primjerice, kad je bio siguran da ga nitko od ukućana ne promatra, tada bi osjećaje podijelio s kućnim psom. Običavao se opuštati u ribolovu s Feliksom Brkićem. Najviše je volio jesti uho odojka, stog je i bio ljut na Sinišu kad bi mu ih oba pojeo. No pri kraju djela osjeća se promjena u odnosu oca i sina. Simbolika njihovog odnosa prikazana je uhom odojka, kojeg je otac, na samom kraju romana, podijelio sa svojim sinom. Njihov odnos je postajao sve prisniji.
Zumzo Zlatić – Sinišin najbolji prijatelj. Siniša ga je običavao opisivati kao najdebljeg tipa u školi, koji i kod tog nedostatka nije imao nijednog kompleksa. Bez obzira na svoj izgled, uvijek je ima dovoljno hrabrosti za prilaženje ljepšim djevojkama, ali isto tak imao je i dovoljno hrabrosti za upućivanje kritika, gotovo bez dlake na jeziku, čak i onima koji su izgledom bile sličnije njemu samome.
Nije bio opterećen školskim neuspjesima, već je vješto koristio dobro raspoloženje roditelja da im unaprijed priopći neuspjeh koji mu slijedi. Smatrao se stručnjakom za anatomiju ženskoj tijela, ali i filozofiju ljubljenja, o čemu je nerijetko podučavao i Sinišu. Poput pravog prijatelja uvijek je bio uz njega u svim njegovim pothvatima, iako nije najbolje shvaćao Sinišinu motivaciju. Nije mogao razumjeti njegove osjećaje prema Hani, no nastojao mu je pomoći u tome da se njihova ljubav ostvari dogovarajući mu susret s Hanom.
Bio je razočaran zbog uključivanja Siniše u trčanje štafete, a osobito nije razumio upuštanje u sve te aktivnosti samo kako bi pridobio Haninu pažnju, jer Zumzo je imao razvijen sasvim jednostavan pristup djevojkama, bez imalo straha od odbacivanja. Ponekad je bio sklon zbijanju šala na račun Siniše, no nikad se nije osjećao posramljeno zbog njegovih postupaka koje ni sam nije shvaćao, već mu je uvijek vjerno čuvao leđa. Bio je sklon domišljatim idejama osobito u gimnaziji, na primjer dok bi razmišljao kako pridobiti pažnju djevojaka, pa je tako došao i na ideju osnutka benda. Iako su njegove ideje gotovo uvijek završavale bez nekog većeg uspjeha, nije prestao maštati o vlastitoj seksualnoj karijeri.
Poštivao je privatnost svog prijatelja, iako se znao i razljutiti zbog nedijeljenja Sinišinih iskustava koja su i za njega bila vrlo važna, primjerice kad je Siniši Cica pokazala svoje spolovilo. Naposljetku su i na faksu stanovali zajedno. Kad je Sinišu zatekla tajnovita poruka na vratima njihove garsonijere, Zumzo ga je zadirkivao da je to Hanin rukopis, čime je pokazao da ga jako dobro poznaje. Unatoč tome što je Siniša pokušavao sakriti svoje osjećaje pred njim, bio ih je svjestan.
Bilješka o autoru
Goran Tribuson jedan je od najvažnijih predstavnika tzv. žanrovske proze u Hrvatskoj. Jedan je od najčitanijih hrvatskih prozaika.
Rođen je 1948. godine u Bjelovaru, a književnu karijeru započeo je početkom sedamdesetih s generacijom borgesovaca, a kasnije se okrenuo pisanju stvarnosne proze.
U svojim romanima često naglašava elemente rock kulture, a posebno se bavi socijalnim pitanjima. U svakom romanu mogu se pronaći elementi kriminalističkog žanra.
Prvu knjigu kratkih priča “Zavjera kartografa” objavio je 1972., a potom je uslijedio niz novelističkih zbirki, među kojima su zbirke Praška smrt, Raj za pse, Spavaća kola, Klasici na ekranu, Zvijezda kabarea.
Napisao je i niz romana objavljivanih u nekoliko izdanja, a to su “Snijeg u Heidelbergu”, “Čuješ li nas Frido Štern”, “Ruski rulet”, “Polagana predaja”, “Legija stranaca”, “Zavirivanje”, “Uzvratni susret”, “Made in U.S.A.”, “Povijest pornografije”, “Siva zona”, “Potonulo groblje”, “Dublja strana zaljeva”, “Sanatorij”, “Noćna smjena”, “Bijesne lisice”, “Ne dao Bog većeg zla” i “Gorka čokolada”.
2000. godine postaje suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, dok je u lipnju 2008. godine postao njen redoviti član.
Autor: M.V.
Odgovori